Posljednji dan festivala: No fillers, only killers

Tri energetski iscrpljujuća dana su iza nas. Ne sjećam se kada se nakon nekog InMusica nisam osjećao kao da sam radio 12 sati dnevno u rudniku, ali broj prijeđenih kilometara na dnevnoj razini uvijek me razuvjeri te pokaže da za vrijeme festivala noge ne štede.

Iako je završio, poprilično su slični dojmovi kao i nakon svakog glazbenog festivala, a pogotovo onoga koji je s vremenom zaslužio auru okupljališta starih prijatelja pa se često ovih dana moglo čuti – nismo ovdje (samo) zbog lineupa, već konteksta u kojem na jednom mjestu mogu vidjeti hrpu ljudi s kojima se nismo vidjeli mjesecima.

Nešto kasnije osvrnut ćemo se na cjelokupno 18. izdanje InMusica, a sada krećemo s trećim, ujedno i posljednjim danom festivala koji je donio nekoliko zaista jakih nastupa. Došli smo dok je sunce još bilo visoko na nebu – LHD je startao na World stageu točno u 17:15 pred pedesetak fanatika (kako drugačije nazvati prženje na +35 stupnjeva?) i strmoglavio se sa svojim instrumentima na okupljene.

Instrumentalna/surf rock magičnost leži u tome da savršeno odgovara ljeti, kao da daje dašak povjetarca pa su početni taktovi “Someone’s Coming” prizvali još stotinjak ljudi. Frontwomen Lada Furlan Zaborac na basu održavala je decentnu komunikaciju s publikom dok se prolazilo kroz prošlogodišnji kontrapunktni Summer is Over i prvijenac Off the Grid. Snalaženje u prostoru bend pokazuje kada su u posljednjoj trećini koncerta u publici primijetili djevojku koja je plesala s velikim lepezama. Lepeze su iz daljine tvorile oblik plamena pa su umjetničku dušu pozvali na pozornicu, zasvirali kultnu “Latiniju” (The Sentinals i The Lively Ones) te cijelom setu dali dodatnu draž. Bend je, kako koncert odmiče, sve uživljeniji u svirku, psihodelija tonova začarava i publiku, a cijela atmosfera ne da nam da okrenemo pogled. Kako nam može biti žao što nema više Bambija, tako moramo biti izuzetno zahvalni na LHD-u.

Daleki istok i putevi svile

Ubrzo nakon sisačkih surfera selimo na glavnu pozornicu da čujemo bend Yonaka. Prvi susret s ovim alt-rock sastavom bio je povratak u rane 2000-e, nešto što ne bi očekivali od benda osnovanog prije deset godina. Jaki vokal Therese Jarvis u kombinaciji s elektroničkom pozadinom gitarama nije dao disati, dok je publika više-manje mirno promatrala što se događa na pozornici. Ne može se reći da kod nas imaju previše obožavatelja, iako bi rekli da su zvukom možda zaslužili neki kasniji ili bolje reći, noćni termin.

INmusic / press

Omar Dahl belgijski su bend koji je uspavao World stage pred udarni termin festivala, ali to se može gledati i iz perspektive same predispozicije koju ta pozornica već godinama nudi. Elektronika je prevladala i u ovom slučaju, ali s potpuno drugačijom pozadinom. Daleki istok i putevi svile provučeni kroz groove na gitarama, udaraljkama i tradicionalnim instrumentima donijeli su nam neočekivanu fuziju zvukova.

Sanjivo zagrijavanje moglo je završiti jer na glavnu pozornicu stižu Idles, a odmah nakon njih odlični i podcijenjeni Dry Cleaning.

Idles već godinama, ako ćemo biti točniji od debija Brutalism, drže uzlaznu putanju. Iako se kao gromada kotrljaju na međi punk rocka, post punka i post-hardcorea, njihova publika iz albuma u album sve je više rasla pa danas na većini festivala nastupaju kao prvi support do headlinera, ako već sami nisu glavni akt večeri. Gledao sam ih nekoliko puta i ono što nikad nije dovedeno u pitanje je reakcija koju izazovu. U moru današnjih bezličnih bendova, pronaći nekoga sa stavom, empatičnim ponašanjem i istovremenom ljubavlju i bijesom, nije lako. Bar na ovoj najvišoj razini kojoj Idles trenutno pripadaju. Neki će reći da su omekšali nakon Crawlera, što se prelilo na TANGK, da fali sirovosti prvih albuma, ali na koncertu stavimo sva mišljenja na jednu stranu.

