Podravski blues okružen slavonskim sjećanjima

Bio je to gotovo slučajan susret. No, u slučajnosti se često znaju skriti namjere koje jedna drugu privlače poput suprotnih magnetskih polova. Nisu jedan drugoga poznavali. Umjetnički putevi nisu im se imali priliku preklopiti. Jedan s istoka Slavonije, drugi iz podravskog kraja, u Slavonskom Brodu nikada nisu bili. Ipak, spletom sretnih okolnosti, treća ih je osoba u ovoj priči zahvaljujući spretnom kustoskom promišljanju dovela u poziciju u kojoj su njihova umjetnička propitivanja našla zajednički jezik.

Vinkovčanin Domagoj Burilović diplomirani je slikar s Umjetničke akademije u Splitu koji danas živi i radi na relaciji Vinkovci – Županja. Svojim je radovima u sklopu različitih skupnih izložbi već obišao svijet (od Hrvatske, Italije, Njemačke i Velike Britanije do Japana, Južne Koreje, Argentine i SAD-a), a zapažene samostalne izložbe ostvario je u galerijama, muzejima i kulturnim centrima u Županji, Splitu, Rovinju, Zagrebu, Rabu, Osijeku, Dubrovniku i Ljubljani. Jedan od novijih uspjeha postigao je kao ovogodišnji finalist Nagrade Radoslav Putar, najznačajnijeg priznanja za mlade suvremene umjetnike u Hrvatskoj.

Foto: Ernest Mazarekić/GUGSB

Koprivničanin Ivan Grobenski dobio je epitet “glazbenog kameleona” zbog toga što svakim novim albumom otvara neka nova poglavlja u vlastitom glazbenom izričaju. Solistički album Siromahi i lazari objavio je 2020. godine, privukao pažnju javnosti i pobrao pozitivne glazbene kritike, a ove godine ponovno se vraća na pozornice s albumom koji je Aleksandar Dragaš opisao kao “jedan od najzačudnijih albuma u hrvatskoj glazbi”.

Foto: Ernest Mazarekić/GUGSB

Burilovićev fotografski projekt Neudorf i Grobenskijevi glazbom opjevani Siromahi i lazari zaintrigirali su kustosa Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda Vedrana Živkovića koji im je odlučio pružiti priliku da međusobno prozbore. Njihovi umjetnički svjetovi sučelili su se u večeri 25. listopada 2025. godine u prostoru koncertne dvorane Kuće tambure u Slavonskom Brodu. Služeći se različitim medijima, prozborili su o zajedničkoj temi koja se tiče promišljanja vlastitog identiteta u odnosu na prostor i vrijeme prošlosti i sadašnjosti.

Mjesto nestajanja… sjećanje

Već niz godina Domagoj Burilović fotografijom bilježi preostale povijesne seoske kuće koje susreće u svom okruženju. No, kako vrijeme odmiče, tako i prizori koje je zabilježio nestaju – propadanjem, urušavanjem, zarastanjem, izgradnjom novih objekata. Jedinstvena arhitektura sela nestaje, a Burilović ju fotografskom montažom pokušava zadržati. Na mjesto nestajanja  Domagoj Burilović superponira sjećanje, odnosno ranije fotografirane kuće aplicira iznad nedavno snimljenih lokacija na kojima su se one nalazile. Međutim, u obama trenucima u kojima ih je snimao, one su već bile “mrtve”.

Sedam fotografija velikog formata okružilo je prostor koncertne dvorane pretvarajući ga u kulisu od koje će se zrcaliti zvučni svijet četvorice glazbenika.

Foto: Ernest Mazarekić/GUGSB

U tom tegobnom, ali istovremeno prekrasnom ambijentu koji je poprimila dvorana Kuće tambure, Siromahi i lazari Ivana Grobenskog prirodno su se nadovezali na izložbom potaknuto propitivanje o sučeljavanjima prošlosti i sadašnjosti. Pojedinac spram zajednice, kultura spram društva, tradicija spram umjetnosti, zaborav spram života, slika spram stvarnosti, tišina spram zvuka. Tišina je zajednička obojici autora; ona obavija prizore uhvaćene fotografskim aparatom, skriva se u pozadini stihova i među glazbenim frazama; ali iz tišine se probija snažan i upečatljiv autorski glas koji govori jasnim izričajno-stilskim rječnikom i gestom koja ne bježi od angažiranosti.

Oglazbljen podravski duh

Takozvani “podravski blues” već dugo vremena nije nešto što je hrvatskoj glazbenoj sceni nepoznato. Albumom Siromahi i lazari Ivan Grobenski stvorio je vlastitu inačicu toga glazbenog podžanra. U pravoj kantautorskoj maniri, Grobenski je autor stihova i glazbe te izvođač na gitari, a njegov zvučni svijet pomogli su mu na pozornici oživjeti Leo Beslać, također na gitari, Marko Lucijan Hrašćanec na sopran saksofonu i Nenad Kovačić na bubnjevima.

