Od evergreena do kritike pomodarstva: 70. godina Zagrebačkog festivala

Početci širokih horizonta

Fedor Kopsa, prvi direktor Zagrebačkog festivala, u ljeto je 1953. došao na ideju osnivanja muzičkog odjela, odnosno muzičke naklade Horizont unutar istoimenog časopisa Horizont, Novina mladih CK omladine Hrvatske. Svoju zamisao podijelio je s Milivojem Matošecom koji je ideju uspio ‘prodati’ Miki Tripalu, članu redakcije Novina mladih i tadašnjem predsjedniku CK omladine Hrvatske. Iste godine u jesen dobili su zeleno svjetlo za pokretanje svoje ideje koja je uključivala i osnutak prvoga hrvatskog festivala zabavnih melodija – Zagrebačkog festivala.

Na prvi natječaj naziva Izaberite najbolje plesne melodije 1953. pristiglo je čak 118 prijava (neki izvori navode 108). Kako ni sâm deveteročlani žiri ne bi znao o kome je riječ, pjesme su slane pod šiframa. Tako je 6. prosinca u Koncertnoj dvorani Istra (današnji ZKM) Zagrebački festival po prvi put ugledao svjetlo dana. Raspisani su orkestralni aranžmani za veliki Plesni orkestar Radio Zagreba, a ulogu vokalnih interpreta preuzeli su legendarni Ivo Robić i Rajka Vali.

Od svojih začetaka, Zagrebački festival u fokus stavlja samu pjesmu i njezine autore. To potvrđuje praksa izvođenja svake skladbe dva puta – u dva različita aranžmana i u izvedbi dvaju izvođača. Pobjedu na prvom izdanju odnijela je ”Ta tvoja ruka mala” skladatelja Ljube Kuntarića čiji refren i dan danas poznaju sve generacije.

Foto: Matej Grgić

Glazbeni ukusi i stvaranje publike

Nakon rata glazba je žanrovski bila podijeljena na narodnu, ozbiljnu i popularnu glazbu. Narodna glazba uživala je privilegirano mjesto u kulturnoj politici kasnih četrdesetih, s obzirom na većinski ruralno stanovništvo. S druge strane, napori su ulagani i u razvoj klasične glazbe zbog njezine obrazovne funkcije. Popularna glazbe se, pak, uzimala zdravo za gotovo. Smatrana je kategorijom manje umjetničke i obrazovne vrijednosti, neprimjerenom za kulturno izražavanje komunističke ideologije.

Ipak, postala je predmet kulturne tjeskobe. Popularna glazba simbolizirala je zapadni liberalizam i modernost, iako je na jugoslavenskom teritoriju postojala i prije rata. Rastući interes mladih za zapadnjačkom popularnom kulturom tijekom pedesetih pokrenuo je stvaranje domaćeg pandana i u konačnici oblikovanje prepoznatljivog zvuka jugoslavenske zabavne glazbe koja je u svojim početcima za uzor imala francuske šansone i talijanske kancone.

Zagrebački festival se često naziva i „mlađim bratom Sanrema“ jer je nastao samo četiri godine nakon svog talijanskog uzora, a čak dvije godine prije Eurosonga

Zagrebački festival se često naziva i ‘mlađim bratom Sanrema’ jer je nastao samo četiri godine nakon svoga talijanskog uzora, a čak dvije godine prije Eurosonga. Kao prvi festival zabavne glazbe na ovim prostorima, odigrao je ključnu ulogu u etabliranju popularne glazbe ovdje. Velika uspješnica prvog izdanja Zagrebačkog festivala natjerala je vladajuće i tisak da odbace negativan stav prema popularnoj glazbi te da se ozbiljnije počnu baviti njome i krenu sustavno podupirati njezin daljnji razvoj.

Foto: Matej Grgić

Zagrebački festival kroz godine

Već krajem pedesetih godina festival se podiže na novu razinu, uz prijenose uživo Radio Zagreba, Televizije Zagreb i aktivnim sudjelovanjem Večernjeg lista. To je bila tek najava za zlatne šezdesete, kada uz razvoj medija i diskografskih kuća popularna glazba postaje okosnica pop kulture. Izdavanje albuma s pjesmama festivala na vinilskim pločama, fanatičko praćenje festivala pred malim ekranima, bilteni na stranim jezicima, reklame po šibicama i vlakovima, novinarske konferencije, radijski i televizijski popratni programi – pojava zabavne industrije u njezinom punom smislu koja je bila ukorak Zapadu.

