16
velj
Priče

Retrospektiva: Goran Bare u tri poglavlja

goran bare, majke, autor

Goran Bare /Zoran Marinović

share

RETROSPEKTIVA

Retrospektiva je svaki pogled unatrag, koji prošlosti daje oblik, značenje i posljedicu. Naše retrospektive bavit će se svim onim autorima, koji su u svom stvaralaštvu ostavili građu za to troje.

Goran Bare – rock ‘n’ roll ent

Narod kaže, „tko prizna, pola mu se prašta“, a francuska mudrica Ninon De L’enclos rekla je „što više grijeha priznaš, to ćeš više knjiga prodati“. Autor o kojem danas govorimo toliko je priznao da smo mu skoro sve oprostili. Uz to, njegovi su albumi već godinama vrlo dobro pozicionirani na prodajnim top listama. Ime tog grešnika je Goran Bare.

Kao što mu pjesma i prezime kažu, rođen je u blatu, u Vinkovcima 1965. godine, ali već dugo živi u Novom Zagrebu. O potonjem često govori kao o svom gradu, dok ga spominjanje Vinkovaca uglavnom razdražuje. Naime, s tim je gradom raskrstio devedesetih, nakon niza osobnih tragedija za koje su ga drugi, a povremeno i on sam, smatrali odgovornim.

Bare je posljednji izvorni član Majki, legendarnog vinkovačkog rock benda, po mnogima najboljeg u povijesti našeg jezičnog svemira. Taj se bend nekoliko puta ugasio, regrupirao i vratio na scenu, da bi nakon svega postao Barin prateći bend. Stoga on na tragu Johnnyja Štulića zna reći: „Majke, to sam ja“.

goran bare, majke, autor

Goran Bare i Majke / Foto: Promo

Iako je nekoliko članova benda svojim ponašanjem prisilio na odlazak i, bez obzira na to što nije potpuni i jedini autor svog umjetničkog kataloga, on je karizmatik koji od početka nosi tu priču o izgubljenim dječacima s periferije na svojim leđima.

Tajna njegova uspjeha mogla bi biti u tome što svoju aroganciju uporno prodaje pod iskrenost i skromnost, a nepodobno ponašanje uredno opravdava svojom ovisnošću i nesretnim životom. Već četiri desetljeća diše poeziju i sipa nespokoj, gradeći pred nama karakter nad kojim će se jednoga dana lomiti najveći domaći glumački talenti. Ako vas zanima što sve može poći po zlu kad vam se ostvare dječački snovi, čitajte o Bari.

retrospektiva, goran bare

Da je predmet u kupaonici… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

Da je predmet u kupaonici, bio bi titrava led lampa. Da je pločnik, bio bi pothodnik. Da je dan u tjednu, bio bi sviščev dan. Utorak? Možda utorak.

Napomena: Prezime Bare sklanjat ćemo po ženskoj, odnosno e-deklinaciji, kao „žena“, kao „baka Bara“. Iako u narodu postoji tendencija da se Jure, pa i Bare sklanjaju kao dvosložne imenice srednjega roda (pile, prase, janje…), to još uvijek nije norma.

Autorski ključ

Bare je prepoznatljiv po svom visokom i žilavom okviru, grubom i nikad upjevanom vokalu, dobrim stihovima i natprosječno gledanim TV nastupima. Bare je junak radničke klase. U njemu ljudi vide čovjeka kojeg istovremeno bole i kurac i duša (i leđa). To što je većinu života zbunjen i ošamućen umjesto da njegov razum prepakira u bezumlje, prizemljilo ga je u ikonu. Njegovi zalisci, šiljata brada i okrugle crne oči dali su lice hrvatskom rock ‘n’ rollu, ali i skicirali njegovu karikaturu.

Još kao tinejdžer Bare je znao da će biti glazbenik, sila prirode, rolling stone. Odrastanje u ‘gradu luđaka’ u kojem je svaka ulica imala po jedan bend, olakšalo je pronalazak posade. S obzirom na to da Bare ne vlada vješto niti jednim instrumentom, to je od samog početka bilo nužno. Godine 1984. sa svojim prijateljima M. Pokrovcem, N. Ivkovićem Kilmisterom, Ž. Mikulićem Korozijom i I. Dusparom osniva Majke, koje su žestokim nastupima brzo pronijele glas o sebi po gradovima bivše države.

Navodno je Bare prvo htio osnovati reperski bend, odnosno, repati uz pratnju sintesajzera. No, kako nije mogao pronaći prave ljude za takav projekt, okrenuo se sirovom američkom rock ‘n’ rollu.

