Eric Bibb u SC-u: Koncert koji nije show

Koncert Erica Bibba i njegovih suglazbenika 21. listopada u zagrebačkom Studentskom centru  prije svega isticao se pozitivom i jednostavnošću. Kao izvođač on je sam po sebi rijetka pojava koja od sebe ne radi show, nego jednostavno – sjedne s gitarom u rukama, zasvira i zapjeva

Izvrstan nastup pred punom gledalištem pretežno starijeg uzrasta / Foto: Vedran Metelko

Uz spomen glazbenog izričaja američkoga delta blues, folk i gospel glazbenika Erica Bibba, često se vežu riječi “nepretenciozno”, iskreno” i “jednostavno”. Epiteti su to koji su na današnjem planu glazbene industrije, baš suprotno, sve rjeđi. Dapače, čini se kako su većinom iščezli, a posljedično je ona iskonska, nepatvorena glazba postala posve nezanimljiva i jedva vrijedna isticanja.

Na 16. izdanju Zagrebačkog jazz festivala, koji je u organizaciji njegova osnivača Dražena Kokanovića, ugošćuje brojna poznata lica svjetske jazz (pijanist Fred Hersch, Kurt Elling & Yellowjackets), ali i blues (Eric Bibb), funk-jazz (Princeov aranžer Philip Lassiter) te R&B (Ledisi) scene – glazbenik Eric Bibb pokazao je kako u glazbi još uvijek postoji prostor u kome spomenuti epiteti mogu biti u prvom planu zvučne slike.

Tužno je, iako smo na to lagano navikli, vidjeti (ni)malo mlade publike kad je riječ o ovakvim programima i koncertima svjetski poznatih i renomiranih glazbenika ovakvih žanrova. Doduše, mislim da bi ponovno spominjanje upitnoga glazbenog ukusa većine (moje) mlade generacije bilo otkrivanje tople vode. Unatoč tome, osnivač festivala Dražen Kokanović bio je optimističan: “Kako je divno vidjeti ovako punu dvoranu! Evo, nastavljamo sa Zagrebačkim jazz festivalom koji smo otvorili sjajnim koncertom pijanista Freda Herscha”, izjavljuje Kokanović te dodaje kako večerašnji gost ima biografiju o kojoj bi se trebale pisati knjige. “Kao mali je uz oca već upoznao velikane glazbe 20. st., kao npr. Bob Dylan.” Iako zbog potonje činjenice ne čudi kako je Bibb obradio upravo Dylanovu “Blowin’ in the Wind”, tu obradu (nažalost) na koncertu nismo čuli. Zato je, nakon što se publici zahvalio na hrvatskom, krenuo s drugim, njemu žanrovski bližim uzorima.

Bibb je svirao vlastite kompozicije, ali i obrade znanih blues autora / Foto: Vedran Metelko

Bibb je izašao sam s gitarom i izveo pjesmu “Down Slow” blues glazbenika St. Lewis Jimmyja. S obzirom da je od samoga početka bilo jasno da će temelj izvedbe prve pjesme biti intimnost te na činjenicu da sam često u dvorani Studentskog centra imala velike zamjerke na razglas i ozvučenje, to sam odmah vidjela kao potencijalnu opasnost za suptilnost odnosa gitare i glasa što ih određuje Bibbova interpretacija. Nasreću, glazbenik je ipak uspio postići istovremenu punoću zvuka i intimnost izvedbe te je djelovao opušteno kao da svira na nekom kućnom tulumu. Odmah nakon prve pjesme na sceni mu se pridružuju gitarist Stafan Astner i basist (kasnije i klavijaturist) Glen Scott te zajedno izvode dvije pjesme još jednog blues velikana Leada Bellyja – “Alabama Bound” i “Bring me Little Water Silvey”. Svirali su onako kako sviraju veliki glazbenici – dovoljno za sebe uživljeno, samosvjesno i emotivno, a dovoljno i za druge, da skupa čine nesalomljivu strukturu. Otpočetka koncerta posebno su se isticali sitni ritmični aranžmani, dijalozi gitara te Bibbova specifična boja glasa – intimna baršunasto-rašpasta, ali snažna, na momente čak i prodorna. Upravo kao takva najviše se istaknula u Bibbovoj autorskoj pjesmi “Along the Way” te emotivnoj autobiografskoj “Silver Spoon”.

