Forma kao proces koji se istodobno gradi i raspada u samome činu slušanja

Noël Akchoté – Tony Buck – Vesna Pisarović

Središnji dio prve večeri Gibanja bio je rezerviran za nastup sastava Noël Akchoté – Tony Buck – Vesna Pisarović, koji su pred zagrebačkom publikom dupkom popunjenog KONTEJNER-a uživo razvijali materijal s prošlogodišnjega albuma Poravna.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

Polazište nastupa bile su pjesme poravne iz okolice Vrbasa, odnosno, napjevi dugoga daha i repetitivnog ritma; njih nekoliko s albuma predstavljeno je s određenim improvizacijskim odmacima. Ipak, najvažnije je odmah naglasiti, kako je ono što je ova trojka na pozornici pružila, bilo daleko od bilo kakve etno-rekonstrukcije ili nostalgičnoga vraćanja ‘izvornome’ zvuku. Akchoté-Buck-Pisarović pred nama su prostrli živ, otvoren materijal za improvizaciju, buku i dekonstrukciju; pjesma se – taj formalno možda ‘najčišći’ oblik – rastavio na fragmente melodije, ritma, boje i, naprosto – zvučanja, pa se ponovno sastavio u nešto posve novo. I tako pet, šest, sedam puta u krug.

Pisarović je još prošle godine, prilikom izdavanja albuma, opisala kako joj je, slušajući stare izvedbe poravne, poznati jezik istovremeno zvučao egzotično: gotovo poput japanske pentatonike ili indijske rage koju je tada proučavala. Taj je osjećaj vjerno slijedila i u ovome koncertnom izdanju, kao da sevdah ne podrazumijeva niti kakvu stabilnu vokalnu formu, nego više postaje teritorijem bez jasnih granica, kao mjesto prijelaza, nikada odredišta. Pri tome su pojedinačne postaje koje svojim jedinstvom materijala ipak grade određene identitete, uvijek neobične, pomaknute i začudne.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

Usred takve panorame su se kratki dijatonski momenti, koji su iskrsavali usred atonalitetnoga i bukom pokretanog kaosa, doimali poput kakvih flashback-ova na neki stari, poznati svijet. Nisu nudili razrješenje, brzo bi ih smijenilo nešto drugo; to su bili samo tračci sjećanja koji bi se brzo dezintegrirali, prije negoli bismo uopće mogli pomisliti – na što to oni sliče ili iz kojih nam uglova naših osobnih imaginarijâ sada dolaze.

U manjoj je mjeri bilo moguće smjestiti se negdje sigurno; to je pružila pjesma Mujo gleda u mahali Zlatu, jedna od rijetkih točaka večeri u kojoj je poveznica s predloškom ostala dovoljno prepoznatljiva da se za njene konture bilo moguće gdjekad i uhvatiti. Harmonijski molski okvir i repetitivni akordički raster funkcionirali su kao mreža kroz koju se Pisarović kretala različitim vokalnim registrima i načinima artikulacije: od sevdalinske mekoće do kontroliranoga vriska.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

U cjelokupnome je nastupu za spomenuti njezin zaista ogroman zvučni spektar koji seže od grlenoga pjevanja, šapata, cmoktanja, do vriskova, ritmiziranoga daha i raspadnutih glasovnih figura, koje sasvim izmiču očekivanome vokalnom tretmanu žanra. U tome je možda i najveća snaga njezina nastupa: glas je ovdje mnogo više od nositelja melodije ili značenja; glas je instrument koji neprestano mijenja vlastitu funkciju i identitet.

I premda je riječ o kolektivnome nastupu, teško je bilo potpuno objektivno promatrati odnos troje izvođača jer je glas prirodno dominirao prostorom percepcije. Istovremeno se Akchoté i Buck nisu niti pokušavali probiti kroz tu dominaciju, što svjedoči o zrelosti suradnje i visini na kojoj je ovaj zadatak odrađen. Akchoté je gitaru tretirao više kao generator atmosfere, a na vlastitim se kratkim harmonijskim bljeskovima, dronovima i šumovima nikada nije zadržavao dovoljno dugo da bi oni postali osloncem.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

S druge je strane Buck, apsolutno fantastično, učinio bubnjeve instrumentom s tonskom visinom; u sekvencama s Pisarović, u unisonim ritamskim figurama – oni su pjevali zajedno. Dodatno je fascinirao način na koji su se svo troje susretali ‘na rubovima’ forme – u ključnim točkama frazâ, u kratkim sinkronizacijama ritma i zvuka koje su djelovale izvedene kao gotovo intuitivno.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

Upravo se u tim rubnim točkama najjasnije pokazivalo kako se cijela izvedba zapravo ne organizira kao klasičan odnos solista i pratnje, nego kao zajedničko kretanje kroz jednu nestabilnu formu u nastajanju. A forma je ono što je ovaj koncert možda i najradikalnije doveo u pitanje. Iako je riječ o pjesmama – očekivano formalno prepoznatljivoj i čistoj tvorbi – glazbeni se plan ovdje ne razvija kroz jasno omeđene dijelove, nego kroz kontinuirano horizontalno gibanje u kojemu je zapjev onaj početni impuls i kursor.