Njihove je prve demo snimke 1989. godine objavio Zdenko Franjić u svojoj izdavačkoj kući Slušaj najglasnije. Ta je legendarna kazeta sve do reizdanja iz 1997. bila vrijedni raritet. Prvim službenim izdanjem Majki smatra se Razum i bezumlje snimljen dvije godine kasnije za Jugotonovu pod-etiketu Search & Enjoy. Između ta dva izdanja dogodila se 1989. Te je godine izašla kompilacija Bombardiranje New Yorka, na kojoj su se Majke predstavile pjesmama “Iz sve snage“, “Zbunjen i ošamućen“ i “Novi dani“, a dvojica mladića i gitarist Marin Pokrovac pred Barinim su očima stradali u prometnoj nesreći. Tako se jedan od najboljih rock ‘n’ roll bendova u državi raspao prije objave prvog albuma i nastanka te iste države.

Razum i bezumlje postao je dio zvučne trake Domovinskog rata, a ostat će upamćen i kao jedan od najvažnijih domaćih rock albuma uopće te jedini album originalne postave benda. Pjesme koje nose album upravo su one već ranije objavljene na Franjićevoj preporodnoj kompilaciji. Iako se radi o autodestruktivnim himnama mladosti puštene s lanca, u njima se krije Barin autorski ključ. Na tom su albumu načete glavne teme njegova opusa: aktivna potraga za srećom i ispunjenim životom te petlja nestajanja i buđenja. Što će reći, tama i tuga u njegove su pjesme ušle prije traumatičnih događaja.

Tih turbulentnih godina nastaje i nekoliko solidnih garaž-narodnjaka, koje Bare, kao Hali Gali Halid, od ’89. do ’91. objavljuje na tri različita izdanja. Najpoznatije je Vo-zdra (à la Daniel Johnston) iz 1991. godine. Radi se o parodijskoj psihodeliji koja se hrani kafanskim iskustvom, duševnom boli i drogom, a stilski priziva Satana Panonskog, kojemu su članovi Majki višekratno bili prateći bend. “Hajde da se drogiramo“ postala je kultni klasik, a “Samo noćas da zaboravim tugu“ meni je vjerojatno najdraža Barina pjesma.

Majke Vol. 2 s J. Nižićem i Z. Čalićem snimaju Razdor, album koji gotovo da nema slabe pjesme. Upravo ova postava na ovom albumu stvara neke od najdugovječnijih pjesama Majki: “Krvarim od dosade“, “Mršavi pas“, “Dobro se osjećam“, “Želim da te vidim“ te Barin izlet u nadanje i epiku, “Budi ponosan“.

Do kraja ’90-ih Majke su snimile još tri albuma: Milost, Vrijeme je da se krene i Put do srca sunca i njima utvrdile svoj status rock institucije. Milost donosi “Ja sam budućnost”, a Vrijeme je da se krene istoimeni singl te niz pjesama, u kojima se na dlanu nude Barina povijest i filozofija. Zaista, bespuća su njegove zbiljnosti sažeta u stihovima pjesme “Mene ne zanima”.

Manje je poznato da je Bare tek s pločom Vrijeme je da se krene postao profesionalni glazbenik, odnosno prestao raditi druge poslove za novac. Ta odluka poklapa se s velikim uspjehom, odnosno, dobrom prodajom nosača zvuka. U trenutku kada objavljuju Put do srca sunca, svoj najslabiji album, Majke su na uzlaznoj putanji. Stečenu popularnost vrlo su lako mogli nastaviti musti, proizvodeći romantične balade poput “Želio bi da si tu“, “Daj mi“ i “Odvedi me“. No, bend se nakon nekoliko izmjena ponovno odlučio razići, a Bare je na početku novog milenija započeo svoju solo karijeru.

Iduća dva izdanja su Izgubljen i nađen te 7, koje objavljuje s pratećim bendom Plaćenici. Osim klasične rock postave, Barina pratnja u tom razdoblju uključuje pedal steel gitaru, violinu i mandolinu. Radi se o vjerojatno najslušljivijim albumima u Barinoj diskoteci. Poput Hanka Williamsa, Bare hvali Boga, jer konačno vidi svjetlo. To su ploče vedrog bluesa, na kojima Bare po prvi put samouvjereno gazi u country i world muziku.