Koncert kao da je bio konceptualno osmišljen kao aranžmanski crescendo – od intimnog početka koji je izveo samo Bibb, to proširenja sastava i punijih, glasnijih i jačih aranžmana. Za razliku od takvog crescenda, ugodna atmosfera i sviranje s lakoćom ostali su konstanta to zadnjih taktova koncerta, kao i pozitivne reakcije publike nakon svake odsvirane pjesme te Bibbove pomalo banalne, ali u kontekstu koncerta simpatične šale u najavama pjesama. Tako se, primjerice, našalio kako nema puno blues pjesama o sretnom braku, čime je najavio pjesmu “Saucer ‘n’ Cup”, a prije naredne “Come Back Baby” izjavio da takve pjesme nastaju kad je već za sve kasno, ponovno se referirajući na bračne odnose. Te su pjesme bile pravi primjer žanra delta blues – kako tematikom, tako i glazbenim značajkama – jednostavnošću i izražajnošću melodija, ali i ritmičnošću te improvizacijom.

Veliki plus ide Bibbu i zbog posvete pjesme “Refugee Moan” svim ljudima koji “očajnički traže safe place”, kako je najavio. Time je pokazao kako je i društveno osviješten, što je za javne istupe u današnje doba vrlo bitno izuzev samih umjetničkih kompetencija. Na tome dijelu publika počinje spontano pljeskati u ritmu pjesme.

Eric Bibb, supruga Ulrika i dvojica glazbenih suigrača / Foto: Vedran Metelko

Taman kad nas je malo zamislio nad ozbiljnim temama, slijedilo je razbuđivanje s “Don’t Ever Let Nobody Drag Your Spirit Down”, u kojoj ponovno dolaze do izražaja izuzetna sviračka ritmičnost te Bibbovi raspon i boja glasa, a zatim nas je opet vratio u emotivnija stanja, pozvavši na stage svoju ženu Ulriku Bibb, s kojom u duetu izvodi “Dance me to the End of Love” – ali ne Cohenovu! – već vlastitu, uz komentar kako ponekad nastanu i pjesme istog naslova, različitih autora. Unatoč tome što se Ulrika istaknula vrlo emotivnim altovskim vokalom i oblikovanim frazama, stekla sam dojam da je priča koju prenosi Eric Bibb uspjelija ako ju samo on i priča. Ukratko, preferiram Bibba kao solista. Ono što je u ovoj izvedbi bilo zanimljivo jest Scottovo prebacivanje s basa na klavijature, čime je dokazao da jednako dobro izvodi i na tom instrumentu. Intimnu izvedbu prekinuo je nagli udarac koji je ostavio sumnju da priča o tehnici u SC-u možda ipak nije mit.

Na prve reakcije publike nakon prvog završetka koncerta, Eric je samo uzviknuo “Wow, Zagreb!”, a nakon toga odsvirao žestoki bis “In My Father’s House”, u kojoj se čuo utjecaj različitih glazbenih žanrova. U današnje doba zaista se nezahvalno ograničavati na žanrove, pa je općenito u njegovom opusu tražiti točne žanrovske okvire – prisutni su razni glazbeni utjecaji (ne samo blues, već i rock, jazz, folk…). Opravdanim standing ovationom publika je nagovorila Bibba na još jedan bis te koncert završava u emotivnom tonu, no vjerujem da bi puno efektnije bilo da je kraj ostao na energičnosti prijašnje pjesme.

Koncert Erica Bibba i njegovih suglazbenika prije svega isticao se pozitivom i jednostavnošću. Kao izvođač on je sam po sebi rijetka pojava koja od sebe ne radi show, nego jednostavno – sjedne s gitarom u rukama, zasvira i zapjeva. I od tog trena sama njegova glazba postaje dovoljan stilski pečat kojim Bibb obilježava svoje izvedbe, podsjećajući nas na sve rjeđe viđene vrijednosti izvedbene prezentacije glazbenika našeg doba.

Atmosfera kao na kućnom tulumu / Foto: Vedran Metelko