Slušalački podsjetnik jedne hibridne koncertne večeri

Na početku, jedna neugodna istina: da biste se s novom ili vama nepoznatom glazbom upoznali, u većini slučajeva je tu glazbu potrebno poći i poslušati. Ako ste lijenih slušateljskih navika poput moje malenkosti (mea culpa), odvažiti se poći na koncert sastava ili izvođača s čijom se glazbom ranije niste upoznali zna se doimati kao prilično velik zalogaj, pogotovo ako to shvatite kao neki školski zadatak pa se onda osjećate kao da morate prije odlaska preslušati izvođačevu diskografiju poput kakve domaće zadaće. Spoiler alert: ne morate niti vam se u slučaju Dimitrija Dimitrijevića to pretjerano isplati, s obzirom na to da se radi o glazbi koja u live varijanti diše u tolikoj mjeri drugačije, bez obzira na to što su melodije, tekstovi i harmonijske progresije iste kao i na albumima.

Foto: Vedran Levi / ARL

Olakotna je tu okolnost svakako što je Dimitrije – rodnog prezimena Simović, dok je s Dimitrijević upotpunio taj onako dostojevskijevski pseudonim – sebe okružio redom odličnim glazbenicima koji su vam sigurno poznati iz nekih drugih sastava i projekata (Leom Beslaćem, Lukom Čapetom, Sarom Renar i Vedranom Peternelom) pa onda znate da će vas skoro sigurno dočekati barem dobra svirka, čak i ako vam se ne svidi materijal na meniju, koncipiran kao presjek Dimitrijevićevih dvaju dosad objelodanjenih albuma, Čar-pitanje i Leđa mala, tako da žanrovske raznolikosti nije nedostajalo.

A te svibanjske večeri u dubrovačkoj Art Radionici Lazareti nije nedostajalo ni iznenađenja; prvo je bila činjenica da je Luka Čapeta bio spriječen priključiti se ekipi na koncertu pa ga je tako na premijernom dubrovačkom koncertu zamijenio dubrovački bubnjar Ivica Glunčić. U samoj činjenici da je jednog od članova benda zamijenio netko s lokalne scene nema ništa novo, s obzirom na to da je za Dimitrijevića to već ustaljena i hvalevrijedna praksa u ovakvim situacijama, ali, čekaj, Luku Čapetu zamijenio je… bubnjar?

Foto: Vedran Levi / ARL

Dobro ste čuli, gitarista je zamijenio bubnjar, što je onda rezultiralo nizom preslagivanja u izvođačkoj postavi pa je tako Dimitrijević, uz pjevanje, svirao i gitaru i bas gitaru, Renar još i klavijature, a Beslać (koji je na albumu Leđa mala svirao klavijature) ovaj je put uz flautu svirao još i gitaru i bas (za što sam kasnije saznao da je odlučeno tek tijekom tonske probe, kako pojedine pjesme ne bi ostale bez bas dionice), dok je Glunčić to sve manje ili više uspješno podupirao svirajući dionice koje je naučio dan-dva prije koncerta. A nemojmo zaboraviti i Vedrana Peternela koji je s drugog kraja prostorije, iza publike, obogaćivao taj slog raznoraznim semplovima i drugim zvukovima.

Foto: Vedran Levi / ARL

I sve je to na koncertu prilično dobro funkcioniralo, prvenstveno zbog toga što se radi o poprilično ležernoj svirci, iako je sam nastup vrlo pomno osmišljen, s finom gradacijom iz intimnog i sanjivog uz Dimitrijevićev glas i dvije gitare, preko trip-hopa, a onda i bluesa i naposljetku funka, cijelim putem pogonjen Dimitrijevićevom finom tenorskom bojom i inspiriranim tekstovima.

Istini za volju, ponekad ta glazba ostavlja dojam kako je Dimitrijević prvo pjesnik koji, eto, uglazbljuje svoje tekstove radi šireg dometa, a tek onda glazbenik (iako je izvanredan basist, što zna svatko tko je ikad slušao njegov bend Igralom, a uz to je i više nego korektan gitarist), ali tekstovi su redom tematski interesantni, domišljati i bogati raznoraznim pjesničkim figurama (koje sam zadnji put vjerojatno mogao imenovati u srednjoj školi) te se doimaju kao da bi bili izrazito zahvalni za čitanje, iako pojedine formulacije koji put znaju zvučati malo nezgrapno u pjevanoj varijanti.

Foto: Vedran Levi / ARL

Nije, naravno, sve poteklo savršeno, što je uostalom i očekivano kad u obzir uzmete sve silne izmjene u izvođačkom sastavu pa su se tako Dimitrijević i Renar par puta okrenuli kako bi novom bubnjaru na moment izdirigirali daljnji tijek neke od pjesama, ali one su ionako redom dovoljno kratke i koncizne da to nije imalo nekog pretjeranog učinka. To je za neke od skladbi zapravo bio i minus jer ih je bend komotno mogao malo produžiti, što su i učinili s posljednjim od nekoliko biseva, pjesmom Kovitlac za koju je Dimitrijević rekao kako je „jedna od rijetkih radiofoničnih“ u njegovu katalogu, što svakako nije istina, ali ‘ajde – autoironije nikad dosta.

Foto: Vedran Levi / ARL

I tako je najradiofoničnija pjesma zaokružila jednu koncertnu večer koju je teško okarakterizirati s obzirom na njen gotovo hibridni karakter, negdje na granici između pjesničke večeri i koncerta improvizirane glazbe, pogotovo u kombinaciji s idejom poznatih vam glazbenika u krajnje nepoznatom i neočekivanom ruhu. Krajnji rezultat je očekivano više nego dobar, no ne uvijek iz očekivanih razloga, što svakako dokazuje istinitost (krajnje revolucionarne) teze s početka o tome kako se nova glazba upoznaje slušanjem. Mene najčešće ugodno iznenadi.

Foto: Vedran Levi / ARL