Od mosh pita, crowdsurfinga, ulijetanja gitarista Marka Bowena u publiku s gitarom, režanja Joea Talbota dok se u predivnom kaosu događa glazba ispred pozornice gdje se prašina napokon diže u zrak, silaska u prve redove – sve od toga dogodit će se na svakom njihovom nastupu. Talbotu je dovoljno da pogledom fiksira publiku pa vrti taj mikrofon dok ostatak benda obavlja zadatak. IDLES su nas uveli iz dana u noć, fašiste poslali na spavanje i još jednom poslali jasnu poruku: antifašizam mora biti civilizacijski minimum. I ne, to nije politička poruka.

U vrlo ranoj fazi koncerta čuli smo “Never Fight a Men With a Perm” i “Mother”, središnjica je pripala “Car Crash”, “War” i “The Wheel”, dok je zakucano s “I’m Scum”, “Danny Nedelko”, “Dancer” i “Rottweiler”. Eksplozivno, izravno, bez rukavica, pankerski, na glavnoj pozornici InMusica, u upadljivom terminu s tisućama glasnih ispred grupe. IDLES, kada sljedeći put dođu na zagrebački festival, bit će sami na vrhu popisa bendova koji nastupaju u jednom danu.

Veliko prebacivanje očekivanja

Kada sam prije desetak godina prvi puta uživao gledao Kings of Leon na Szigetu, mislio sam da bend neće još dugo opstati. Sve su „normalnije“ bile priče o Calebovim problemima, bend nije bio osobito inspiriran u tom razdoblju pa ni nastup pred više od 60 tisuća ljudi te budimpeštanske večeri nije u njima pobudio vatru. Odrađivali su oni nastupe po špranci, vrlo precizno, gotovo identično studijskim izdanjima, ali za jedan vrlo dragi bend iz srednjoškolskih dana, nije bilo dovoljno spontanosti i emocije koje bi probudile nešto više od toga da na koncu zaključim: „i to je sve?“. Taj pojam, stadionski rock, zaista mi izaziva jezu jer distanca između publike i benda ne osjeća se samo fizički. Sigurno tome svemu ne pridonosi i njihova statičnost na sceni, a ako znamo da su prije njih pozornicu raznijeli IDLES, očekivanja su bila u skladu s prethodnim nastupima – nema smisla precijeniti bend koji je već godinama u silaznoj putanji što se tiče albuma i pjesama.

INmusic / press

Bilo je i manje ljudi nego prethodne dvije večeri, barem ovako od oka, ali barem se dalo upecati mjesto u neposrednoj blizini tonca, bez naguravanja i s vrlo brzim pristupom šanku i wc-u. Američki indie rock bend bio je na InMusicu 2017. godine pa je ovo headlinersko ponavljanje izazvalo manji interes nego što je to slučaj s „debitantima“ Jackom Whiteom i Gorillaz. Na stranu sve, zvuk na InMusicu sve dane je funkcionirao savršeno, ali KOL kao da je uspio to još malo nadograditi. Možda je i zbog pozicije, ali Matthewova gitara i Jaredov bas dali su bendu stari sjaj u koji su se mnogi mogli zaljubiti tamo početkom 21. stoljeća kada su drapali južnjački i garažni rock, kada su bili neopterećeni, mladi i divlji.

Caleb je u jednom trenutku u pozitivnom tonu prozvao IDLES zapitavši se kako uopće ostaviti neki dojam nakon njihovog nastupa. Da, radi se o kompletno drugačijim bendovima, drugačijeg mindseta, žanra. Komercijalno i širinom publike koju privlače da ne govorimo – doduše ovog puta Kings of Leon držali su se dobro poznate formule: no fillers, only killers. Dugo ih nisam aktivno slušao, posljednja dva-tri albuma bila su za teži zaborav, a kakve su bile šanse da se odluče setlistom vratiti na stare staze slave? Ajde, možda ne toliko stare jer smo iz prve faze čuli samo “The Bucket” i “Molly’s Chamber”, ali i to je već bio neki pomak.

