Ero u Vrlici
Vrlika
Vrlika. Živopisni gradić na padini planine Svilaje, odmah ispod Gradine alias Tvrđave Prozor koja svjedoči o borbama s Osmanlijama nije samo mjesto gange i rere. S njega puca pogled na široku dolinu Vrličkog polja i Perućkog jezera, opasanu dinarskim masivima koji oduzimaju dah svakom dobronamjerniku. Vjetar s Dinare osvježava vruće dane, a ljepota prirode parira s kulturnim spomenicima grada najrazličitijih vrsta.
Vrlika
Bili su tu i stari Rimljani – kako otkriva reljef rimskog boga Dioniza uzidan u jednu od kuća – ali i Franjo Josip na proputovanju Dalmacijom 1875., što prepoznajemo u neobaroknim zdanjima austrougarskog tipa poput Zgrade gradske uprave i profilu središnje vrličke česme izgrađene za tu prigodu na izvoru uz divlju listopadnu šumu. Ne zna se točno je li ona sagrađena uoči ili kao „posljedica” tog posjeta, ali „njegovo se carsko i kraljevsko veličanstvo”, kako nam tumači splitski arheolog i konzervator Ivan Alduk, u svojem dnevniku prisjeća izvora koji navodno zbog ljekovitosti posjećuju stranci.
Nadahnuće vrličke česme
Vrlika. Ni godinu nakon posjeta austrougarskog monarha, u njoj je rođen budući književnik i libretist Milan Begović. Rodna mu je kuća u današnjoj ulici koja nosi njegovo ime. Priča o „česmi” dobiva svoj nastavak u dernecima i sajmištima koji će Vrličani održavati na njoj u godinama njegova djetinjstva. Premda ga je život vodio od Splita, preko Beča i Hamburga, sve do Zagreba gdje je umro 1948., rodnom se gradu neprestano vraćao.
Tu je 1936. pronašao nadahnuće za libreto opere Ero s onoga svijeta na kojoj je u sljedećih godinu dana intenzivno radio sa splitskim skladateljem Jakovom Gotovcem, na stvaranju glazbe za praizvedbu u Zagrebu 1937. I Gotovac je bio podrijetlom iz Dalmatinske zagore (otac iz Gornjeg Vinova/Unešića, a majka iz Muća), tako da je imao u uhu njezina karakteristična folklorna obilježja.
Foto: Mia Milković
I Begović mu je nadahnuće dao u opisima zvukova same česme, grgljanja vode, mlinova i žrvnjeva obližnje „Stoića mlinice” (predložak kuće Mlinara Sime u 2. činu s uvodnom arijom „Brblje voda, žrvnji rokću, kašike ko klopci klopću…”). A onda mu je prenio i onaj zarazni ritam vrličkog kola (na popisu UNESCO-ve nematerijalne baštine) koje se u izvorniku pleše bez popratne glazbe, to je nijemo kolo čiju „glazbu” stvaraju koraci, na koje je jedinu glazbu skladao Gotovac u megapopularnom Završnom kolu („Što na nebu sja visoko…”). Naposljetku, tu je, naravno, vrlička narodna nošnja s elementima osmanlijskih i austrougarskih slojeva koju su vjerno prenosile sve kostimografkinje od praizvedbe do danas.
Foto: Mia Milković
Kolo i nošnje zaštitni su znak Vrlike koji sustavno njeguje Kulturnoumjetnička udruga Milan Begović s tridesetak članova u dobi od djece do staraca, među kojima se skladno prenosi tradicija.
Ero s onoga svijeta na autentičnom prostoru
Vrlika. Mjesto daleko otkudagod krenuli, put je dug i krivudav, bilo s kopna, bilo s mora. Nećemo ga se lako domoći, a ni uputiti u njega bez snažnog motiva. A njega je petstotinjak putnika namjernika već 14. put u proteklih 17 godina pronašlo u sada već tradicionalnoj izvedbi opere Ero s onoga svijeta na autentičnom prostoru vrličke česme. Ona je građena na dvije razine, s donjim dijelom poput kazališne „rupe”, idealnim za smještaj orkestra, dok je na gornjoj razini podignuta scena sa scenografijom.
Praksa datira od 2006. godine, kada je u sklopu proslave 130. obljetnice rođenja Milana Begovića prvi put sredinom ljeta Splitska opera ovdje u sklopu Splitskog ljeta izvela predstavu u režiji Krešimira Dolenčića koja je premijerno uprizorena u HNK Split 2001.”Ero se vratio kući”, nazvali bismo tu praksu izvedbe najpopularnije hrvatske opere na autentičnom mjestu, gdje opera i život gube razgraničenja i sve se prelijeva jedno u drugo.
