U nizu susreta i razgovora s Goranom Bareom, a nakon što je odlučio jedan već gotov album novih pjesama jednostavno ne objaviti jer ga je smatrao lošim i nedostojnim njegova stvaralaštva, upitao sam ga mogu li ga nazvati plemenitim vitezom panonske ravni

Goran Bare i Majke u Areni Zagreb/Filip Bušić

Nakon kratkog razmišljanja odgovorio je: „Možeš!“

Častan umjetnik kakav jest, mogao je izabrati i drugu češće korištenu opciju: album malo kozmetički popraviti pa tada silno vrijeme i novac potrošen za snimanje ne bi bio materijalni gubitak. Album bi se ovako ili onako, uz malu pomoć marketinških trikova, po inerciji dobro prodavao.

Bare je to ultimativno odbacio. I nakon toga realizirao album Nuspojave.

S novim Majkama ne samo da je učvrstio svoj status iznimnog, unikatnog kantautora, umjetnika kojeg se cijeni, ali i koji počinje tržišno biti sve validniji – iako nikada ničim nije bio ni blizu srednjoj struji popularne glazbe i svim manipulacijama koje idu uz to – i onda u rujnu zakaže koncert u Ciboni i u trenu proda četiri tisuće ulaznica.

Goran Bare i Majke u Areni Zagreb/Filip Bušić

No zbog tehničkih problema dvorane koncert otkaže i potom zakaže koncert u Areni Zagreb tri mjeseca kasnije.

Rizičan, ali očito isplativ potez, čemu je zasigurno kumovao i njegov agilni menadžer i bubnjar Majki, Alen Tibljaš.

Nuspojave su ionako bile, pa, rekao bih čak hermetične za najširu publiku. Ali Tibljaš i Bare dobro su procijenili da se jednostavno znatno povećao broj ljubitelja i konzumenata Gorana Barea. To je jedan od najvažnijih događaja u nas u posljednjih godina. Tim više što je u posljednjih mjesec-dva Arena postala nešto poput regionalnog – ne samo hrvatskog – referentnog centra za nečiji tržišni uspjeh. Punili su Arenu mnogi posljednjih desetak godina, i strani i domaći, ali ljestvicu je najviše podigla Aleksandra Prijović.

Što bi tu bilo posebno čudno, ako je proradila natjecateljska groznica i usporedbe? I to je bilo za očekivati kada su u pitanju protagonisti, istina, vrhunski, ali iz domene instant pop-eskapizma, koji najšira publika najviše (tržišno gledano) konzumira.

Goran Bare i Majke u Areni Zagreb/Filip Bušić

Čemu u taj kontekst Arene trpati jednoga Gorana Barea i njegove Majke?

Sve ove rečenice, nešto kao uvodni okvir?

Zbog iritantnih najava i postkoncertnih izvješća poput „Bare ipak nije rasprodao Arenu kao Aleksandra Prijović. Ostalo je praznih mjesta na gornjim tribinama.“

E, svašta! I čemu to?

Istina, nije ni popularna glazba cijepljena od natjecanja kao u sportu pa se itekako mjeri prodaja i nosača zvuka u koncerata. Ali ima umjetnika kojima to uopće nije na pameti, a kamoli imperativ. Mislite da Bare nije sposoban napraviti set hitova koji će prodati više Arena? Naravno da jest, ali on nije taj tip. On je više umjetnik profila Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds.

Goran Bare i Majke u Areni Zagreb/Filip Bušić

Negdje devedesetih godina MTV je nominirao Nicka Cavea u kategoriji poput Najveća ličnost ili tako nešto. Cave je uputio MTV-u uljudno, ali oštro pisamce u kojem moli da ga se jednostavno izbriše s tog popisa nominacija i neka stave nekog drugog, samo ne njega. On u tome ne može  sudjelovati „jer njegove pjesme nisu trkači konji u utrci za najbržega“. E, takav tip je i umjetnik Goran Bare i njegove Majke. I usprkos tome, raste broj njegovih obožavatelja svih generacija. Kao i u Nicka Cavea.

Arena je sinoć izgledala toliko impresivno da je i Bare pri izlasku na pozornicu uskliknuo dobrodošlicu „spektakularnoj Areni“. I bi tako u svakom pogledu!

Bare je bio tako dobro raspoložen i u sjajnoj formi da ga je bila milina i slušati i gledati. S Majkama iza leđa u sekundi su nestale sve bojazni kako će u tako velikom prostoru funkcionirati njegove pjesme, naročito one koje volim nazivati „jezovitim“ i „kao prikladnije za klupski prostor“. Koncert je upravo i započeo dvjema „jezovitim“ izvedbama, ”Rođen za suze” i “Ljubav krvari”. Dva prava mala remek-djela u fantastičnim izvedbama koja fantastično ilustriraju, naročito “Ljubav krvari”, Baretovom naslanjanju na iskustva avangardne glazbe kakvu je radio David Bowie u Berlinu ili Scott Walker na nekim samostalnim albumima. Ne povlačim nikakve paralele, nadahnuće je u tragovima, a “Nuspojave” i na koncertu su apsolutno novostvorena vrijednost.

