Drago Diklić u Tvornici: uglazbljeni seminar povijesti zabavne glazbe

Drago Diklić, čovjek s beskonačno laureata i pokretačka sila manifestacija koje su danas dio scenskog tkiva, u Tvornici kulture slavio je 100 godina od rođenja prijatela Ive Robića interpretacijom njegovih evegreena i izlaganjem koje je valjalo dobro zabilježiti u tekice iz povijesti.

Drago Diklić pjeva Ivu Robića u Tvornici kulture 2023. / Foto: Filip Bušić

Ulazeći u Tvornicu i koračajući prema pozornici Velikoga pogona zvučnici zavapiše kojotskim glasanjem, kad zajeca slavni klasik vesterna – Morriconeova “Dobar, loš, zao” iz istoimenog filma Sergia Leonea iz 1967. Iznenadilo me da Fike, stari šansonijer, belkantist i šlagerist, započinje koncerte pjesmom koju su nekoć započinjali Ramonesi, Metallica i Motörhead – kraljevi žestokih žanrova. Diklićev, uvjetno rečeno, okršaj nije onaj s bubnjevima i gitarama, nego Ivom Robićem. Zapravo, nije ni okršaj, nego jubilejski randevu s Mr. Morgenom.

Ciklus Randevu u osam započeo je najveći zagrebački švaler, Mister Jimmy Stanić na Valentinovo, a mjesec dana kasnije, na istu poznatu mu pozornicu popeo se njegov mlađi sugrađanin također po kulturnoj ostavšiti – Drago Diklić. Iako su oba ova velikana šansone rođena na obali, danas su među prvim predodžbama na izgovor riječi “purger”.

Pisala je Valentina Sertić neposredno prije Diklićeva koncerta retrospektivno o njegovih 65 godina rada, no iako je nastup posvetio Ivi Robiću – našem međunarodno najpopularnijem izvođaču zabavne glazbe – slavljenički koncert bio je uglazbljeni seminar iz povijesti zagrebačke šansone i izvedbeni esej o Diklićevom nasljeđu.

Drago Diklić pjeva Ivu Robića u Tvornici kulture 2023. / Foto: Filip Bušić

Gotovo je suvišno šablonski spominjati i analizirati izvođačku kvalitetu Diklićeva benda kao i Fike samoga kao dokazanoga veterana pozornice uzorne lakoće izvođenja. Moj je zanos u Tvornici vodila pak njegova lakoća izlaganja crtica, vinjeta, ficleka i zaprašenih sentimenata među „činovima” općepoznatih i u kulturnu DNK upisanih stihova. Dragec nas je tako proveo kroz vlastitu, zagrebačku i zabavnoglazbenu povijest s početkom 1942. naovamo, ili barem do Robićeve smrti, kao živopisni svjedok evolucije glazbene kulture 20. stoljeća.

Već nakon uvodnoga „šlaga” “Samo jednom se ljubi”, Diklić nas vraća 81 godinu unatrag na isto mjesto s kojega je govorio i pjevao 2023., no u vrijeme 1942. kada je prvi put zapjevao na pozornici. Mali petogodišnji Sinjanin s tada zagrebačkom adresom zapjevao je pjesmicu “Vrapčić” na pozornici buduće Tvornice kulture kao sin članice glazbenog društva Međimurci. Zbog majke je dobio priliku zapjevati pred tenorom Andrijom Koncom – najpopularnijim šlageristom ranih četrdesetih koji mu je i ostavio poruku pohvale, a koju čuva i danas.

Drago Diklić pjeva Ivu Robića u Tvornici kulture 2023. / Foto: Filip Bušić

I tako među interpretacijama Mr. Morgena prisustvujemo svojevrsnom seminaru oralne historije iz zagrebačke kulturne povijesti, osobnim svjedočanstvima o četrnaest noćnih klubova s polovice prošlog stoljeća i plesnjacima koji su drmali glavni grad tijekom rata – kada su se plesnjaci uglavnom „organizirali za vojsku i kuharice” i nakon njega kada se i sam počeo baviti zabavnom glazbom. Trendove u glazbi, pa ni u koreografiji koja ih je pratila, nisu diktirali TikTok i popularni mumble (t)rap, nego radio i razgovijetna izvedba. A glavni trendsetter bio je, tko drugi negoli Ivo Robić kojeg je kao adolescent „skidao” uz radio jer je izgovor bio glavni kriterij airplayja.

Između “Zimske bajke” Borisa Sorokina i “Jesenske ruže” Nenada Grčevića, šarmantni Fike prenosi sedam desetljeća zreo dječački entuzijazam na priču o postajanju zamjenom Robiću na terasi Hotela Kvarner, što mu je bila velika situacija za koju je morao naučiti njegove pjesme. Od zamjene do vrha, jer ono što je uslijedilo interpretacijom dovelo ga je do samog vrha zabavne glazbe u nas. Tad je prvi put spoznao cijeli Robićev korpus, ali i njegovu popularnost koja se protezala i na one koji ih izvode.

Fino ugođena akustika pronosila je tako dvoranom kritike današnjih radiopostaja kojih je čini se jednako mnogo kao i aplikacija za konzumiranje glazbe, ali bez ekstenzije za šlagere i starogradske zabavnjake koji polagano iščezavaju.

