Prvi dan INmusica
Fontainesi u kostima i festival u konturama
Od jučer sam u posjedu jednog predmeta koji u glazbeno + novinarskoj sferi ima reputaciju – press akreditaciju za INmusic festival.
Festival je to koji ima povijest, dugo je već važan ogranak i produžetak domaće glazbene scene, skoro je punoljetan, a ja sam ga sinoć posjetila prvi put, što je možebitno zanimljiva pozicija za izvještavanje. Ono što znam o njemu usmena je predaja, koja opaska o evoluciji sadržaja i formata i možda koja o pitanju zasićenosti. Za osvrt po ovom pitanju, treba mi još koji dan.
INmusic / press
Prvi dojmovi su ključni, a što se mene tiče, sinoć sam bila na koncertu Fontainesa više nego na festivalu. Prije nego što su izašli, pozornica je već bila presvučena i njihova, a ispred nje na ogradi ovješena je Palestinska zastava. Ovo je prvi festival na kojemu sam doživjela da se ispred main stagea ljudi naseljavaju nomadski sjedeći ili ležeći na travi, ala Woodstock. Fontainesima je ovo treći nastup na INmusicu, a od onog prvog vjerujem da se razlikovao miljama. Isto tako vjerujem da se organizatorima pobjedonosno smješio brk zbog činjenice da su ih ispratili od statusa nezamijećenog benda do današnje veličine. Sama sam se susrela s njihovom glazbom tek prije dvije godine kada sam apriori prihvatila činjenicu da se radi o ozbiljnoj kvaliteti i od tada uvrstila možda četiri stvari na svoju playlistu s kojima sam se zadovoljila, što sam si sinoć jedva oprostila. Nisu izveli niti jednu stvar koja je učinila da izgubim fokus i tunelski vid na pozornicu, opčinjavajući su, više su trup i udovi organizma nego bend. Ono što sam ranije propustila sinoć sam ispravila – pjesme poput “Stabuster”, “Bug”, “Jackie Down The Line” i “I Love You” su foršpan, prekrasan, ali foršpan, ali nukleus je u stvarima poput “Hurricane Laughter” iz 2019. koja je love child mame Punk i tate Dublina. Pjesmi “Televised Mind” kralježnica je instrumentalna, njezina sirovost i žestina otisak je prstiju miljenika iz Dublina, a njezina izvedba elektrizira do kostiju.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ono neprenosivo u riječi događa se na kraju seta – od ranije sam upoznata s njihovom vokalnosti i aktivizmom, ali videi s njihovih nastupa koje sam vidjela nisu me mogli pripremiti santu ponosa, emocije, tuge i nade koja me sastavila s pjesmom “I Love You” uz koju je na videozidovima osvanula poruka ‘Free Palestine’ i palestinska zastava kojoj je njihov simbol srca stavio pečat. Tu sam negdje shvatila da za nekoga odrediti kompletnim i velikim izvođačem mi više nije dostatna glazbena izvrsnost, nego poruke koje kroz pažnju koja ona daje netko prenosi. Ja, kupljena do kraja.
INmusic / press
Nakon njihovog nastupa kreće masovna migracija put šanka i WC-a, mrav sam u toj koloniji, kretanjem u njoj ne uspijevam pojmiti nacrt festivalskog tla i na njemu uspostaviti orijentir, iako je pravocrtan. Toponime i koordinate sam kasnije uspjela spustiti na Šumu Striborovu, mali obrasli stage s kojim se planiram konkretnije podružiti večeras i na Hidden stage kojemu me privukao elektronički magnetizam.
Na Airovom setu me užasno žuljao nagon za leći, tijelo mi je uporno govorilo da ovo nije ispravno slušati stoječki. Najpoznatije numere među kojima okrunjena “Sexy Boy” nastupile su odmah, a pjesmama nakon bilo je teško raspoznati početak, kraj i razgraničenje. Njihov je nastup bio duhovno putovanje letjelicom retro futurističkom, više eter nego zrak. Ipak, s obzirom da ih zbilja volim i prakticiram, moment glazbenog obuzimanja kod mene je sinoć izostao. Žamorilo se oko mene da su iskustva drugih također polarizirana, nekima ekstatična, nekima zijevajuća. Ako išta, uveli su me u REM fazu prije REM faze i poslali na (dugu…) i snenu šetnju prema transportu put kreveta.
INmusic / press
Čujemo se sutra.