Prvih deset pjesama se komotno po prepoznatljivosti moglo pjevati uglas s Calebom – našle su se tu “Supersoaker”, “On Call”, “Radioactive”, “Reverly”, “Manhattan” i “Use Somebody”, da bi “Closer” bio svojevrsni vrhunac, barem dok nisu došli do dua “Pyro” i “Knocked Up”. Tek sam iz trećeg pokušaja uspio u bendu čuti da im je napokon bitno to što rade. Čak su i bili razgovorljiviji između pjesama nego što je to uobičajeno, iako je i to prema nekim drugim nastupima bio minimum pristojnosti. Nakon “Black Thumbnail” te sat i pol nastupa svima je bilo jasno da ide zavijanje na “Sex on Fire” i da je priči tu kraj, ali daleko od toga da je netko na kraju mogao reći da KOL nisu ispunili očekivanja – čak bih rekao da su ih uvelike prebacili te u skladu s ostatkom InMusica, zaključili zaista jedno lijepo, ponajprije headlinerski moćno izdanje.

Uvijek je zanimljivo vidjeti što Hidden stage nudi, a pogotovo kada se radi o posljednjem koncertu dana/noći. Tako sam prošle godine upoznao Press Club od čije se ovisnosti još nisam izliječio, a nadamo sam se da će slično biti s belgijskim bendom Maria Iskariot. Punk? Punk! Pjevačica i gitaristica Helena Cazaerck provela je više vremena u prvim redovima i na rukama publike koja je već nakon deset minuta vidjela s kim ima posla. Ostatak benda činile su jednako energične i raspoložene Loeke Vanhoutteghem, Amanda Barbosa i Sybe Versluys. Tako su se IDLES tog dana belgijske pankerice pridružile kriku i divljini koju samo muzika može dati – u vremenima kada je to najpotrebnije. Zapisali smo u bilježnicu nazive pjesama koje se teško izgovaraju, ali to na kraju nije bilo bitno. Hidden se još jednom pokazao kao hidden gem.

Odličan omjer cijene i kvalitete

Već je prošlo dva ujutro kada je izlaz bio jedina moguća opcija pa u tom razdoblju nekako se razabiru misli i rade prve procjene. Posjećenost se od prvog dana činila iznad svih očekivanja – u periodu od 20 sati pa do iza ponoći prva dva dana ne sjećam se kada sam vidio više ljudi na koncertima, prolazima, uvijek ugodnom kamenju te šetnicu uz jezero. Šteta je da se barem dio tih ljudi ne prelije na ranije popodnevne sate jer festival je divan kada je sunce još gore, iako su temperature ove godine bile nemilosrdne.

Dodani su šankovi i WC-i, bilo je i ponešto novosti kod gastronomske ponude te u svjetlećim citatima iz poznatih pjesama. Klasične karaoke, silent party, slušaonice, Šuma Striborova, Tesla Tower, dječji kutak ispunili su svoju svrhu, uostalom kako to već čine desetak godina. U razgovoru s jednim austrijskim parom doznao sam da im je InMusic odličan omjer cijene i kvalitete, a od Graza do Zagreba im treba sat i četrdeset pet minuta. Kako da im objasnim da je meni nekada toliko trebalo iz šireg centra Zagreba do jarunskog Otoka hrvatske mladeži uz kombinaciju tramvaja i cipelcuga?

INmusic / press

Vremena se mijenjaju,no InMusic već godinama ima isti modus operandi. Headlineri i njihove predgrupe dovoljni su da se „pola Zagreba“ spusti do mjesta dragih susreta. Englezima, Francuzima, Talijanima, Austrijancima i ostalim zapadnim Europljanima uvijek će u korist ići cijena ulaznice, atmosfera i sve što ide uz bivanje na festivalu, dok će Slovenci biti tu jer festivala slične veličine i renomea kod sebe nemaju. Hrvati su robovi navika pa za nas nema spasa. Dogodine? Dogodine.