No Diklićeva publika koja je dupkom ispunila sjedeća i stajaća mjesta jest domaćin zaraznih napjeva koji su proslavili i njega i Robića te je dio i njezine kulturne odgovornosti širiti ih prema onima s manje staža. A da je dorasla zadatku, potvrdila je kod izvedbi svake pjesme repertoara, bilo Diklićeve ili Robićeve, posebice tijekom purgerske himne. Ne, ne mislim pritom na “Dinamo ja volim Pips, Chipsa & Videoclipsa, nego “Tebi, grade moj”. Dok nam sinkronizirano grla stihovima Zagreb je najljepši grad, Zagreb grade moj svjesno odaju počast lijepom Zagrebu, nesvjesno odajemo počast ne samo gradu ili Robiću, nego i Arsenu i Zdenki Vučković koji su je prvi izveli 1966. na Zagrebačkom festivalu. Onom istom koji je dan ranije proslavio sedamdeset godina, a povodom jubileja nagradio Diklića nagradom za poseban doprinos izvođaču, skladatelju, pjevaču i saksofonistu.

Drago Diklić pjeva Ivu Robića u Tvornici kulture 2023. / Foto: Filip Bušić

Diklić će pet godina nakon Arsenove i Zdenkine izvedbe purgerskog šlagerskog klasika postati direktorom festivala, pa se u Tvornici prisjeća te proljećarske 1971. koja je donijela najveći festival ikada u šest dana trajanja. Festival je na raznim gradskim lokacijama imala tematske žanrovske večeri: rock and rolla (isprika, ne sjećam se gdje), šlagera na Velesajmu, a šansone u HNK. Fascinantno je bilo čuti kako je gastronomska kreativnost u marketinške svrhe bila slična današnjoj, pa nas je tako nasmijao anegdotom da su restorani radili posebne jelovnike za festivalski tjedan. Dok je jedan je nudio „odrezak a la Gabi Novak, drugi pašticadu a la Tereza, u Lovačkom Rogu na meniju su bile svinjske nožice Drage Diklića.“ Nije nasmijao samo publiku, nego i dvije spomenute glazbene legende koje su sjedile jedna do druge u prvom redu pred pozornicom na kojoj je neodoljivi šarmer opisivao scenski kaleidoskop prije pola stoljeća.

Koliko god da su dva glavna junaka subotnjeg randevua bili Mr. Morgen i Mr. Fiko, duh Zdenke Vučković nije napuštao pozornicu, pa je našu prvu tinejdžersku pop zvijezdu interpretirala mlada pjevačica Elena Stella u “Mojoj maloj djevojčici”, pjesmi s kojom je 1958. Zdenka pobijedila uz Robića na Opatijskom festivalu. Dok danas slušamo Elenu i Dragu u ovoj dječjoj pjesmici, valja po strani ostaviti komociju suvremenog trenutka i vratiti se 65 godina unatrag (onu istu godinu kada je Diklić počeo nastupati) i iz stihova iščitati koliko manje lagodan život je imala jedna „mala djevojčica”.

Diklić je, saznajemo iz drugog dijela uglazbljena seminara i prije negoli je postao prijatelj s glazbenom legendom – sjedio u školskoj klupi s drugom, budućom legendom, Ivicom Krajačem. Onim istim Krajačem kojeg ćemo najprije prizvati kod spomena Dnevnika jedne ljubavi Josipe Lisac, ali i prve hrvatske rock opere Gubec beg koja je prethodila prvom ženskom rock albumu, a koji je također par tjedana ranije proslavio pola stoljeća rada. S Krajačem je upravo napravio “Gdje si sad, moj prijatel” koju posvećuje, dakako, Robiću u subjektivno najdirljivijoj izvedbi u Tvornici: pjesmi o uvažavanju, opjevavanju lika i njegovih tragova prosutih kroz vrijeme…

Drago Diklić pjeva Ivu Robića u Tvornici kulture 2023. / Foto: Filip Bušić

Dragec je uz škropec tako izveo i popevku na dijalektu “Vse bum zapil” – koju je ovih dana obradio Rajko Suhodolčan i nakon osvježenja se prisjetio igranja na periferiji grada Zagreba kao klinac, među kukuruzima Trnja na kojem će 1973., prije točno 50 godina niknuti koncertna dvorana Vatroslav Lisinski. Ova će ga koncertna dvorana obilježiti podjednako koliko i on nju, ali, zanimljivo, više u džezerskim nego šlagerskim izvedbama. I upravo u prepoznatljivoj jazz maniri Diklić privodi kraju šlagersku komemoraciju Ive Robića izvedbom nekolicine vlastitih skladbi, nekih izvučenih iz riznice bogate za dvije stotine vlastitih naslova.

Vidjeti ispunjenu Tvornicu svega mjesec dana nakon nezaboravnog šoua Jimmyja Stanića i nekoliko tjedana pred koncert dubrovačke zaštitnice zabavne glazbe Tereze Kesovije preplavilo me optimizmom za budućnost. Kada govorimo u floskulama kako je mnogočega “svjetski, a naše”, vjerojatno smo to govorili na temelju Robića, Diklića, Stanića, Dedića, Novak, Kesovije, Šverko i Lisac.

p.s. Odsjek za povijest FFZG slobodno može pozvati gospodina Diklića za gostujućeg predavača na diplomskom studiju Moderne i suvremene povijesti.