18
srp
Izvještaj

Otvaranje 68. Splitskog ljeta - Giuseppe Verdi: Simon Boccanegra

Foto: HNK Split

share

Simon Boccanegra

Crnousti Šimun, nije to ime koje bi nadahnulo nekakvu laganu, poletnu melodiju niti ritmičnu napitnicu. Ime je to koje odiše tajnovitošću, koje u sebi nosi okus mora, galija koje su gusarile nezaštićenim obalama drevnih mediteranskih gradića, ime koje ne dopire iz legendi, već je zaista nošeno u liku zapamćenoga đenoveškog dužda koji je nadahnuo ni manje ni više nego jednu od ranih sapunica tipično zapletenog klupka od radnje, idealno sročenu tek u melodramatskom viđenju jednog velikana operne umjetnosti.

Foto: Službena stranica Grada Splita

Šimun Crnousti uronjen u morsku pjenu koja je oplakivala zidine nekoga drugog Peristila kojeg kao da su progutali morski valovi, u nekom drugom vremenu, daleko iza nas ili još dalje ispred nas, koji kao da pripada svjetovima amfibijske Atlantide. U tako nešto pretvorio se Dioklecijanov trg, u bajkovito izmaštani krajolik, čija će se slika najdulje zadržati u sjećanju na večer Simona Boccanegre s otvorenja 68. Splitskog ljeta. Veliki trokut zabata i stupovlje, uronjeni u more, kojima se razliježu tople, milozvučne, bremenite melodije, koje nas ne žele razigrati i razbuditi, nego uvući, uljuljkati i prepričati nam neke davne nesretne sudbine, koje su, eto, ostale zapisane u operi.

Veliki trokut zabata i stupovlje, uronjeni u more, kojima se razliježu tople, milozvučne, bremenite melodije, koje nas ne žele razigrati i razbuditi, nego uvući, uljuljkati i prepričati nam neke davne nesretne sudbine, koje su, eto, ostale zapisane u operi.

Simona Boccanegru Giuseppea Verdija na predstavi na Peristilu autori su zamislili kao metaforu mora, nudeći uvid u jednoga drugačijeg Verdija, Verdija oduševljenog morem, ali i obuzetog poviješću, domoljubljem, kao i intimnim bitkama svojih likova. Boccanegra je na Peristilu ponuđen ‘gradu koji voli Verdija’, kako se uvijek ponavlja i čuje, produbljujući uvid u verdijanski repertoar koji tradicionalno obitava na Peristilu svakog Splitskog ljeta, najčešće u omiljenim predstavama Nabucca ili Aide.

Simon Boccanegra od publike će tražiti pažljivije osluškivanje onih zanosnih, toplih impulsa Verdijeve glazbe, ali će i nagraditi dugom plimom kojom nadiru tamne melodije zagasitih glasova basa i baritona, ili finala bremenita gorsko-slatkim harmonijama, u kojima nijedna pobjeda nije bez gubitka, u kojima ljubav i istina mogu trijumfirati samo uz žrtve.

Foto: Hrvatsko narodno kazalište Split

Boccaengra je, nadamo se, uspio pritisnuti neke druge ‘tipke’ od onih uobičajenih, a možda je vrijeme i da se – nakon Rigoletta, Nabucca, Lombardijaca i drugih Verdija posljednjih godina na Peristilu – vodstvo festivala dosjeti i nekih ne-verdijanskih naslova koji bi idealno odgovarali poeziji rimskog trga, tako pogodnog za različite daleke svjetove operne umjetnosti.

Foto: SLužbena stranica Grada Splita

Ta plima Boccanegre polako je počela nadirati od prvih taktova opere, u svojoj drugoj, uobičajeno izvođenoj verziji, kojom je Verdi 1881. u suradnji s novim libretistom Arrigom Boitom zamijenio neuspjelu prvu verziju opere iz 1857. Ljuljuškanje valova koje u sebi nosi zagonetku koja će se otkrivati do posljednjih tonova opere, začulo se odmah u bujnom, punom tonu Orkestra splitskog HNK koji je posebno čulno, pod vodstvom maestra Lipanovića, dočarao bogatstvo dinamika i boja, posebno puhača, bilo limenih, koji ocrtavaju draperiju moćne La superbe, Genove Srednjeg vijeka i njene ceremonije, bilo prozračnih drvenih koji crtaju lirske scene u vrtu u prvom činu opere.

