Graffiti na gradele: Chill danju, trap noću
Graffiti na gradele omiljeni je ljetni festival ljubitelja street umjetnosti i pripadajućih glazbenih žanrova. Bol u kojem se odvija atraktivna je lokacija sama po sebi, no on se krajem srpnja pretvara u čitavu umjetničku četvrt. Festival se pretežno odvija na prostoru bolske Bijele kuće, a nadgleda ga poznati mural „Dioniz“ koji potpisuje Lonac.
Ove sam godine (usprkos svim osobnim preprekama koje su to pokušale spriječiti) prvi puta posjetila festival o kojem sam do sada samo slušala i pratila ga preko društvenih mreža, što je već bilo dovoljno da me natjera odlučiti nikako ne propustiti jubilarno deseto izdanje.
Ovo je prvi festival koji me potpuno osvojio i popeo se do statusa novog najdražeg ljetnog festivala zahvaljujući dnevnom dijelu programa. Ne znam kako bih opisala u kojoj se mjeri radi o najopuštenijem ozračju u kojemu na svakom koraku upoznaješ ljude, a svi se festivalci drže kao jedno veliko društvo. Uzvanika je bilo svih generacija – od starijih do najmlađih, a ova šarolikost doprinijela je da cijela zajednica izgleda kao veliko obiteljsko okupljanje.
View this post on Instagram
Dalo se primijetiti i da su umjetnici i izvođači na GNG došli uživati, a ne raditi, a to im je olakšala činjenica da su se na festivalu potpuno uklopili u masu jer ih nitko nije gledao kroz nišan kao ‘zvijezde’.
Marko Lopac / Graffiti na gradele
Iako je za uživanje u trenutku bilo dovoljno naručiti pivo i leći u hammock (što je meni inače sasvim zadovoljavajuće), aktivnosti na festivalu nije izostajalo, a upravo su one bile dio koji nas je najviše zabavio.
Na plaži ispod Bijele kuće u petak održala se Karlovačko Sea Race utrka na luftićima. Utrkivalo se dvoje po dvoje, od kvalifikacija do finala, a sudjelovali su i neki od izvođača. Ipak, pobjedu je odnio momak na ananas luftiću koji se brzo iskristalizirao kao favorit među navijačima.
Marko Lopac / Graffiti na gradele
Na terasi ispred Bijele kuće Urbanka Graffiti Workshop za djecu klince je uposlila u crtačkoj kreativi, a DJ radionica by Venom predstavila je osnove zanata. Oba dana festivala na terenu iznad Bijele kuće odvijao se i Street Basket Tournament. Trikach je do kraja programa u Bijeloj kući uz selekciju točno po mojoj mjeri lagano zagrijavao ekipu za večer koja je slijedila.
Marko Lopac / Graffiti na gradele
U subotu su se također odvijali ozbiljni programi. Jegermeister Sea Jump Madness natjecanje je u ludim skokovima s mola koje nas je pošteno nasmijalo, iako znamo da žiriju nije bilo jednostavno davati ocjene.
Marko Lopac / Graffiti na gradele
No, vrhunac festivala, ako mene pitate, bio je All Style Battle – natjecanje u freestyle plesu. Ova je aktivnost okupila najviše publike oko floora ispred Bijele kuće, a svi mi koji smo se ložili na franšizu Step Up filmova kao klinci, dobili smo priliku uživjeti se u plesni đir. Natjecatelji su bili vrhunski, a u publici koja je bila žiri sve do finala glasovi su bili napeto podijeljeni. Finalna runda ponudila je dva strašna plesača, no pobjedu je odnijela Petra Krušelj koja je, malo je reći, razvalila. Bilo je jako simpatično vidjeti publiku kako kopira neke od pokreta s podija dok smo pratili natjecanje, jer je energija bila toliko zarazna da stajanje u mjestu nije bila opcija.
Marko Lopac / Graffiti na gradele
Prostor daleko poznatog bračkog 585 kluba pružio je za mene novo iskustvo – navikla sam da se slični festivali i nastupi odvijaju na često divljim terenima open airova. 585 dao je tvrdim trap i rap nastupima novo, luksuzno ruho, a jedno je s drugim savršeno funkcioniralo. Terasa kluba vrlo je prostrana, ali koncipirana na način da granica između publike, pozornice i izvođača nije stroga, što je doprinijelo kaotičnoj atmosferi u najboljem mogućem smislu.
