Franjo Bilić - čembalo kao glazbalo za suvremene skladateljske pristupe
Prvi koncert drugoga festivalskog bloka kao solistički recital čembalista Franje Bilića u Muzeju za suvremenu umjetnost.
I dok je prvi festivalski blok naslovljen Furioso očito želio biti pomalo otkačen, žestok ili možda čak i pomalo gnjevan (ovisno o recepciji u drugim osvrtima), drugi blok, započet 27. svibnja pod oznakom Continuum Nr. 2 – Shifting, ima možda, prema značenju riječi, namjeru donijeti nepredvidive promjene. Ako je to točno, već prvi koncert na kojemu je u Muzeju za suvremenu umjetnost u prvom večernjem koncertu nastupio hrvatski čembalist Franjo Bilić, tome svakako odgovara.
Glazbena pozadina
Franjo Bilić, rođen u glazbeničkoj obitelji u Zagrebu 1994. godine, diplomirao je čembalo (2018.) magna cum laude u razredu Pavla Mašića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Studirao je čembalo, suvremeni čembalo, klavikord na Conservatoriumu van Amsterdam u razredu Menna van Delfta, basso continuo kod Krisa Verhelsta i retoriku kod Petera van Heygena, bio je na studiju i na Hochschule der Künste Bern s profesorima Rolfom Schumacherom, Florianom Ziemenom i Philippom Bachom. Studira dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Mladena Tarbuka i u Beču kao student Johannesa Wildnera.
Brojne do sada osvojene nagrade, kao i vrlo angažirano održavanje majstorskih tečajeva za mlade čembaliste, dokazuju da je riječ o glazbeniku istinski posvećenom glazbalu koje tradicionalno povezujemo s razdobljem baroka. Međutim, mladi Bilić pokazuje izuzetne sposobnosti osuvremenjivanja repertoara i smjelo ulaženje u susrete s glazbenom maštom suvremenika. Čini se da tako nastaje interakcija glazbenika i skladatelja koji možda, barem u Hrvatskoj, ne bi pomišljali danas pisati za čembalo da ne znaju da postoji umjetnik koji će ih izvoditi.
Šake i laktovi
Ako je, dakle, prva skladba na programu bila Continuum Györgya Ligetija (1923.–2006.), jasno je da je zanimanje za čembalo doživjelo renesensu u 20. stoljeću. Riječ je o partituri autora rođenog u Transilvaniji (prema podrijetlu mađarsko-židovskog skladatelja), koji je uspio izbjeći deportaciju te je, nastanivši se u Beču, postao i austrijskim državljaninom. Kako nas je u vrlo zanimljivom vođenju kroz program poučio solist večeri, Ligeti je itekako poznat avangardist, a to je prvo suvremeno djelo za čembalo. Očito je privlačnost ovisna i o sposobnostima samoga interpreta jer inače ne bi na Bilićevu programu prevladavale skladbe hrvatskih autora pisane zacijelo upravo za njega. No bilo kako bilo, o Maloj suiti Frane Đurovića (1971.) nema se mnogo reći jer ne otkriva veću inventivnost i ne nadilazi granice za čembalo prikladne etide, dok XVIII Étude Pour Agresseurs – Hommage à Machault Francuza Alaina Louviera, aktualnog profesora Glazbene analize na Konzervatoriju u Parizu (ujedno i posljednjega dobitnika tradicionalne nagrade Prix de Rome, što mu je omogućilo boravak u Villi Medici u Rimu, a to podsjeća na Debussyja i njegovu generaciju!), ostavlja dojam sasvim posebne maštovitosti u pristupu čembalu, sviranju prstima, šakama i laktovima, što sve rezultira ne samo zanimljivim nego i glazbenim doživljajem koji doista zabavlja.
Žetva pljeska
Čarobna škrinjica (vremeplov) Davora Bobića (1968.) i Crime and Punishment Tomislava Fačinija (1975.) pouzdano su nadahnute i duhovite skladbe koje Franjo Bilić može uvijek uključiti u program kad izvodi djela današnje produkcije, ali praizvedba djela Jedan/One, za čembalo i elektroniku Ivane Kiš (1979.) glazba je koja najbolje pristaje nadjevku Shifting, ako ga se shvati kao donošenje nepredvidivih promjena. Ivana Kiš ‘otkriva’ rijetke novotarije namijenjene čembalu, dodaje snimku nadasve bogate zvukovnosti, ritmički je razuzdana i melodijsko-harmonijski inovativna, dakle originalna i svakako suvremena (koketira pomalo i s pop-glazbom). Sve u svemu, Franjo Bilić imao je bogatu žetvu pljeska i očito su pred njim kao čembalistom, pa onda nadajmo se i dirigentom, još mnoga bogata i uspješna glazbena iskustva i nastupi.
Izvor: Cantus 228