Uz razvoj medija i diskografskih kuća popularna glazba postaje okosnica pop kulture – pojava zabavne industrije u njezinom punom smislu koja je bila ukorak Zapadu

Program festivala se širi večerima lake orkestralne glazbe i glazbenoscenskim djelima, dok su večeri šansone jedan od ključnih faktora u etabliranju Zagrebačke škole šansone i osnivanja grupe Studio 64. Po prvi puta u gostovanje dolaze i strani pjevači i sastavi, javljaju se VIS-ovi (vokalno-instrumentalni sastavi) čime se festival otvara i rock and roll zvuku, a sâm festival osvaja brojne nagrade i priznanja međunarodnih stručnjaka.

Tijekom sedamdesetih trajanje festivala i obim produkcije nastavio je uzlaznom putanjom…

Tijekom sedamdesetih trajanje festivala i obim produkcije nastavio je uzlaznom putanjom. Prije, tijekom, ali i nakon festivala cijeli grad bio je uronjen u duh Zagrebačkog festivala, od plakata, reklama, pa čak i sportskih aviona koji bi letjeli s natpisima s imenom festivala… sve do jelovnika restorana. Jedna od anegdota koju je sinoć podijelio Drago Diklić, a koji je i sâm nekoliko puta preuzeo ulogu direktora festivala, govori: „Na meniju restorana diljem Zagreba mogli ste pronaći pašticadu à la Tereza Kesovija, odrezak à la Gabi Novak, pa čak i nogice à la Drago Diklić“.

Monografija objavljena u sklopu slavlja 70. obljetnice Zagrebačkog festivala opisuje osamdesete godine kao dekadu „skandala kao PR za novonastale hitove“, što je išlo uz političke mijene koje su kulminirale devedesetih. Odrazile su se i na festival koji je doživio svojevrsnu krizu iz koje se uspijeva izvući u svojem šezdesetom, odnosno šezdesetprvom izdanju.

Konceptualna reorganizacija i moderno ruho ponovno je uzor pronašla u talijanskom Sanremu. Ideja novog tima u okviru HDS-a bila je „stvaranje relevantnog izloga domaće mainstream produkcije i platforme za promociju novih radijskih singlova“. Pod vodstvom novoga umjetničkog direktora Ante Pecotića festival je uspješno revitaliziran kao „platforma za promociju najboljih domaćih singlova te afirmaciju i reafirmaciju autora“.

Foto: Matej Grgić

Od evergreena do kritike pomodarstva

Večer sedamdesetog izdanja Zagrebačkog festivala koji se održao u dvorani HoB-a započela je antologijskim pjesmama Ive Robića ”Ta tvoja ruka mala” i ”Golubovi” koju su izveli Alen Đuras i Zsa Zsa. Uslijedila je revija osamnaest raznovrsnih pjesama uz pratnju festivalskog orkestra pod ravnanjem Alana Bjelinskog i festivalskog benda koji je okupio Ante Gelo.

Foto: Matej Grgić

Večer je otvorila Gina s pjesmom “U mojim tajnim notama“ koju autorski potpisuje s Markom Bratošom. Saša Lozar odmah je podignuo atmosferu rasplesavši se uz optimistične i poletne stihove “Lagano na vrijeme“ koju je za njega napisao Peggy (Predrag Martinjak). Veteran Zagrebačkog festivala Elvis Sršen predstavio se rokerskom baladom “Do neba“ kojoj je sam autor, dok je jednako frajerski nastup Pravila igre s pjesmom “Luđak“ (autorskog para Mire i Sonje Buljan), popratio entuzijastičan aplauz publike.

Koreografirani nastup plesačice i jak vokal frontmena Ivana Penezića stvorili su dobro osmišljenu vizualnu i zvučnu cjelinu koja se ističe među ostalim nastupima večeri. Antonia Dora predstavila se elektro-pop pjesmom ”Igračka” koju je napisao Ivan Huljić a čiji glazbeni segment opisuje kao „svojevrsni homage Tini Turner“. Emir Kulenović i Antun Zanetti koautori su pjesme ”Rijeka života” koju je emotivno i šarmerski izveo Amir Kazić Leo. Nadalje, Marko Kutlić, iznimnog, lako pamtljivog vokala prezentirao je dramaturški zanimljivo osmišljen nastup, samopouzdano vladajući pozornicom u izvedbi pjesme ”Zar svejedno je” za koji tekst i glazbu potpisuju Igor Ivanović, Marko Vojvodić i Borko Morić.