Foto: Hrvatsko narodno kazalište Split

Ako se pažljivije osluškivalo, mogla se čuti ta novopronađena Verdijeva harmonijska složenost u ovoj operi, koja podcrtava sukobe, političke i intimne, prateći životni put Simona Boccanegre – njegovo uzdizanje do dužda Genove, gubitak žene koju voli, kćeri, vječne borbe s protivnicima i na kraju smrt. Vodstvo maestra Lipanovića odisalo je iskustvom, ali i već prepoznatom spontanošću ili jednostavno zanosom, koji su potrebni u interpretaciji Verdijeve glazbe, dajući živ poticaj i sigurnost ne samo orkestru, već i pjevačima.

Foto: Hrvatsko narodno kazalište Split

Duga opera, s nizom ne samo arija, već dueta, terceta, ansambl scena, kao i scenskih glazbi, protekle su uredno, na trenutke vrlo dojmljivo, uz interpretacije koje se mogu nazvati verdijanskima. To se u prvom redu odnosi na basa Ivicu Čikeša koji zbog svojih interpretacija posebno Verdijevih uloga s ponosom može nositi titulu nacionalnog prvaka. I ovaj put u ulozi Fiesca, đenoveška moćnika, aristokrata koji odbija dati svoju kćer Mariju protivniku Boccanegri, ali to i skupo plaća, bila je to impresivna interpretacija, od početnih tonova nastupne arije, molitve iz prvog čina Il lacerato spirito, u kojoj je odmah volumenom i ljepotom glasovne boje osvojio Peristil, a dočarao svu osjećajnost arije idealnim fraziranjem i općenito muzikalnošću.

Foto: Hrvatsko narodno kazalište Split

Kao izrazit interpret Verdija pridružuje mu se tumač naslovne uloge, Elia Fabbian, talijanski bariton kojega smo slušali i u ulozi Rigoletta na Peristilu. Upravo on i Fiesco, Čikeš, stvorili su zajedno jedan od najljepših trenutaka opere – duet Fiesca i Boccanegre, u kojemu se stari neprijatelji napokon mire. Premda u trenucima možda malo svjetlije boje i laganije postavljenog glasa, zbog čega uloga nije u svakom trenutku zazvučala dovoljno čvrsto i moćno, ipak je interpretacija Elije Fabbiana stvorila sliku impresivna dužda.

Njegov je osjećaj koji je ugradio u duete i tercete s Amelijom, Gabrieleom, Paolom i na kraju posebno Fiescom, kao i u ansamble – posebno finale prvog čina, bio iskren i uvjerljiv, čemu je pridonio i pjevačev izrazit glumački talent, a posljednji čin, smrt Boccanegre, nešto je što bismo svakako željeli ponovno doživjeti. Fiesco i Boccanegra dominirali su predstavom kao što to i treba biti, u ovoj operi koja u prvi plan dovodi te geronte koji više nisu usijane glave kao u mladosti, i koje u cijelo glazbeno tkivo unose promišljenost i staloženost zrelosti.

Foto: Hrvatsko narodno kazalište Split

Mladi par Amelia i Gabriele donijeli su određenu protutežu, iako interpretacijom nisu dosegli sasvim istu razinu. Amelia koju je tumačila još jednom na Peristilu talijanska sopranistica i stalna gošća splitskog HNK, koju smo gledali u nekoliko posljednjih premijera, Daniela Schillaci, uvjerljivom je verdijanskom manirom i stoičkom izdržljivošću iznijela i ovu prilično zahtjevnu Verdijevu ulogu.

Njezina boja, prilično svijetla, znalački je omekšana poznavanjem stila, ali u nekim je trenucima, zbog određene odrješitosti u fraziranju nedostajala ponešto lirskija, romantičnija crta u oslikavanju mlade žene, izgubljene i potom nakon dvadeset pet godina pronađene Boccanegrine kćeri. Ipak, ovo je zasigurno jedna od najuspjelijih interpretacija Daniele Schillaci u Splitu, koja je od prije nekoliko godina, kao Giselda u Lombardijcima ili Abiagile u Nabuccu, dobila na umjetničkoj i pjevačkoj snazi i uvjerljivosti.

