Glazba za surogat izvođača i odsutnost voljnoga momenta

Kontejner i njegova hrabra, dalekovidna kustoska ekipa i dalje su jedno od najuzbudljivijih, cutting edge mjestâ u našemu glavnom gradu. Programi koje kuriraju na sjecištu su umjetnosti, znanosti i tehnologije, intermedijalnih formi i izraza, eksperimenta i socijalne teorije, uz jasnu težnju pomicanja granica onoga što umjetničko može biti i značiti. Svojim promišljenim i angažiranim projektima Kontejnerov tim potiče na dijalog i kritičko preispitivanje svijeta koji nas okružuje, i podcrtat ću po tko zna koji put tezu da zaslužuju punu pažnju publike, jer posreduju zaista relevantne i istinski suvremene sadržaje.

Foto: Zoe Šarlija/KONTEJNER

Taj je princip bio slijeđen i ovaj put, pa je tako listopad u Odranskoj definitivno obilježilo gostovanje australskih umjetnika i znanstvenika, čiji je kibernetički uradak – prvi svjetski sintesajzer pogonjen neuronima, cellF – zagrebačkoj publici predstavljen kroz niz događanja: performans, koncert i izložbu.

Projekt je ponudio iskustvo koje na uzbudljiv i transgresivan način spaja glazbu i tehnologiju, tijelo i kogniciju, a jedan njegov aspekt – djelo/performans nazvan Glazba za surogat izvođača,  na sreću je imala priliku vidjeti i zagrebačka publika, nakon što je putovalo Europom, a izvorno nastalo na narudžbu Venecijanskoga biennala 2023. godine. Umjetničko-znanstvenički kolektiv iz Australije, u sastavu: umjetnik i istraživač Guy Ben-Ary, umjetnik novih medija Nathan Thompson, glazbenik Darren Moore, inženjer Andrew Fitch, te neuroznanstvenik Stuart Hodgetts s projektom su otpočeli još 2018., u suradnji s „mozgom“ čitave operacije – jednim od američkih pionira glazbene avangarde, odnosno, njezina eksperimentalnoga rukavca – Alvinom Lucierom.

Foto: Zoe Šarlija/KONTEJNER

Za ilustrirati smislenost ove veze, vrijedi se kratko osvrnuti i na rad Alvina Luciera te na značenje koje njegovi umjetnički napori imaju u kontekstu suvremene umjetnosti – od avangardnih početaka do današnjih odjeka spoja umjetnosti i transhumanizma.

Njegov bi opus, u najširemu smislu, mogla opisati fraza istraživanje zvuka; tvori ga kontinuirano propitivanje odnosâ između tehnologije, biologije i prostora, odnosno njihovih akustičkih i perceptivnih potencijala. Lucierovo korištenje elektronike, oscilatorskih sklopova, senzora i drugih tehničkih sustava, u funkciji otkrivanja i bilježenja zvukova koji u svakodnevnim okolnostima ostaju nečujni, nerijetko se odvijalo u izravnoj interakciji s ljudskim biološkim i fiziološkim procesima: disanjem, govorom, slušanjem, moždanom aktivnošću ili pak podražajnim reakcijama.

Foto: Zoe Šarlija/KONTEJNER

Pri tome njegov odabir neobičnih izvora zvuka: od moždanih valova, vibracije tijela, odnosno glasa, rezonancije prostorija i refleksijâ zvučnih valova oko objekata – nije nužno značio rigorozno metodski pristup, nego je svojim umjetnički senzibilnim tretmanom materije  „znanstveno eksperimentiranje pretvarao u duboko osjetilno iskustvo” (Sanders, 2022 [2013]).

Otvoreni, procesualni karakter Lucierovih kompozicija uključuje publiku u višeslojnije promišljanje i introspektivan doživljaj akustičkog, tjelesnog i kognitivnog, u tom smislu tvoreći jasan referentni most za suvremene eksperimente poput cellF-a – jer otvara pitanja o granicama percepcije, tjelesnosti i tehnologije, ali i o samom poimanju autorstva, svijesti i materijalnosti unutar umjetničkoga čina.

Foto: Zoe Šarlija/KONTEJNER

Ranije spomenutoj australskoj grupi umjetnika, glazbenika i znanstvenika zajednički su od samih početaka bili tematski interesi oko kojih su temeljili svoj rad i istraživanja: od biotehnološke umjetnosti, svijesti i identiteta, do posebnog fokusa na odnos živoga, tehnološkog i umjetničkog. Ne čudi, stoga, da su se njihovi interesi (kao i još nekih drugih dionika projekta) napajali i radom i značenjem Alvina Luciera, rezultiravši idejom o zajedničkome projektu.

Rad koji bi dodatno radikalizirao sve ono radikalno i inovativno čime je Lucier zadužio povijest umjetnosti, svoje je prve konture dobio još 2018. godine, da bi 2020. tada 89-godišnji skladatelj pristao donirati vlastitu krv za potrebe istoga. U njegove je začetke bio iznimno uključen i predan (kako rado ističe Guy Ben-Ary), prateći proces u kojem su vlastite bijele krvne stanice najprije reprogramirane u matične stanice, a zatim, pod vodstvom Douglasa Hodgettsa, transformirane u cerebralne organoide: nakupine neurona koje oponašaju ljudski mozak.

Foto: Zoe Šarlija/KONTEJNER

U, za zagrebački kontekst savršeno tempiranom nastavku, Glazba za surogat izvođača smisleno se koncepcijski i tehnički nadovezuje točno šezdeset godina kasnije na legendarni Lucierov rad Glazba za solo izvođača iz 1965. godine, u kojemu je skladatelj udario temelje svojemu specifičnom autorskom pristupu.

Korištenjem uređaja za detektiranje i praćenje alfa moždanih valova, koji su vrlo spori (oko 8 do 13 ciklusa u sekundi), autor je shvatio da ih je prikladnije promatrati kao ritmove, a ne kao tonove. Upravo je to postalo poticaj da o njima počne razmišljati u kontekstu skladbe za udaraljke.

No ono što Glazbi za solo izvođača pridaje još izrazitije revolucionaran karakter jest odsutnost voljnoga momenta. Alfa valovi, naime, najčešće nastaju kada je osoba budna, ali opuštena, sa zatvorenim očima, u stanju „nefokusirane pozornosti“. Mogu se pojaviti i tijekom REM faze sna ili blage meditacije, a u svim tim stanjima svijest potrebna za proces učenja ili namjerno djelovanje gotovo je u potpunosti dokinuta. Elektrodâ pričvršćenih na glavu, nastojeći „proizvesti“ i prikazati pred publikom alfa valove, Lucier je koristio posebno pojačalo namijenjeno upravo njihovoj detekciji.

Foto: Zoe Šarlija/KONTEJNER

Filter je propuštao samo alfa frekvencije, koje su se potom dijelile u nekoliko kanala; svaki od njih dodatno se pojačavao i usmjeravao prema zasebnome zvučniku, dok su membrane zvučnika pratile ritam alfa valova te pokretale udaraljke – bilo izravnim udarcem, bilo titranjem zraka. „Fascinacija ovim djelom“, govore Rusche i Harder, „proizlazi iz paradoksa: samo neaktivnost izvođača omogućuje da se skladba uopće dogodi”, a radikaliziravši cageovsku slučajnost, ne-činjenje i ne-namjeru, Alvin Lucier otišao je i korak dalje, učinivši „pasivnost izvođača samim uvjetom izvedbe. Ona je pritom i vidljiva: izvođač koji mirno sjedi postaje živi simbol ne-djelovanja.” (s. a.)

Foto: Zoe Šarlija/KONTEJNER

I u tome luku od gotovo šezdeset godina razmaka, bio-zvučni performans Glazba za surogat izvođača stvar je još dodatno radikalno primaknuo skupu ideja na čijemu je sjecištu, doduše nešto suzdržanije, djelovao i sâm Alvin Lucier; onaj tanki rascjep između organskog i tehničkog, između svijesti i njezine mehaničke projekcije, ukratko: prostor transhumanog. Lucierov živi, in vitro mozak australski je tim sada povezao s istim rezonantnim udaraljkama koje je skladatelj koristio te davne 1965. godine, zatvorivši na stanovit način krug – ali ovoga puta bez posredstva tijela, bez volje, gotovo bez čovjeka samog.

Središnji izvođač više nije živa osoba, nego surogatski mozak uzgojen u laboratoriju iz Lucierovih vlastitih krvnih stanica – dakle, ne samo da izvođač ne djeluje voljno, nego uopće ne posjeduje svijest u klasičnome smislu. Time se do krajnosti radikalizira Lucierova ideja pasivnosti izvođača: izvedba glazbe sada proizlazi iz živoga materijala lišenog svijesti, volje ili identiteta. Pristup je to koji neizbježno otvara prostor promišljanja posthumanizma, biotehnologije i samih granica umjetničkoga čina.

Foto: Zoe Šarlija/KONTEJNER

No, radikalizira se, međutim, i sâm odnos između izvođača i publike. Autonomni umjetnički entitet, s potencijalom da bude kreativan, kako Guy Ben-Ary voli opisivati cellF, osim zvučne dimenzije posjeduje i snažno prostornu, gotovo skulpturalnu kvalitetu, približavajući se postulatima site-specific rada. Element prostornosti, odnosno način na koji instalacija ispunjava i preobražava prostor prisutnošću tijela publike, pritom je iznimno važan: cellF, štoviše, ne postoji izvan te relacijske dinamike (ili on tada barem postaje – nešto drugo).

Zvuk, prostor i tijelo postaju međusobno ovisni elementi izvedbe; svaka reakcija publike, svaki šum, korak ili dah, ulazi u sustav, bilježi se mikrofonima i vraća natrag u neuronsku mrežu, natrag u – mozak. Time se iskustvo promatranja pretvara u sudjelovanje, a granica između izvođača i gledatelja gotovo posve briše. Štoviše, time se zatvara kružni tok između okoline i organskoga procesa, između doživljaja i odgovora. „Vrlo nas zanima hoće li organoid tijekom vremena moći učiti, pamtiti ili se promijeniti,“ napominje Ben-Ary, postavljajući pitanje koje više ne pripada samo području umjetnosti, nego zadire i u – život sâm.

Foto: Zoe Šarlija/KONTEJNER