Gdje god da odem, bacim oko i na nekoliko sporednih, ali meni važnih stvari na lokaciji događaja. Opaske iz ovog dijela glase: cuga je na šanku bila baš dosta skupa, dupli pelin – 70 kuna, što mogu shvatiti jer se radi o klubu prestižnog statusa, no s obzirom na dob većine uzvanika i njihove proporcionalne financijske mogućnosti, cuganje unutra bio je skup sport. S druge strane, plus je bio to da je WC cijelu noć imao papira i, na svačiju radost, bio uredan!
Večernji dio prvog dana festivala otvorio je Krešo Bengalka, koji je dobro ‘naložio’ publiku u okupljanju. Razina hypea koji se vrlo brzo stvorio natjerala me da pomislim kako se radi o euforiji zbog nastupa najtvrđeg dalmatinskog izvođača, što se pokazalo u određenoj mjeri pogrešnim, jer je publika srčano ugostila i pogurala doslovno svakog od izvođača. Ipak, hitovi poput „Šta ćeš“, a pogotovo „Komuna“ i „Konan“ nikad preboljene Kiše Metaka pokazali su kako se kultura koju su izgradili i dalje njeguje, a Krešin status kralja rap podzemlja možda je jači nego ikad.
P.S. Krešo Bengalka je puno manje strašan kada ga vidiš da trepće.
Krešo Bengalka na festivalu Graffiti na gradele / Marko Lopac
Nakon njega totalni kaos napravila je rap kraljica ovih prostora – Mimi Mercedez. Njezin nastup pamtim kao najveću bombu: žena je nevjerojatno snažna u komunikaciji s publikom, koja ju apsolutno obožava i prati svaki njezin energetski naputak. Njezina pojava i stav daju joj strašnu karizmu pa ju upisujem u vlastiti registar kao jedan od najjačih nastupa kojemu sam svjedočila. Možda će biti jasnije o čemu vam govorim kada vam kažem da je na „Patike za trčanje“ pozvala gore nekoliko ljudi iz publike, na što su oni spremno skakali na pozornicu – na kraju se gore popelo toliko ljudi da više uopće nije bilo jasno što je pozornica, a što publika. Mimi se među njima toliko izgubila (ne znam koliko je loše da bacim foru „dogodila se potpuna MIMIkrija“) i skakala s njima pa su zaštitari vrlo brzo intervenirali u ovu eskalaciju pa počeli tjerati ljude dolje.
Mimi Mercedez na festivalu Graffiti na gradele / Marko Lopac
Mimi je, ni pet-ni šest, sišla u publiku s njima i tamo izvela stvar do kraja. Iako joj je ovaj nastup bio relativno daleko od njezinog matičnog mjesta, publika je bila uvježbana kao da je s njom oduvijek. Dijelove nekih pjesama izvela je akapela – žena zvuči identično kao na studijskim verzijama.
Buntai je imao vrlo energičnu izvedbu. Sjećam se misli koja mi je prošla kroz glavu za vrijeme njihovog nastupa – nije mi bilo jasno kako je moguće da se radi o istoj publici koja je maloprije recitirala Krešu Bengalku, a sada trepa i fleksa pred Buntaijem. Ovo možda pokazuje to da publika ima interesa i prati svaki odjel naše scene. Moram priznati da me ovaj nastup bolje upoznao s Buntaijem, koji mi je do sada iz nekog razloga prolazio ispod radara. Dipsi je u dijelovima uzeo lead, što mu je vrlo dobro stajalo. Traka „Antun Bauer“ s Palcem prošla je jako, kao da publika pokušava biti toliko glasna i doprijeti do Palca kojeg želi nagovoriti da se vrati.
Buntai na festivalu Graffiti na gradele / Marko Lopac
Ne mogu si pomoći kada slušam nastup od Zvija i Massima ili kada pišem o njemu. Koliko god nastupa poslušala, svaki puta su mi oni omiljeni dio večeri, a kako i ne bi, kad su naši, ali prije svega brutalni u svakom aspektu. Ali ne brine me to, jer znam da svi od vas koji ih slušate i pratite znate da ovo nije pristrano od mene, jer su njih dvojica stvarno nešto posebno. Dinamika koju imaju – Zvi s izvedbom, a Massimo s nabrijavanjem publike i stage karizmom uvijek rezultira time da njihov nastup prođe kao vrhunac večeri. U ponudi imaju doziranu kombinaciju nabrijavanja, plesnih stvari i romantike, a ni ovaj put ničega nije izostajalo. Već smo navikli na Zvijevu vokalnu izvedbu bez pomoći vokala sa studijskih verzija, no on je u tolikoj mjeri kvalitetan da bi se i netko tko je stran ovim žanrovima, a možda ih i ne poštuje, morao složiti kako se radi o čistoj umjetnosti.