Foto: Ernest Mazarekić/GUGSB

Sukladno sadržaju koji opjevava, Grobenskijev glazbeni svijet pun je melankoličnog karaktera. Iz tog karaktera izranja pjesma koja je otvorila večer, Dojdi, draga, dojdi, u kojoj je glazbeno vrijeme prilično rastegnuto. Zadržavajući isti karakter, iako ju obuzima ponavljajući krik zaključnoga stiha, večer je zaokružila pjesma Verestuvanje, glazbeno oblikovana ceremonija posmrtnog bdijenja.

Ni glazbu ni tekstove Grobenski ne preuzima iz nekoga vanjskog izvora. Oni su njegova reinterpretacija vlastitih identitetskih točaka. Blues je tu prisutan kao uporište, i to više u karakternom smislu, a naći će se u njegovoj glazbi na ovome albumu primjesa jazza, blagoga rock zvuka, folklorne jednostavnosti, improvizacijskog pristupa. Ono što njegovom albumu daje posebnost jest odabir kajkavskog dijalekta i lokalnog govora kao okosnice čitavog idejnog projekta Siromaha i lazara. Taj potez Ivana Grobenskog kulturološki je uvjetovan, a bez jezične posebnosti album ne bi imao smisla. Kao što je i naziv izložbe Domagoja Burilovića, koji je na njemačkom jeziku, također kulturološki uvjetovan.

Foto: Ernest Mazarekić/GUGSB

Razgovor među umjetnostima

U napisima o Ivanu Grobenskom i njegovom albumu već su se javljale mnoge usporedbe. Primjerice, tražene su, a možda i nađene, poveznice s glazbenim pristupima Dunje Knebl ili Miroslava i Gordane Evačić, s književnim opusom Kristiana Novaka, prvenstveno s njegovom Črnom mati zemlom. Sâm Grobenski na svom je nastupu istaknuo pjesmu Fčera nesmo nikaj jeli kao izvrnutu verziju teksta napjeva Mamica su štrukle pekli, na skladanje Verestuvanja potaknula ga je, među ostalim, istoimena slika naivnog slikara Franje Mraza, u jednome je trenutku provukao Krležu, Gundulića…

U nekim intervjuima znao je spomenuti Joycea, Eliota… A ne možemo se oteti dojmu koji se iznenada javio prilikom slušanja repetitivnih melodijskih obrazaca i pojedinih riječi koje se sele u svaki sljedeći stih pjesme Siromahi i lazari – dojma koji je u misli prizvao prizor zlokobne brojalice nad Janičinom smrtnom posteljom u kultnoj Babajinoj ekranizaciji Kolarove Breze.

Ta raznolika asocijativnost ne javlja se bez razloga. Nije riječ ni o kakvom obliku kopiranja stanovitih uzora. Riječ je o duboko proživljenom iskustvu prvenstveno književne, potom glazbene, pa i likovne literature koja se, očito, taloži u autorovim mislima gradeći specifičan duhovni svijet koji progovara u trenutku stvaralaštva.

Foto: Ernest Mazarekić/GUGSB

Leo Beslać, Marko Lucijan Hrašćanec i Nenad Kovačić čine zajedno s Grobenskim uigran glazbenički tim. Bilo da je riječ o stvaranju specifične atmosfere pojedine pjesme, međusobnom glazbenom dijalogu ili puštanju da pojedini instrumentalist samostalno progovori, njihova komunikacija tijekom nastupa je prirodna, neopterećena, laka, gotovo samorazumljiva.

Ponekad će Kovačiću biti prepušteno kreiranje atmosfere, Beslaću inicijativa za razigravanje glazbenog tkiva, Hrašćanecu improvizacijski moment, ali u pravilu prostora za nametljivost pojedinca nema. Grobenski zna kakav “zvuk” želi postići u okviru idejno-glazbenog koncepta kojim se bavi, a umjetnički glasovi njegove trojice partnera u tome ga u svakom trenutku podupiru.

Iz razgovora dvaju različitih umjetničkih koncepata, fotografskoga Domagoja Burilvića i glazbenoga Ivana Grobenskog, proizlaze mnoge nîti koje ih vežu kroz zajedničku potrebu propitivanja i tumačenja stvarnosti. Oba projekta ostavljaju dojam svojevrsnoga “work in progress” – kao da ni Domagoj Burilović ni Ivan Grobenski, u okvirima ovih tematika, nisu još izrekli sve što im je na umu.

Foto: Ernest Mazarekić/GUGSB