Foto: Hrvatsko narodno kazalište Split

Max Jota u ulozi mladog Adorna, koji emocije bacaju u stanja od želje za osvetom do ljubomore, ali i nježnosti prema Ameliji, bio je živ, lako promjenjiv, agilan i snažan u visinama, a mekan u lirskim ulomcima. Jedino što bismo, kao i kod sopranistice, željeli, jest malo spontanija gluma, odnosno, manje napetog praćenja uputa dirigenta, jer je to ponekad ometalo uživljavanje u opernu situaciju.

To je nešto što svakako ne možemo zamjeriti Ozrenu Bilušiću, čija je kreacija lika glavnog negativca opere izašla iz svakoga očekivanog glumačkog okvira – njegov Paolo Albiani bio je i vrlo muzikalan, u gesti tijela koja je proizlazila iz same glazbe, u stavu, pokretu i cijelomu fizičkom izgledu, potpomognut i odličnom maskom, stvorio je novoga, jedinstvenog Paola, koji je istinski pokvaren, ali ujedno i jadan, posebno nas oduševivši u nadahnutoj posljednjoj sceni, u kojoj otkriva svoje grijehe i užasnutost svojom sudbinom.

Foto: Hrvatsko narodno kazalište Split

U ulozi Pietra glazbeno je siguran i lijepog, prodornog basovskog glasa bio Božo Župić, iako bismo voljeli da je toj ulozi pridano malo više težine na sceni, malo snažnijeg, izraženijeg i prisutnijeg karaktera. Kapetan tenora Špira Bobana bio je jako kvalitetan, poletan i svojom je svijetlom bojom unio kontrast u partituru. U maloj ulozi Amelijine družbenice scenu je obogatio i nastup Barbare Sumić.

Zbor splitskog HNK, koji vodi dirigent zbora Veton Marevci, nastavlja svoju promjenjivu putanju, nakon manje uspjelog Krabuljnog plesa, te je opet na ovome Splitskom ljetu na ovoj predstavi dosegnuo odličnu razinu koju smo čuli na prošlogodišnjoj ljetnoj premijeri Cavallerije rusticane. Iako s ne osobito istaknutom ulogom u ovoj velikim dijelom intimističkoj operi ispunjenoj solističkim scenama, zbor je pokazao osjetljivost za dinamiku, smisao za izražajnost i glumu, kao i priličnu ujednačenost među dionicama, iako boja još uvijek može biti dorađenija i uglađenija.

Foto: Hrvatsko narodno kazalište Split

Cjelokupna je predstava u ideji i estetski vrlo uspjela. Vrlo jednostavna, uglavnom dobro prateći libreto, režija je postavila likove u jasne, čiste odnose, oslanjajući se na snagu glazbe i odražavajući dramu na dubljoj intimnoj razini koju stvara partitura, te ne puneći predstavu nepotrebnim dodacima, poput baleta, koji je ne tako rijetko, donedavno, igrao u skoro svim operama u Splitu, i kada mu u operi nije mjesto – treba se sjetiti nekih scena u kojima su pjevači, posebno zbor, zaklonjeni nogama balerina, čime su bili pokvareni brojni najljepši momenti opere.

Režija je postavila likove u jasne, čiste odnose, oslanjajući se na snagu glazbe i odražavajući dramu na dubljoj intimnoj razini koju stvara partitura

Iako možda možemo zamisliti ili smo očekivali neku živahniju režiju Krešimira Dolenčića, ovdje svakako takvih nepotrebnih dodataka nije bilo. U njegovoj viziji dominira poetična ideja Marije, koja nakon smrti, odnosno, od samog početka opere, poput duha bdije nad svojim najbližima, Simonom, svojom kćeri Amelijom i ocem Fiescom – prozračna figura u bijelom, u izvedbi glumice Mije Bujan, tu je u svim najvažnijim sukobima, susretima, dočekujući na kraju i Simona, nakon njegove smrti.