Bore je još jedan izvođač kojega sam ovom prilikom prvi puta slušala uživo i ostala zatečena oduševljenjem. Mišljenja sam da je najupitnija stavka u live izvedbama rapa i trap žanrova izvođenje na način da u pozadini svira čitava pjesma s vokalima, a izvođači ju istovremeno bacaju na mikrofon. Zato artisti koji live izvode stvore pjesme sirovo zarade veliki respect s moje strane. Bore je savršen primjer toga – čovjek je toliko brutalno odrepao svaku liniju, da mu svi zajedno možemo skinuti kapu. Vokal mu je isti kao snimljeni, a sposobnost tehničke izvedbe pokazuje kako se radi o skillu poliranom kroz niz godina iskustva.
Bore Balboa na festivalu Graffiti na gradele / Marko Lopac
I on se spustio u publiku, sjeo na rub pozornice i pred svojim obožavateljima ležerno odradio dio nastupa. No, dobro nas je izvozao svojim što starijim, što novim trakama koje svi dobro znamo, a za kraj svog seta ostavio je „Buru i neveru“ i „Pun kur*c para“ s Gršom koji je nakon njega nastavio. Njegov „Highlife“ od prošloga ljeta i dalje nije izgubio status najjačeg ljetnog bengera pa ga je izveo dva puta.
Grše je imao svoj Freddy Mercury moment kada je s publikom vokalizirao, cijeli je nastup odradio znalački, a kompletna slika njegovog nastupa potvrđuje u kojoj je mjeri Grše zauzeo mjesto jednog od ključnih aktera scene. Na kraju svog dijela izveo je nenajavljeni TTM, što je publika prihvatila vrištanjem.
Luzeri (Goca RIP i Dipsi u kombinaciji) napravili su prijelaz te predstavili nešto drugačiji žanr koji u zadnje vrijeme na sceni uzima sve više maha, a radi se o hibridu emo-punka koji zvuči živahno i baca na neki davni Kinoklub zvuk.
O Kukusima se ne raspravlja pa neću ni ja duljiti. Popeli su se gore, pokazali silu i dominaciju, potkrijepili dokazima da stvarno jesu napravili scenu, a ne samo stvar koja se tako zove. Iso Miki izašao je na „Hawaii“ te su mu se svi kolektivno razveselili, Hiljson je izveo par stvari s novog solo albuma, ali stvari poput „Oće kur*c“ i „Medalja“ su pregorjele. Hiljson je s publikom otpjevao misnu numeru „Krist na žalu“, a publika ga je i u ovom popratila. Show, show, show!
Krankšvesteri još su jedan primjer zavidne izvedbe bez pomoći pozadinskih vokala – nastup i tekstove izvode strašno vješto, što nije ni začudno, ako u obzir uzmemo njihov staž i status. Publika je apsolutno poludjela na „Retardiranu“, o „Gaberu“ da ne pričamo, ali kad je krenula hardbass „Slava“, kunem se da se u klubu 585 dalo mjeriti stupnjeve po Richteru. Na kraju su ovaj potres pretočili u tešku romantiku s „Krutim“ i bljeskalicama u zraku.
Krankšvester na festivalu Graffiti na gradele / Marko Lopac
Čini se da se Graffiti na gradele tek počinju približavati svojem punom potencijalu. Mislim da je nakon ovakvog pitomog spektakla opravdano reći kako bi upravo ovo jubilarno izdanje mogla biti prekretnica za festival. Znamo koliko im to znači jer je cijela priča krenula lokalno i interno, no nije dugo trebalo da počne privlačiti ozbiljnu pažnju. Stoga im želimo puno sreće, jer koliko god da su krenuli bez predumišljaja o festivalu ovakvog razmjera, pogodili su pravu točku u kojoj su saželi različite, a opet neodvojive zajednice.
Graffiti na gradele / Marko Lopac