“Izgubljen i nađen“ je legitimna self-help literatura. “Put ka sreći“ i “Za koga? Za život!“ najpoznatije su pjesme iz ovoga razdoblja i jasno odaju smjer u kojem je Bare htio krenuti, i to ne samo umjetnički. Tih godina bio je na tragu da postane naš ‘čovjek u crnom’, odnosno Johnny Cash.

Na albumu Srce nastavlja u tom smjeru, ali bez Plaćenika. Također, na tom albumu snima pjesmu Lidije Bauk “I dok pleše sama s kišom“, koju je ranije snimio u duetu s njom. To je jedina pjesma u Barinom studijskom katalogu koju nije sam napisao. Album nije prošao kod publike, a to je u konačnici dovelo do okupljanja Majki Vol. 3 (ili 4). Pozornost medija i vjerna publika kumovali su povratničkoj turneji na kojoj je nastao Majke Unplugged.

Majke, osnažene adutima hrvatske rock scene, A. Tibljašom (ex-Laufer) i B. Blaževićem (Parni valjak), ni ovoga puta nisu izdržale Barinu neodgovornost i neprestano kršenje dogovora. Tri godine kasnije izlazi višestruko nagrađivani album Teške boje na kojem, uz Baru, ostaje jedino Čalić. On iz benda (ponovno) odlazi, nedugo nakon toga. Današnje Majke, Majke Vol. 5 ili 6 ili 7, prazna su ljuštura koju i dalje pune imena vrsnih session glazbenika. Osim zagriženih fanova Majki nitko ne radi problem oko toga tko svira u bendu, sve dok je ispred benda Barin šouprogram.

Teške boje i Nuspojave, iako stilski različiti i nepomirljivi albumi, tematski predstavljaju povratak u mračnu petlju nestajanja i buđenja. Promovirajući Nuspojave Bare je najavio zaokret u karijeri, odricanje od američke gitarističke tradicije i uključivanje u struju nadahnutu njemačkom rock muzikom i elektronikom 70-ih, undergroundom 80-ih, pa i ‘berlinskom fazom’ Davida Bowieja. Puno je toga rekao, ali od svih utjecaja na albumu najjasnije se čita njegov.

Bare u brojevima

Diskografija Gorana Bare broji deset studijskih i tri albuma uživo te sveukupno stotinjak pjesama. Ima nekoliko Porina, Crnih mačaka i sličnih nagrada. Njegovi su trofeji uglavnom vezani za koncertne albume, prvi album s Plaćenicima te album i istoimenu pjesmu “Teške boje“. U njegovom slučaju nagrade jasno ističu ono po čemu će se Baru pamtiti, što nije uvijek slučaj.

No, to nije sve! Baru će starije generacije pamtiti i po flertanju s SDP-om. Njegove fajrunt-himne toj su se stranci više puta činile primjerenima za političku kampanju. Iako je Bare takvu upotrebu svoje glazbe dopuštao najprije iz financijskih razloga, nije skrivao svoje nezadovoljstvo HDZ-ovom politikom devedesetih, na što je podrška SDP-u bila logičan odgovor. Za sebe kaže da ljevičar, ali ne i jugonostalgičar. Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj glasovao je za Koaliciju narodnog sporazuma (ex-Proljećari).

Svojim javnim istupima – da ne kažemo ispadima – Bare se profilirao kao domoljub, pa je tako postao mio i lijevima i desnima, iako se sâm osjeća odbačeno i od jednih i od drugih. To je valjda uobičajena sudbina za lijevo orijentirane domoljube u našoj bašči. Također, s obzirom na to da je Bare weltschmerzer, čovjek osjetljiv na nepravdu, rat i politički kurcšlus devedesetih, vrlo su vjerojatno direktno odgovorni za perpetuiranje njegove ovisnosti o narkoticima.

Televizijske kamere zabilježile su brojne Barine zlatne i manje zlatne trenutke, ali zasad nije snimljen cjelovečernji dokumentarac o njemu. Prije nepune tri godine počelo se raditi na tome. Aleksandar Dragaš, Barin dugogodišnji suradnik, napisao je monografiju Budi ponosan, a iste je godine snimljen i srednjemetražni rokudokumentac Bure bareta.

