Goran Bare i Majke u Domu sportova: Transformativno iskustvo
Goran Bare, prepoznatljiva rock ikona ispunila je Malu dvoranu zagrebačkog Doma sportova do posljednjeg mjesta u subotu, 12. studenog! Bare je izvrsno utjelovio borbu između reda i kaosa, te između ustajanja i ponora
Propovjednički stav / Foto: Matej Grgić
Goran Bare želio je punu pozornost i činio sve što je u njegovoj moći da je privuče. Komunikacija s publikom, ali i sama glazba se ne može podcijeniti. Duboka su i narativna putovanja na koja nas kroz svoje pjesme vodi Goran Bare. On prije svega sebe, a onda i nas, suočava s egzistencijalnim pitanjima i najtežim točkama samorefleksije odrasle dobi. Poput nekog starozavjetnog proroka teturao je pozornicom, omotan svojim šalom, opijen glazbom, atmosferom, i propovijedao o polusvijetu s kojeg većina skreće pogled jer se bavi vlastitim problemima.
Upravo ta fascinantna konstrukcija, ta stalna prijetnja samoj glazbi čini iskustvo slušanja tako zadivljujućim. Dramatična “Ljubav krvari”, sa svojim stupovima buke koji su sezali do neba kako bi zaklonili mjesec i potopili svijet u vječnu noć, vraća taj pogled na one najbolnije rane. I nema tu nikakvog skrivanja ni umatanja u rukavice. Izvedena je odmah na početku kao jedna od najsnažnijih koje je Bare napisao posljednjih godina. Za “Put ka sreći” ponudio je eksperimentalniju, ali nedvojbeno inovativniju estetiku. Reggae ritam je bio pozadina poznatim stihovima koji u predrefrenu prelazi u punk-rock. Iako je originalna verzija bila puno bliža širokoj publici, ovakav novi „Put ka sreći“ puno se prirodnije uklopio u cjelokupni repertoar. Usred puta, oluja jenjava ogolivši statičniji, emocionalniji okvir. “Depresija”, bolesna kuja koja spava mu na duši, mogla je biti zamijenjena nekim puno jačim pjesmama, ali ako ćemo ovaj koncert gledati na konceptualan način, ona je bila tu da ispriča priču.
Ovog puta Bare i Majke su bili prilično uigrani / Foto: Matej Grgić
Energija koju stvaraju Majke gotovo je neusporediva s većinom drugih izvođača danas. S Baretovim vokalom, munjevito bubnjanje i oštri zvukovi gitare čine remek-djelo. Ako bih nekog posebno izdvojila iz benda, onda bi to bio Davor Rodik koji je s električne gitare često prelazio na pedal steel gitaru i pjesmama poput “Odvedi me” i “Ništa lažno” davao skroz novu razinu estetike. I doista, Majke sviraju toliko precizno i uigrano da se činilo kako će koncert proći u tren oka, a Bare, notorno gestualan i ekspresivan, kroz svoje animalne urlike još je više isticao snažnu emocionalnost i čistu poraznu težinu svog zvuka. Sam njegov glas zvuči kao da bi svakog trenutka mogao rasparati nebo, ali to je usklađeno s impozantnom, ali instinktivnom veličinom glazbe, koja neprestano prijeti da će progutati i izvođače i publiku.
Utjecaj koji su Majke i Goran Bare te njegova pionirska zvučna ratobornost imali na domaću rock glazbu ne može se podcijeniti. S tekstovima natopljenim osobnom, nekom paklenom vrstom nadrealizma, distorzirani blues-rock skupljao je svoje istomišljenike… ili barem one koji razumiju tu cjeloživotnu borbu za priznanjem, za odobravanje, za pravom na vlastiti život i slobodu. Ako ta tvrdnja zvuči donekle pretjerano, izvedba “Mršavog psa“ pruža dovoljno dokaza koji je podupiru.
Izvrstan odnos s publikom / Foto: Matej Grgić
Prije nego što se Bare predstavi kao poluludi kolovođa, izvodeći jednu od najsnažnijih pjesama u svom repertoaru, “Teške boje“ najavljenu poznatim rifom na basu, ovog puta u izvedbi Marija Rašića, koncert je već bilo transformativno iskustvo. Možemo pričati o tome koliko su se slušateljske navike promijenile, kako više nema pravih klubova, da radio stanice danas puštaju neku drukčiju glazbu i da rock kao žanr više nije u fokusu, pa da su to razlozi što novije rock pjesme ne dobivaju taj potrebni prostor kako bi postale nove himne… ali zato retrospektiva karijere na ovakvim koncertima upravo dokazuje kako nove pjesme imaju kvalitetu i da su samo, pošteno govoreći, napisane u prijetećem vremenu.
Kroz nastup, kroz odjeću, kroz hodanje na koljenima, zamatanje u šal, cigarete na pozornici unatoč zabrani pušenja u dvorani, Bare ovakvim vizualnim elementima priča svoju cjelovitu priču. Koliko god ga život i vlastiti odabiri prikucali na pod (nakon otpjevanih stihova „Ja sam budućnost, da li ti se sviđam?“ ostao je pregaženo ležati na pozornici), on ustaje i urla “Budi ponosan“, a cijela ga dvorana emotivno podržava. To je ta utjelovljena borba između reda i kaosa, između ustajanja i ponora koju Bare toliko opjevava u svojim pjesmama. Nakon svega sat i pol, izvođači su napustili pozornicu, ali višeminutno dozivanje publike ipak ih je vratilo. Izvrsna verzija “A ti još plačeš“ dodatno učvršćuje status pjesme kao jedne od njegovih najboljih, a njega kao jednog od najjačih.
Nepogrešivo strastven, emotivan i usklađen s Majkama, Goran Bare uzdiže desetljećima stare pjesme retrospektivnom zrelošću. Publika, glasnija nego ikad prije, entuzijastično je reagirala i odgovarala na gotovo telepatsku međuigru Majki. Bilo je neponovljivo biti dijelom ovako angažirane i zahvalne publike.
Uvjerljiv pregled karijere / Foto: Matej Grgić