Foto: Hrvatsko narodno kazalište Split

Veliki plus režiji je način korištenja Peristila, s minimalnim intervencijama, kojima Dolenčić zajedno sa scenografom Andrejem Stražišarom samo minimalno naznačuje Genovu, uvodeći sa strane obrise galija, a pod Peristila (što se bolje vidjelo u televizijskom prijenosu nego, nažalost, iz gledališta na samom Peristilu) ocrtava kao crveno-bijeli mozaik neke palače ili srednjevjokovnog trga. Važnu je ulogu igralo i svjetlo Vesne Kolarec, pod kojim smo napokon jasno vidjeli lica pjevača, kao i prekrasne boje kostima koje je kreirala Tea Bašić, plave, modro-zelene, zagasito crvene ili bogate zagasite zlatne tonove kostima Boccanegre ili Amelije, prizivajući povijesno razdoblje radnje opere.

Foto: Hrvatsko narodno kazalište Split

Ali najljepše od svega bile su video projekcije koje su svemu navedenom davale kontekst i simboliku – čiji je koncept i raznolike ideje koje su transformirale Peristil, osmislio scenograf Andrej Stražišar, a prema uputama scenografa odlično izveo video umjetnik, Ivan Lušičić Liik. Ovim projekcijama Peristil je bio kao obložen – u projekciju samog sebe, ali raspucalog u velikim pukotinama, ranjen od sukoba srednjevjekovnih žitelja Genove. Ili kao da je uronjen u dubine mora kojim je opčinjen Boccanegra, ili na kraju kada ga zapljuskuju i oplakuju valovi, nakon što Simon umre.

Bilo je to nešto novo i nešto uzbudljivo na Peristilu, što je donijelo dašak festivalske premijere koja želi odskočiti od uobičajenih produkcija kazališta.

Foto: Hrvatsko narodno kazalište Split

Osjetio se poseban trud svih izvođača, posebno orkestra, koji nas je oduševio svojim punim, bogatim i preciznim sviranjem, ali ova festivalska produkcija ipak nije nosila neko bitnije glazbeno iznenađenje ili promjenu u odnosu na sezonu – voljeli bismo da se splitskoj publici barem tijekom festivala dovedu i neka nova imena, novi gosti koji bi dodatno uveličali produkciju i učinili je zaista festivalskom, svečanom. Pomalo smo imali dojam već viđenog, jer svi navedeni izvođači (izuzev redatelja i redateljskog tima), dominiraju predstavama već niz godina na gotovo svim splitskim opernim produkcijama.

Voljeli bismo da se splitskoj publici barem tijekom festivala dovedu i neka nova imena, novi gosti koji bi dodatno uveličali produkciju i učinili je zaista festivalskom, svečanom

Treba napomenuti i to da je predstava Simona Boccanegre posvećena sjećanju na one splitske umjetnike koji su nas napustili, a pridonijeli su povijesti splitskog kazališta i Splitskog ljeta, maestru Nikši Barezi i primadoni Cynthiji Hansell-Bakić, koji su davne 1978. godine sudjelovali u izvedbi iste opere na Peristilu.

Simon Boccanegra

Pitamo se, ne bi li, osim toga, festival trebao biti posvećen i današnjim najistaknutijim hrvatskim umjetnicima koje bismo rado opet, barem povremeno, gledali na ovoj pozornici, poput Tomislava Mužeka ili Valentine Fijačko, koji su također zadužili splitsko kazalište i splitsku publiku, ili možda dirigenta Ivana Repušića. Unatoč uspjeloj premijeri, ne vidimo razloga da se na splitskoj opernoj sceni stalno ponavljaju ista imena, a gledat ćemo ih i slušati i u narednim festivalskim produkcijama, obnovama Aide, Ere s onoga svijeta i Turandot. Uz više raznolikosti i oni sami bi nam možda zazvučali novo, drugačije, i zasjali novim sjajem.

Uz više raznolikosti i stalna imenna bi nam možda zazvučali novo, drugačije, i zasjali novim sjajem

Moglo bi Vas zanimati