Matrix, ali bez mogućnosti odabira pilule

Disclaimer: ovo nije izvještaj trećeg festivalskog dana INmusica, nego izvještaj s Massive Attacka, uz zaključni epilog i moju prosudu o samom festivalu. Upozoreni ste!

Kada sam 2018. godine potpuno ošamućena stajala na parteru zagrebačke Arene pokušavajući nastaviti sa životom nakon koncerta Rogera Watersa, kao teretni vlak me pregazila sljedeća realizacija – upravo sam doživjela vrhunac svog života na ovom koncertu, emotivno duhovni klimaks, najveće moguće ovozemaljsko uznesenje, zahvalno se mireći s nezahvalnom činjenicom da ono što sam tamo doživjela s nepunih 20 godina ništa neće nadmašiti do kraja mojih dana. Ovu realizaciju nisam propitivala sve do prije dva tjedna kada sam osigurala svoju ulaznicu za INmusic i Massive Attack i pomisao da bi ovo iskustvo možda moglo dobaciti u onu sferu proletila mi je glavom stidljivo i nenametljivo. S novinarske strane, u ovako nezgodnoj poziciji do sad sam se našla možda samo kad sam radila intervju s gospodinom Leinerom, okamenjena pred još jednim reliktom moje glazbene vjeroispovjesti i strahom od zapadanja u patetiku koja iz toga proizlazi i istovremeno bremenom misije da dorastem ovakvom zadatku, koji je isključivo osoban. Poučena iskustvom, ovu bitku predajem i prije njezinog početka. Patetika loading…

Na festival sam stigla na samom koncu nastupa St Vincent, gdje je pozornica još pulsirala od njezine energije i neke čudne seksualnosti koja s nje curila. Četrdeset pet minuta prije nastupa Massive Attacka sam sjela najbliže pozornici moguće u namjeri teritorijalnog zauzimanja što optimalnijeg mjesta, i nisam nimalo uranila.

INmusic / press

U 23:14 pozornica oživljava s bujicom naslova *hrvatskog* žutog tiska na video zidu i dezorijentirajućom bukom koje hakiraju i dekodiraju matricu programa u kojega smo umetnuti. Nisu nam ni ponudili crvenu tabletu ili plavu, nego su nam crvenu gurnuli u grla, oni su Morpheus, a svatko od nas je odabrani Neo. U lavini informacija koje mi mozak zaprima jedva uspijevam osvijestiti i onu da je ovaj performans potpuno skrojen ovoj publici, sve je autentično hrvatsko, od jezika do tabloida.

Košmar kojeg je nemoguće transkribirati

Nesposobna sam secirati pjesme i osvrnuti se na njih pojedinačno, cijeli nastup je neodvojiva masa, srasla, dokumentarni film koji zajedno s glazbom tvori jedan meni do sad neviđen (multi)medij pa ću mu tako i pristupiti. Popratnim sadržajem većeg dijela koncerta (iako mi je grijeh nazvati ovu propovijed o stvarnosti „popratnim sadržajem“) obuhvatili su sve metastaze zla u svijetu kojem živimo – prizori Palestine i Ukrajine prije rata koju prate neprobavljive slike njihove današnje devastacije, apokalipsa je sad i ovdje, predavanje o humanitarnoj krizi i ništa manje doli silovanja Konga zbog minerala koji pogone uređaje kojima nam se truju sva osjetila, morali i kompasi, lekcija o prijestolnici pranja novca u Zugu, poglavlje o teorijama zavjere i posljedično o sumnjičavosti i bespomoćnosti koja je sedativ i vjerujte, teško mi je uopće transkribirati i pregledno navesti košmar svega što smo vidjeli. Među prvim pomislima mi je ona kako provode vlastiti MK ultra, ali u svrhu deprogramiranja, a nije dugo trebalo da se ovaj pojam i sam ukaže na videozidu.

Massive Attack na INmusicu / Neva Zganec, PIXSELL

3D svojom zapovjednom moći i proročkim vokalom na “Risingson”, “Future Proof”, “Inertia Creeps” i “Group Four” gmiže oko nas i steže svoj hvat oko svih prisutnih, opija i trijezni, dijabolički zavodljivo, istovremeno vrag na lijevom i anđeo na desnom ramenu koji šapuću u uho. Nitko me ne može uvjeriti da Horace Andya nije šaman, njegov glas na “Girl I Love You” i “Angel” je primordijalan, predhistorijski, probija se do svakog atoma. Moja potpuna kapitulacija dogodila se na “Safe From Harm” koju su pratili statistički podatci o žrtvama kolonizacije koja u Palestini traje predugo te genocida u koji je ona prerasla. Uže za spašavanje jedino je pružila Deborah Miller svojim glasom koji djeluje kao majčin zagrljaj nakon noćne more. Ponor na koji sam ovdje dotakla kasnije je djelomično poništila “Unfinished Sympathy”, pjesma toliko nestvarno čarobna da nisam sigurna kako uopće postoji. Ali, dame i gospodo, ako već jesu razotkrili crnu magiju, da postoji i ona bijela uvjerava prisutnost Elisabeth Fraiser. Tu bih ženu pratila do kraja svijeta, i u smrt bi me odvela spokojnu, njezin glas vremenom je samo oplemenjen, bistar je kao voda s izvora, ovako pjevaju sirene na koje su naišli Odisej i njegova posada. “Black Milk”, moja najdraža čarolija, ovdje je imala drugačije i manje zavodljivo ruho, na “Group Four” sam od njezinog glasa kao omađijana zmija, a ona je krotitelj s flautom. “Teardrop” je bila točno ono što sam od nje trebala, povratak u utrobu i stadij prije poznavanja bilo kakvog ovozemaljskog grijeha, molitva koju smo zajedno izmolili, „love is a verb, love is a doing word“.