Foto: Matej Grgić

Za glazbu i stihove pjesme ”Vlak za Santa Fe” zaslužan je Aljoša Šerić, dok su vokali i ples Nikoline Tomljanović i Tonke odvele publiku na jedno pravo country putovanje s kojega nas je u domaći prizvuk tople dalmatinske večeri vratio Ivo Ive Županović pjesmom “Noćas mi je rekla“ autora Rudolfa Dvorskog. Leteći odred imao je, pak, malo drugačiju rutu predstavivši se simpatičnom izvedbom pjesme ”Hodajmo po mjesecu” koju potpisuju Denis Dumančić i Fayo.

Tematski kontrast prethodnoj točki bila je iskrena i sentimentalna izvedba ”Slomljenih krila” Tedija Spalata, pjesme koju je napisao u suradnji s Brankom Slivarom. Mateo Pilat unio je moderniji prizvuk večeri pjesmom ”Matra” koju autorski potpisuju Ines Prajo, Arijana Kunštek i Ivo Popeskić. Klasični zvuk rock banda donijeli su The Splitters pjesmom ”Svjetlost” koju potpisuje sam bend, u suradnji s Markom Mihaljevićem na aranžmanu i produkciji.

Publiku su zažarile Albina i Đana pjesmom ”Žar”, pa je tako jedina zamjerka što nastup nije trajao i mrvicu duže. Neno Belan & Fiumens potvrdili su svoju kvalitetu izvedbom pjesme “Žuti semafor”, koju je Neno skladao na tekst Nikše Sviličića.

Foto: Matej Grgić

Na domaćoj sceni, spoj gitare i mekanog vokala u stilu Norah Jones automatska je asocijacija na Miju Dimšić. Pjesma ”Stranac kojeg znam” nastala je u već prokušanoj suradnji s Damirom Bačićem i Vjekoslavom Dimterom. Natjecateljski dio festivala zaključili su Lea Dekleva & Chord Company pjesmom „Na slobodi“, za koju Lea potpisuje i tekst i glazbu.

Tijekom večeri dodijeljene su razne nagrade: na samom početku je nagradu za najizvođeniju pjesmu prošlogodišnjeg festivala dodijelio direktor HDS ZAMP-a, Nenad Marčec, i to autoru i frontmenu benda Detour, Nenadu Borgudanu. Nagrada za najbolju pjesmu po izboru radijskih nakladnika (HURIN) pripala je Neni Belanu & Fiumensima te autoru teksta Nikši Sviličiću za pjesmu ”Žuti semafor”. Nagradu im je uručio Željko Švenda, predsjednik HURIN-a.

Večer su obogatili i kratki razgovori s velikim imenima Zagrebačkog festivala, poput Gabi Novak, Tereze Kesovije, Marija Mihaljevića i Tončija Huljića.

Nastup Drage Diklića, u njemu svojstvenu šarmantnom i ležernom tonu, bio je poseban dodatak večeri. U izvedbi evergreenā ”Opet si plakala”, ”Još samo večeras” i ”Zagreb je najljepši grad” pridružili su mu se Matija Cvek i Franka.

Foto: Matej Grgić

Titulu pobjednika 70. Zagrebačkog festivala odnijeli su Feminnem i Alejuandro Buendija s pjesmom ”Trending”. Tekst kritizira opsjednutost društvenim mrežama i fabriciranost slike koja se na istim prezentira, a često je u srazu s realnim, privatnim životima. Pjesma nudi satirički pristup temi, a izvođači su je odlučili prezentirati kao svojevrsni igrokaz u kojem Alejuandro postaje upravo lik opsjednut svojom slikom. Lako pamtljiv refren povrh trap beata popraćen plesnom koreografijom Feminnema uz zanimljive vizuale lika odjevena u ljubičasti kombinezon koji pleše ispred zida čili papričica pokazali su se kao dobitna kombinacija.

Foto: Matej Grgić

Čak i kao sedamdesetogodišnjak, Zagrebački festival i dalje ima sluha za stvari u trendingu, čime nastavlja biti stvaratelj povijesti hrvatske popularne glazbe i njezin aktivni sudionik.