On nas vodi kroz prašumu zbivanja, kroz usitnjen ritam, kroz nepodnošljivu buku, kroz neprohodne teksture. Ponavljajuće fraze u jednome trenutku prestaju biti prepoznatljivi motivi i pretvaraju se u trajno stanje zvuka – u klaster koji više ne registriramo kao niz pojedinačnih elemenata, nego kao nešto što je jednostavno tu, primjer čega je bila fantastična izvedba pjesme Dunjaluče.

U takvome načinu slušanja, gdje se forma ‘uhvati’ tek naknadno, kao nešto što se percepcijski tek kasnije ‘nasloži’ – ovaj nastup prestaje funkcionirati kao ‘klasična’, očekivana prezentacija baštine, kao nešto što je previše sveto da bi podnosilo ikakve intervencije. Ono što se čulo nije bila obrada ili rekonstrukcija, to je bio proces u kojemu se poznati materijal otvorio prema nečemu što još nema svoje ime. Poravna ovdje nije zatvorena forma; to je proces stalnoga preoblikovanja, a Pisarović se pokazala kao izvođačica koje može biti potpuno uronjena u tradicijski materijal i potpuno slobodna od njega u isto vrijeme.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

Julien Claire

Ako je prvi dio večeri kroz Poravnu istraživao pukotine između tradicije, improvizacije i buke, nastup Juliena Despreza i Claire Gapenne aka Terrine, odnosno dua koji nastupa pod imenom Julien Claire, potpuno je odbacio svaki oslonac u prepoznatljivoj formi i publiku bacio ravno u najčišće fizičko iskustvo zvuka. Ovaj opori techno noise izmicao je našemu dojmu improvizacije, primičući se gotovo koreografiranome sudaru tijela s instrumentima, elektronike i pojačala.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

Već nakon početnih prvih ‘taktova’, i uz relativnu blizinu stajanja publike u odnosu na izvođače, postalo je nemoguće razabrati odakle pojedini zvukovi dolaze i kojim su točno sredstvima proizvedeni. Gitara Juliena Despreza pritome je najrjeđe zvučala – kao gitara; signal sasvim izmijenjen, rastavljen i multipliciran kroz pedale, distorzije i fizički kontakt s instrumentom; šum, udar i elektronika – nemaju vlastite identitete; sve je jedna zasićena masa. Najmanji dodir žice ili udarac po tijelu instrumenta eksplodirao bi kroz pojačala u enormnu masu zvuka, a već sitna gesta proizvodila je lavinu rezonancije koja trese prostor i tijela publike.

Element tjelesnosti snažno je prisutan i u samoj izvedbi, poglavito u Desprezovu sviranju koje instrument ne tretira samo rukama/šakama/podlakticama; pedale, kako bilježi i koncertna knjižica, udara gotovo poput step plesača, „krećući se kroz setup kao kroz koreografirani prostor trenja i otpora“. Naš pogled i sluh u stalnome su konfliktu. Čini nam se da zvuk dolazi iz samoga prostora, iz vibracije poda, kablova i pojačala, a ne iz pojedinačnoga izvora.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

A dokučiti izvor zvuka jednako je besmisleno u slučaju nastupa Julien Claire-a kao i pokušati prozreti njihovu komunikaciju. Čitavo se vrijeme pitamo tko komu daje impuls, tko vodi a tko reagira u tim ritamskim nagovještajima i energetskim razmjenama koje, na kraju, kao publika, više osjećamo negoli što racionalno pratimo. Pa ipak, čini nam se kako taj dijalog ima neku unutarnju logiku, zbog koje stojimo oko ovog dvojca kao prikovani i nesvjesni što nas to točno ‘drma’.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

Kao i kod nastupa Vesne Pisarović, Akchotéa i Bucka, kod dvojca Julien Claire najuzbudljiviji su bili trenuci kada se iz kaosa odjednom iskristalizirao neki zajednički obrazac: ritamska ili zvučna figura za koju nije moguće primijetiti kako je, iz čega nastala, no odjednom pojmimo da je riječ o gesti koja već neko vrijeme određuje cjelokupan prostor slušanja. Ponavljanje se ovdje – groove, klaster ili neka vrst zajedničkoga pulsa – ne pojavljuje kao stabilni techno loop, nego kao nešto što se polako, sasvim polako, gotovo pozadinski, kondenzira iz buke. Taj osjećaj zakašnjele percepcije bio je možda i ključan za čitavu izvedbu Julien Claire-a.

Foto: Sanja Bistričić Srića/KONTEJNER

Bio nam je smjerokaz u shvaćanju da se forma ne pojavljuje nužno kao nešto zadano ili čitljivo, nego kao proces koji se istodobno i gradi i raspada u samome činu slušanja – baš lijepo blisko shvaćanju koje je implicirala prethodna točka.

__

Program Gibanja