Suze koje sam pustila bile su drugačije nego ikad prije, svaka teška po tonu. Ovaj je nastup bio jedva izdrživo težak i sad se sebi narugujem jer sam uspjela očekivanu težinu unaprijed podcijeniti. I evo ga, moje prijašnje uvjerenje je srušeno, novi iskustveni vrhunac je dosegnut, ali nimalo u kategoriji ugode i užitka. Ovome je kumovalo zasigurno to što sam par godina zrelija i teža, kulminacija svjetskih grozota koja se u međuvremenu uspjela odviti, kao i moja rastuća osobna investiranost i osjetljivost na pokrivene teme na koju gledam kao zloćudnu bolest koja me mori i postaruje, ali sam sretna što sam njezin pacijent koji unatoč svemu nije amputiran od ljudskosti i empatije i glasa kojeg posjeduje. Ovakvi nastupi mijenjaju živote, nakon njih želiš biti bolje ljudsko biće,  ratovati na strani dobroga, pronaći raj unutar vlastite glave i konstantno bivati na misiji dovođenja istog na Zemlju.

I eto, u sat i pol uspjela sam zaboraviti da sam bila na ikakvom festivalu i da je van Massive Attacka uopće postojalo išta drugo. Ne zamjerajte, ni čitatelji, ni uredništvo, ni INmusic sam, morat ćete mi ovo priznati, pogotovo ako ste i sami bili tamo.

Besprijekorna organizacija

Dužnost izvjestitelja ispoštovati ću s generalnim osvrtom na sami festival. Festival kao što je INmusic logična je i neminovna ekstenzija modernog društva i njegove metropole. Dovoljno neutralan da obuhvati sve dobne skupine te dobar dio ukusnih i žanrovskih divizija generalne publike kojoj će pružiti festivalsko iskustvo i omogućiti da doživi nastupe zbilja velikih glazbenih imena. Ovo mu se mora priznati i priznajem, iako sam osobno pobornik specijaliziranijih festivala, življih i dinamičnijih pa mi je jedan poput INmusica pomalo… služben..? Od više ljudi koji su bili dugogodišnji pohoditelji festivala, a više to nisu, čula sam da je razlog takvog obratu taj što im se činilo da je festival postao pomalo dosadan. I sad mi je jasnije, na drugačijim festivalima zabava iskače iz paštete i prije nego što se uopće snađeš njezin si talac, a ovo je festival na kojemu zabavu moraš kultivirati i razviti sam. Nadalje, gužva koja se u srijedu nakotila učinila je to da nisam ni pokušavala zaći dublje u festival od Main stagea, pravocrtni tlocrt nije dozvoljavao da se rulja igdje rasipa.

INmusic / press

Što se tiče cijene/a. Prvi pogled na cifru koja prebacuje sto eura za jedan dan festivala neminovno izaziva reakciju koju pogled na trodnevnu festivalsku ulaznicu (čija je cijena prije festivala bila sto dvadeset dva eura) ne otklanja. Reakcija je prirodna, iznos nije da nije pozamašan, ali nužno je umno obuhvatiti čitavi glazbeni program, činjenicu da nastupi ovdje jesu mali koncerti i shvatiti da bi približno isti iznos izdvojili za solo koncert nekog od giganta s lineupa, dok INmusic funkcionira kao glazbeni omnibus. Cijene na samom festivalu imaju minimalnu festivalsku tarifu i pristojne su, a široka ponuda hrane i pića stvara disperziju izbora i eventualnog negodovanja (osobna opaska: shvaćam što sponzorstva znače i podrazumijevaju, ali bila sam poprilično neoduševljena ponudom Maraskinog pelina – Badel ili Maraska, vječno pitanje razdora i zavade među složnom braćom, prihvaćam debatu, ali ne napuštam svoja uvjerenja).

Upoznata sam bila i s reputacijom INmusica u posljednje vrijeme, u novinarskom, ali i civilnom krugu pa sam cijelom događaju vjerojatno i pristupila s malim otklonom. No ovo, kao i sva pitanja osobnih preferencija otklanjam i želim istaknuti – INmusic je važan festival koji ima primarno ogromno značajnu *kulturnu* funkciju i kao takvog ga se treba i tretirati. Organizacijski je gotovo besprijekoran, točan i pedantan kao švicarski sat. Nužno je da postoji i da se njeguje, a za sve nezasitljive poput mene hvala Bogu postoji pregršt izbora za namiriti neutažene apetite i prakticiranje festivalizacije teškaške kategorije.