Kompilacije njegovih bisera i dalje su bolja roba od djela koja se ozbiljno bave njegovim životom i nasljeđem. No mi vas nećemo uvlačiti u taj dio interneta. Radije pogledajte ovaj prigodni video:

Škripava ladica

Nakon devet retrospektiva možemo zaključiti da su svi akteri dosadašnjih retrospektiva međusobno umreženi. Osim što često dijele izdavača, imaju još nekoliko dodirnih točaka. Primjerice, Bare i Urban prošle su godine u Šibeniku dijelili pozornicu. Osim toga, obojica su stihoklepci navezani na dihotomiju svjetla/sjene i svaki je na svoj način prošao grunge fazu. Bare i Mate Mišo heroji su radničke klase koji se međusobno iznimno poštuju. Alka Vuica također je Barina suradnica, iako plodovi te suradnje još nisu poznati široj javnosti. Sa Satanom Panonskim ga pak povezuju Vinkovci, Zdenko Franjić i rani radovi.

Još jedan Barin suradnik kojega ćemo kad-tad zateći u kupaonici je Gibonni. Bare je s njim snimio pjesmu “Anđeo u tebi” za Unca Fibre, Gibonnijev album iz 2006. godine. U međuvremenu se Bare razočarao u Gibonnija. Prema njegovim riječima, on je svoju umjetnost podredio novcu i neokaljanoj reputaciji. Osim s Gibonnijem i Lidijom Bajuk, Bare je duete snimio s Gatuzom (“Povrijedili smo jedno drugo”), Picksiebnerima (“Stolica za ljuljanje”) te Krletom i Inspektorima (“Ne vjeruj ogledalu”).

Veliki prijatelj bio mu je još jedan Splićanin, pokojni Dino Dvornik (čije ime također često poteže pravopisna pitanja).

goran bare, majke, retrospektiva

Goran Bare i Dino Dvornik / Autor: nepoznat, Foto: reddit (korisnik: usecereni_kupus)

U sklopu Porina 2009. brojni su glazbenici svirali Dvornikove pjesme njemu u čast. Toj su se gesti pridružile i tada svježe okupljene stare Majke obradom pjesme “Hipnotiziran“.

Kad smo već kod obrada, Majke su jedan od češće obrađivanih domaćih bendova. Nema birtije u kojoj barem jednom neki lik s gitarom nije svirao Majke, ali bilo je tu i ozbiljnih obrada (primjerice, Bjesovi “Lutak iskrivljenog lica”). Posebne pažnje vrijedni su i trenuci u kojima Bare obrađuje samoga sebe, odnosno, alternativne verzije pjesama (npr. akustična “Teške boje”). Posljednjih godina Bare sve češće obrađuje, a iz priloženog se nastupa vidi koliko uživa u tome:

Što se tiče usporedbi sa stranim izvođačima, neke smo već spomenuli, a o nekima je više rekao sam Bare. Ostaje jedna koja se tiče njegova odnosa s publikom. Naime, Bare je izvrstan performer, ali često mu se dogodi da otiđe s vlastita koncerta ili ga iskoristi za neku sekundarnu svrhu. To ga povezuje s najvećom primadonom nezavisne glazbe, kontroverznim Morrisseyem. I njega, baš kao i Baru, vole i kad odlazi s bine.

goran bare, majke, autor, retrospektiva

Goran Bare (Retrospektiva) / Foto:  Zoran Marinović

Goran Bare ima sve što jednoj rock zvijezdi treba: vizualno je upečatljiv, ima hrpu loših navika, dug jezik i nedovoljno staža za mirovinu. Njegov izduženi, krhki, lagano svinuti okvir savršeno personificira grč otuđena čovjeka. Ne jednom laskali su mu da je beskompromisni genijalac, a on je nedavno priznao da tek sada radi glazbu kakvu je oduvijek htio, odrekavši se pritom nekoliko svojih albuma.

Vjerujem da su za njegovu reputaciju od glazbe zaslužniji njegovi televizijski intervjui. On je izvrstan showman, a televizija je i dalje srce svakog hrvatskog domaćinstva. Slabo kontrolirani pokreti i lijen izgovor daju svakom njegovom ukazanju poseban pečat. Ponekad artikulira bol cijele nacije i kaže neku veliku istinu, kao kakav prorok, ali uglavnom troši vrijeme ambicioznih novinara. Želim reći, Bare nije naš Lennon, ali itekako može sjediti na tome upražnjenom tronu.


 

Pročitajte i prethodne Retrospektive:

Denis Katanec u tri poglavlja

Toma Bebić u tri poglavlja

Zrinko Tutić u tri poglavlja

Damir Urban u tri poglavlja

Alka Vuica u tri poglavlja

Mišo Kovač u tri poglavlja

Satan Panonski u tri poglavlja

Kemal Monteno u tri poglavlja

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora