19
srp
Izvještaj

Gospodin Prasowski Classics – novi festival komorne glazbe u Rijeci

Prasowski

share

Ove je godine najveću odgovornost za koncerte klasične glazbe u Rijeci ponovno snosilo Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Nedugo nakon što je koncertnu sezonu okrunio velikim finalom, koncertom pod imenom Titan, riječka je publika zahvaljujući tamošnjim glazbenicima ipak dobila priliku pratiti glazbene prigode na drugim mjestima. Naime, krenule su najave komornih koncerata na terasi Gospodina Prasowskog, ni više ni manje nego kafića na plaži.

Koncertima su posvećene čak tri večeri vikenda, od 15. do 17. srpnja, u sklopu festivala Gospodin Prasowski Classics, koji je dijelom manifestacije Ljeto na Kantridi. Prvi je to festival takve vrste u Rijeci. Na inicijativu i poziv organizatra Ljeta na Kantridi fagotist Ivan Vagroš preuzeo je ulogu voditelja festivala te je angažirao glazbenike Riječkog simfonijskog orkestra koji imaju svoje komorne sastave. U petak, 15. srpnja, festival je započeo koncertom Riječkoga puhačkog kvinteta.

Komorna glazba na terasi

Prije samog koncerta festival je predstavio njegov organizator, Ivan Vagroš, bez previše odugovlačenja, kao da se podrazumijeva o kakvim će koncertima biti riječ. Pa i istina je da je Riječki puhački kvintet isti program, uz još dvije točke, izveo mjesec dana ranije u riječkom HNK-u. Je li onda koncert zamišljen kao prilika da se ista djela, u istom gradu, ali u beach baru, sada predstave kao nešto drugo, možda kao ambijentalna glazba?

Foto: Ivan Vagroš

Ma koliko se začudnom činila ideja postavljanja komornog koncerta u kafiću na plaži, jasno je bilo tijekom slušanja – nije potrebno tražiti posebne izlike za takav nastup. Odličnih petero glazbenika ima pravo predstaviti se svome gradu više no jednom godišnje. Specifična pozornica, okružena raslinjem, uostalom, nije samo ugodna očima, nego i mjesto dobro izolirano od buke obližnje ceste i plaže. Bio je to, doduše, neobičan spoj koncerta komorne glazbe i prohodnog događaja ugodne zvučne pozadine, gdje se moglo slobodno prići i u bilo kojem trenutku izravnati račune s konobarom.

No, unatoč tome što je ambijent pozivao na nonšalantno druženje uz igru zvukova, glazbenici su se uspjeli izboriti za interes publike, čak i onih koji su se slučajno ondje našli. Štoviše, kvintet je čak upriličio kratku poduku koncertnog bontona, primjerice, o tome kada bi bilo neprimjereno pljeskati, što je publika marljivo usvojila.

Glazbenici su se uspjeli izboriti za interes publike, čak i onih koji su se slučajno ondje našli

Pritom je zadaću obraćanju publici dobio klarinetist Matej Pavić. U pauzama između točaka ukratko je predstavio glazbenike i skladbe na programu, pa slične informacije nije bilo potrebno tražiti na društvenim mrežama. Ispričao je o tome kada je djelo nastalo i kakav zvuk publika može očekivati, pokazujući pritom i zavidni komičarski talent. U njegovu obraćanju sastojala se možda najveća razlika između ovog koncerta i onog u kazalištu. Publika je, naime, mogla uživati u opuštenom izdanju kvinteta, kao da je riječ o kakvoj generalnoj probi. Usto, u iskrenim, spontanim reakcijama petorice glazbenika mogla je prepoznati prijateljstvo i zadovoljstvo na kojima očigledno počiva njihova suradnja.

Promišljen odabir programa

Riječki puhački kvintet slovi kao najdugovječniji riječki komorni sastav (osnovan je, naime, 1965. godine). Danas ga, međutim, čine većinom mlađi glazbenici, odreda izvrsni prvi puhači Riječke filharmonije. Djela koja su odabrali za ovu priliku nisu bila duga. Sama glazba zauzela je možda nešto više od pola sata. No, u odabiru programa svejedno se moglo iščitati nastojanje sastava da se predstavi kao sposoban, uzoran kvintet (Puhačkim kvintetom u g-molu op. 56 br. 2 njemačkog skladatelja Franza Danzija), spreman priuštiti publici čar pitke plezanterije (Trima kratkim komadima Jacquesa Iberta), ali koji je u stanju uspješno se suočiti s partiturom ipak nešto mlađeg datuma (izvedbom Šest bagatela za puhački kvintet Györgyja Ligetija).

Glazbeno predjelo bila su djelca Jacquesa Iberta. Prvi komad, izuzetno blagoglagoljiv, skladatelj je otežao izvođačima upornim opetovanjem veselog motiva, istih rečenica i perioda. Izvedba je, međutim, bila dovoljno tečna pa nije stigla stvoriti dojam hinjena veselja ili dodijati slušateljima. Kvaliteta koju valja pohvaliti svakako je ujednačenost dionica u sviranju unisono, a koje su ovdje donijeli flautistica Lucija Kovačević, Antonio Haller na oboi i Matej Pavić na klarinetu. Ibertovim komadima pokazali su članovi kvinteta i svoje druge adute, posebice flauta i klarinet, toplim tonom u prisnoj polifonoj igri drugoga komada.

Foto: Ivan Vagroš

Više no prvo, drugo djelo na programu, Danzijev kvintet, dalo je priliku svakom glazbalu pohvaliti se specifičnim karakteristikama. Pokretljiv tempo brzih stavaka svakako je pridonio dojmu virtuoznosti. Nikad ne namećući se suvišno, svi su u izlaganju Danzijevih tema i njihovih razrada pokazali ravnopravnost i kompetentnost. Ipak, Lucija Kovačević plijenila je pažnju delikatnim fraziranjem mekog tona pa bi se, tijekom stanki u dionici, osjetilo njezino odsustvo. K tome, Volodymyr Antoshyn iskazao se ovdje ne samo kao pouzdana i diskretna pratnja, već i kao izrazito okretan fagotist.

Nikad ne namećući se suvišno, svi su u izlaganju Danzijevih tema i njihovih razrada pokazali ravnopravnost i kompetentnost.

Nakon Danzija, Ligetijevih Šest bagatela izvrsno je dokazalo mogućnost kvinteta da pokaže svoje drugo lice, šašavo, prodorno, ili ponekad krajnje žalobno. Prvu bagatelu započeli su vrlo uvjereno u svoj podrugljiv karakter. Pa ipak, tijekom komada činilo se kao da se javio žal za izgubljenom finoćom Danzija ili sumnja u vlastitu porugu, pa se priveo kraju u nešto nesigurnijem tempu. No, ako ovo i jest jedna zamjerka, u izvedbi ostalih bagatela Riječki puhački kvintet nije pokazao nedostatak srčanosti.

Osim toga, u kolorističkim momentima sporih komada povremeno se gubila heterogenost zvuka ovog sastava, čak se stjecao dojam slušanja elektroničke kompozicije. Time je, uostalom, postala jasna Ligetijeva nakana da komade obradi za puhački sastav (Bagatele su Ligetijeve preradbe dijela njegova klavirskog ciklusa Musica ricercata).

Koncertima koji se koriste otvorenim prostorima često prijeti nelagoda ozvučenja koje neujednačeno slijedi nastojanja pojedinog glazbenika. Doživljaj zvuka ovisio je ponekad o kretanju tijela svakog od njih. Stoga su u izvedbama ponekad manjkali pojedini vrhunci, najočitije na ‘luđačkom’ završetku Ligetijeve posljednje bagatele (skladatelj ovdje izvođačima poručuje: tutta la forza, crescendo, estatico, string. molto wie verrückt). U drugačijim bi prilikama sasvim sigurno do izražaja došle finije dinamičke gradacije i nijanse koji su se ovako mogli tek naslutiti iz vizualnog doživljaja.

Razglasu se vjerojatno može pripisati na momente tusti ton roga koji je na sebe svraćao pažnju i kada se to ne očekuje. Srećom, Alessandro Saraconi intonacijom je i tonski postojan hornist, štoviše vrlo agilan, pa ta okolnost nije prerasla u karikaturu.

Sva djela na programu, pa i Ligetijevo, publika je počastila srdačnim pljeskom te si tako izmamila ponovljenu četvrtu od Šest bagatela.

Foto: Ivan Vagroš

Umjetnici koji djeluju u Rijeci

U najavama koncerata stoji kako je naglasak festivala na umjetnicima koji djeluju u Rijeci. A umjetnici koji djeluju u Rijeci doista dolaze iz vrlo udaljenih zemalja, čak i kontinenata. Više no što je to bio slučaj u proteklim desetljećima, riječki HNK privlači inozemne glazbenike te omogućava i sklapanje međunarodnih sastava poput ovog (fagotist je, naime, Ukrajinac, a hornist Talijan). Izuzetna je to prilika da na sceni vidljiviji postanu ‘specifično riječki’ glazbenici. Inicijativa za festival Gospodin Prasowski Classics dragocjena je stoga za izvođače željne nastupa izvan vlastite kuće, ali i za riječku publiku koja bi se rado obogatila novim, drugačijim iskustvima.

Moglo bi Vas zanimati