Drugi dan INmusica
Od duhovne obnove s Kiwanukom do Ki Klopovog otopljenog šatora
Drugi dan INmusica pokazao se kao puno raznolikiji i intenzivniji od prvog.
Nakon što sam jučer spominjala zasićenost i zijevanje, aludirala na dosadu, nije mi dugo trebalo da se zapitam prvo koliko imam godina, drugo postajem li stvarno to ponavljalo dosadno, ja, ja!!, i treće da ako ništa drugo, dužnost mi je barem istraživački (😉) pristupiti ovoj festivalizaciji ozbiljno, sve u svrhu eksperimenta i rezultata. Tako sam sinoć odlučila INmusicu dati jednak tretman (entuzijazmom i praksama) kakav dajem svojim odabranim festivalima, jer je dan ranije zapravo bio samoispunjujuće proročanstvo. I eto zbilja, spoiler, nešto sitno prije pet ujutro su mene i ekipu (i to kakvu, postava ništa manje bizarna nego neka srpskih komedija) zaštitari lagano ispratili kao zadnje ljude na festivalu. Zaključak izveden.
Na festival stižem sama, imam vremena detaljnije proučiti ponudu i kulise, osvijestiti postojanje gastro zone, promatrati ljude i spojiti ih u par s izvođačem ili namjerom s kojom su ovdje i shvatiti koliko varijanti ovoga zapravo postoji. U migoljećoj rulji ima svih – od obitelji s djecom, nekom dovoljno malom za kolica i svoje festivalsko krštenje, do predstavnika (pred)penzionerskih, ali bjelodana je ugroženost dobne skupine starijih srednjoškolaca i mlađih studenata, što je vjerojatno cijena ulaznica djelo. Iako sve generacije i sojevi imaju predstavnike, INmusic je u svojoj naravi izrazito milenijalski festival, odrasli hipster bez brade.
INmusic / press
Mama u refrenu
Jedan od jučerašnjih samozadanih questova bio je zbližiti se s ostalim stageovima i zakutcima festivala. Prvo skretanje s INmusic promenade bilo je prema World stageu na kojemu su taman završavale Korejke Sailor Honeymoon, a ono što su svirale skoro da me podsjetilo na recimo “Kool Thing” od Sonic Youtha. Kulerice su, kompaktne su, glazbu im čujem u soundtracku nekog ženskog coming of age filma. Sa zadnjom pjesmom prizvale su šutku kakvu još nisam vidjela, pristojnu i čistu.
INmusic / press
Vagina Corporation je ozbiljno zamastila stvari na Hiddenu gdje mi je šank bio benzinska. Tu se odvijala žestoka i psihodelična kraut priča, fina fina fina, a pobjednički je trenutak onaj u kojem frontmen na pozornicu poziva svoju mamu – mama je legendarna, mama je zvijezda, mama je hypewoman, mama ima i vers i na refrenu je, oduševljenje se množi.
Prebacujem u rikverc prema Mainu i već mi je prije odredišta evidentno da se tamo odvija nešto nalik na duhovnu obnovu na setu Michaela Kiwanuke koji je sa svojim bendom djelovao kao svjetlucajuće drago kamenje s pozornice. Jezikom soula, rocka, folka i nešto bluesa predu glazbu koja je takva da osvjedočuje i potvrđuje ljudsko iskustvo, iscjeljujuća je, rastvara osjetilno. Mene, kojoj je većinom teško izvedivo ubaciti se u ovakvu emociju unutar ovakvog tempa iz puke nestrpljivosti i žednosti progutati glazbu na eks, pjesma “Run The World” okamenila i usisala, a solo ženskog vokala pred njenom kraju napravio mi je nešto slično onome što mi radi onaj iz “Great Gig In The Sky”. Jučer sam pričala o bendu kao jedinstvenom organizmu, a danas utvrdila i drugačiju varijanta, ona u kojoj je bend mozaik ili kaleidoskop od svojih članova kao što su ovi opčinjavajuće zaneseni ljudi s pozornice. S nešto drugačijim učinkom jednako su kaptivirajuće i nešto življe i okretnije stvari, gitara ima krasan dijalekt, groove im je teškog koraka, a puls pjesme “Black Man In A White World” je fantastičan. Ovo što smo u njihovom terminu gledali na glavnoj pozornici je bila glazba u svom najpročišćenijem obliku.
INmusic / press
Do počasnog ispraćaja
Rikverc opet, nazad odakle sam i došla, iako mi se učinilo da sam promašila skretanje jer je Hidden u međuvremenu prestao biti hidden i postao otkriven. Ki Klopi su imali svoj main tamo, čeljad je dobra, ali kuća je definitivno bila tijesna. Sva prašina koja se oko Ki Klopa diže je neminovna jer je za dobrim konjem, njihov zvuk je njihov patent i to jedan od onih kakve je džabe krasti jer ne možeš, imaju sposobnost zakuhat stvari i ono što bi valjda nazvali faktorom X. Navukli su me, želim ih slušati još, još još. Otopio se disko, otopili su se ljudi, provjeravala sam redovito je li se krenut topiti i šator pod kojim smo.
Put onda zavija u Šumu Striborovu kojoj sam jučer još obećala druženje i brzo sam se osjećala kao da se cijeli život znamo, a sinoć sam od umora bila brža. Da se razumijemo, nije to baš precizno moja elektronika, ali prigrlila sam ju objeručke i nogama, bila je fina, skokovita, melodična, vidjeli smo i čuli raznog njezinog krajobraza u izvedbi Space Cowboya, Eloca, BruneXa i Boroshe. Posljednji kilometar maratona je najteži, odgađalo ga se višekratno, umijeće ratovanja i pozdrav SunTzu, prolongiralo sve dok nismo bili ispraćeni. Počasno!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
(jednog ću dana napisat knjigu i ispričat vam sve legendarno što iz ovih tekstova izostane)