Foto: Mia Milković
Doživjeti je na ovom mjestu, poznatoj operi dodajemo nove dimenzije, mirise, okuse, boje, kontekst i dodir Vjetra s Dinare. Shvatit ćemo Begovićevu priču i Gotovčeve glazbene tokove i motive, vidjeti doista daljinu trećeg brijega (Hercegovine) iza kojega je selo u kojemu živi imućni Mića (Ero) koji je u Vrliku stigao prerušen u odrpanca pronaći pravu ljubav. Dok u Vrlici i oko nje krajolik uljepšavaju stada ovaca i krava, na sceni Ere vidjet ćemo dva riđa konja-ljepotana iz Konjičkog kluba „Split” u Raduniću koji vodi Ivica Kurobasa.
Foto: Mia Milković
Izazov ‘otvorenog’ generalnog pokusa
Prvi put je Eru u Vrlici prenosio Hrvatski radio i snimala Hrvatska televizija, zbog čega je 29. srpnja upriličena generalna proba, a 30. srpnja izvedba. Zbog iznimnog interesa publike, organizatori su (Turistički ured Grada Vrlike) u šumarku „poviše” česme – gdje je još Austrougarska gradila kamene stepenice sa šetnicom – prije nekoliko tjedana podigli tribine amfiteatralnog rasporeda gdje mogu smjestiti oko 450 posjetitelja. Iskoristili su generalnu probu da pozovu sve one koji nisu došli do karata za službenu izvedbu, zbog čega je i ona djelovala kao zasebna predstava.
Foto: Mia Milković
Ali dvije teške predstave u tim uvjetima za ansambl bio je (pre)veliki izazov. Dok bi se za generalnu probu solisti „štedjeli”, puno ih je gledalište povuklo da daju svoj maksimum kao na predstavi. Uz to, napor povratnog putovanja na relaciji Split-Vrlika dva dana za redom i kiša koja je tog jutra dodatno ovlažila podij i okolnu šumu učinili su uvjete nesnosnim za tako delikatnu djelatnost kao što je operno pjevanje.
Tome nije išao u prilog ni razglas koji je sve nepravilnosti, koje bi se u kazališnim prostorima eventualno skrile u punini akustičkog ambijenta, ovdje prekomjerno isticao. Svih tih izazova vrličkih izvedbi opere trebamo biti svjesni svi mi u zoni udobnosti kritičarskih sjedala.
Foto: Mia Milković
Emotivni Ero
Ali ništa nije moglo umanjiti emociju, energiju i polet scenske izvedbe u autentičnom prostoru, uvjerljivoj glumi i zapjevima solista i zbora, srčanom nastupu plesača KUD-a Jedinstvo koji su samoj izvedbi pod vodstvom maestra Harija Zlodre pružili posebno ubrzanje završnog kola. A sada i poimence po programskom letku. Krešimir Dolenčić autor je duhovite razigrane režije koja vjerno slijedi libreto, kostimografkinja Danica Dedier vjerno je prenijela izvornu vrličku nošnju na opernu scenu, dok je scenografkinja Dinka Jeričević napravila zornu i efektnu scenografiju s elementima vrličkog sela koja se lako prilagođava raznim prizorima.
Foto: Mia Milković
Luciano Perić autor je koreografije koja jednako dobro funkcionira u nogama klasičnih i folklornih plesača (u HNK Split „folklornjaci” se izmjenjuju s matičnim baletnim ansamblom). Veton Marevci već je drugu sezonu zborovođa Splitske opere i osjeća se napredak u zborskom zapjevu, izgovoru, ravnoteži između dionica i skladu skupnih boja. Maestro Hari Zlodre izvrsno je ravnao cjelovitom izvedbom opere, naglašavajući karakterne osobine bitno pomlađenog i poboljšanog splitskog opernog orkestra. On je tradicionalno u Splitu zadužen za Eru, usavršio ju je do krajnjih nijansi i šteta je što, barem u tom naslovu, ne gostuje u drugim hrvatskim opernim kućama.
U solističkoj podjeli doživjeli smo jake snage ansambla Splitske opere HNK s iznimkom tumača naslovnog lika, zagrebačkog tenora Miljenka Đurana koji je svih 14. puta već pjevao Eru/Miću u Vrlici, zbog čega je i dobio nagradu Grada Vrlike.
Foto: Mia Milković
Unatoč godinama, bio je vrlo poletan i raspjevan u ulozi mladića. Njegova odabranica Đula bila je Antonija Teskera, sopranistica tamne boje i vrlo prodornog zvonkog glasa koji do kraja nije gubio na svježini. Glumački iznimno angažirana u ulozi njezine maćehe Dome bila je splitska prvakinja Terezija Kusanović, ukras svake operne predstave.
Foto: Mia Milković
Dojmljivi su u svojim zapjevima bili i vladari dubljih registara, vrlo pjevni lirski bariton Marko Lasić kao Mlinar Sima i bas lijepe boje Mate Akrap kao Gazda Marko. Razigrano Čobanče vrlo je lijepo tumačila Međimurka svijetlog anđeoskog soprana Tea Požgaj. Bravo svima, jer u ovim izvođačkim uvjetima, emocija je ona koja nosi i podiže publiku na noge, kako je bilo i na obje večeri, probe i predstave.
Foto: Mia Milković
Vrliko, čuvaj nam Eru. Vidjet ćemo se opet.