Goran Bare i Majke u Areni Zagreb/Filip Bušić

Slojeviti, šokantni aranžmani i cjelokupna izvedba uživo uz više nego aktivno sudjelovanje, burne reakcije publike bilo je moćno i u nas do sada neviđeno. Majke su stvarno posebna priča, a ni Bare nije mogao, a da ih s pozornice ne istakne kao „najbolji ansambl“.

Oni nisu nikakav prateći bend, već sukreativna ekipa puna iskustva, ali i mašte koju znaju pretvoriti u takvu svirku da bi publika jednostavno znala otvorenih usta slušati i onda gromoglasno odobravati. Kako kao kolektiv, tako i individualno, Majke su jednostavno jedna velika dobrodošla nuspojava u najboljem značenju te riječi: Alen Tibljaš na bubnjevima, Kruno Domačinović na gitari, Mario Rašić na bas gitari, Davor Rodik na pedal steel gitari i gitari te Gojko Tomljanović na klavijaturama.

Oni su unijeli bogatstvo u konačni zvuk i značenja Baretovih pjesama, i novih i starih. Stvarno, sinoć se imalo što slušati u Areni, naročito ako se i malo prisjetimo svakodnevnog ubojito dosadnoga glazbenog i stihoklepačkog okruženja. Koliko moćni i najmoćniji u tim nekim jezovitim izdanjima s isto tako jezovitim teškim stihovima Gorana Barea, Majke su toliko zabavne u nekim drugim raspoloženjima.

Goran Bare i Majke u Areni Zagreb/Filip Bušić

Na primjer, u disko pjesmi “Skarabej go-go”. I tu su i Bare i Majke tako šarmantni kao što je bio i „mračni tip“ Mark Lanegan u jednoj svojoj disko pjesmi. Na prvu je teško zamislivo i za Bareta i Lanegana, ali jako, jako učinkovito. U jednom trenutku Bare je rekao da je dosta više plakanja.

Izveo je, naravno, mnogo klasika iz povijesti i sadašnjosti poput “Krvarim od dosade”, “Iz sve snage”, “Teške boje”, “Odvedi me”, “A ti još plačeš”… Posebno emotivna, kao i uvijek, bila je “Vrijeme je da se krene”. Uistinu predivna pjesma koju je jedna politička stranka prije puno godina uzela kao jednu od slogana u predizbornoj kampanji, iako im je Bare naglašavao da ta pjesma nema nikakve veze s politikom. Dopustio im je jer je želio bolju Hrvatsku i, naravno, na kraju se razočarao.

Pjesma je to o njegovoj osobnoj tragediji, preranoj smrti supruge. Tako se pjesma uvijek i doživljavala, pa i sinoć u Areni. Bilo predivno gledati i slušati publiku i Bareta s Majkama u ovoj pjesmi. O iskrenoj boli za gubitkom voljene žene i kako dalje nakon toga.

Goran Bare i Majke u Areni Zagreb/Filip Bušić

Bare je oduvijek imao, a danas naročito ima tu vještinu pisanja pjesama koje obogaćuje spomenuta ekipa instrumentalista od vrhunskog zanata i nepresušne mašte.

Zanimljivo je da sam do sada u kontekstu časti i poštenja Gorana Barea kao umjetnika spomenuo Nicka Cavea i Scotta Walkera. Pri kraju koncerta Bare je izveo vječno zimzelenu pjesmu ”The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” Walker Brothersa. Američki trio na čelu sa Scottom odavno su zapisani u povijesti glazbe, naročito Scott Walker kao samostalni umjetnik. BBC je za Scotta napisao: „Zamislite glazbenika, zamislite Andyja Williamsa kako se ponovo izmišlja kao Stockhausen“. Nije Bare slučajno pjevao Walkerovu pjesme, jer im karijere imaju dodirnih točaka.

Općenito, a naročito sad nakon trijumfa u Areni, trebalo bi možda i revalorizirati ulogu i značaj Gorana Bareta, a prije svega, poraditi na tome da ga se predloži za uglednu nagradu Tenco, koja se svake godine dodjeljuje u Sanremu vrhunskim kantautorima za određena ili životna postignuća, ne samo iz Italije, već i iz cijelog svijeta.

Goran Bare i Majke u Areni Zagreb/Filip Bušić

Nagrada je šezdesetih godina ustanovljena u Sanremu u čast Luigija Tenca, kantautora koji se ubio baš u vrijeme Festivala talijanske kancone. Među dobitnicima su velikani poput Zucchera, Toma Waitsa, Johnnyja Casha, Nicka Cavea i našega Arsena Dedića. Ne dvojim da među njima treba biti i Goran Bare. Razmisliti o tome, na primjer, a ne ga špotati da nije baš rasprodao Arenu kao što je to učinila Aleksandra Prijović. Ma nemoj! A zašto je to važno u cijeloj priči?

Sinoćnji  spektakl Bareta i Majki bio je i tržišno – a naročito umjetnički – veliki čin hrvatske kulture! Go, Bare, go!

P. S. Uvodni nastup prepušten je Viliju Gopcu i njegovu bendu Donkey Hot. Ostavili bi sigurno bolji dojam da su imali kraći nastup, a svirali su više od jednog sata. Ima tu temelja za bolje dane. Solidan je to početak sina Davora Gopca.