Erik Malnar (Belfast Food): „Imamo čvrst, riječki gard s rock-kralježnicom“

S Erikom Malnarom razgovarali smo o početcima Belfast Fooda, o tome što ga  danas pokreće, koliko je teško ostati vjeran sebi u svijetu koji se neprestano mijenja, postoji li most između Rijeke i Dublina, te, naravno, o novom singlu “Svira muzika”, koji dolazi nakon sedam godina studijskog posta

Nakon burnih ratnih godina, u trenutku kad je hrvatska glazbena scena tražila novi identitet, iz Rijeke je stigao zvuk koji nitko nije očekivao – keltski folk s kvarnerskim temperamentom. Belfast Food nisu bili kopija ni pomodni eksperiment, nego dokaz kako more spaja snažnije nego što razdvaja i da keltska duša može zazvučati iskreno i pod riječkim nebom. Ne zbog pokušaja da budu drukčiji, nego zato što im je tako došlo. A to je možda najpošteniji razlog koji glazba poznaje.

Erik Malnar, Sebastian Mavrić, Marko Jurić, Marko Anić i Alen Širola uspjeli su na iznimno simpatičan način povezati dvije kulture bez „gubitka u prijevodu“. Iza naizgled opuštene pojave Erika Malnara s kojim razgovaramo krije se glazbenik punokrvnog kova, čovjek koji zna kroz šalu podvaliti vrhunske pjesme koje i dandanas zvuče jednako iskreno kao prvog dana.

 Erik, nakon svih ovih godina Belfast Food i dalje osvaja publiku. Kako održavate tu svježinu i energiju u glazbi?

Kao Belfast Food sviramo trideset godina, i publiku više ne osvajamo lakoćom kao u ranoj fazi, ali kad pred nama stoji dovoljan broj ljudi željnih koncertnog provoda, mi nikada ne podbacimo. Njihov interes potiče nas dati sve od sebe i ta se famozna interakcija pretvara u magičnu energiju i podsjetnik zašto to voliš raditi. Gura te i onda kada se stvari možda ne odvijaju kako bismo htjeli, izvlači zadnje atome snage, kao neka vrsta droge za koju živiš. Uz to, svaka nova pjesma na set listi je osvježenje, uzbuđenje i poticaj u očekivanju reakcije publike.

 Kad već spominješ nove pjesme, friški singl “Svira muzika”, koji ste već koncertno testirali uz odlične reakcije publike, donosi lijepu ravnotežu između starog i novog. Kako bi opisao razvoj vašeg zvuka kroz godine i gdje se “Svira muzika” uklapa na tom putu?

Osim prva dva albuma koja su sklepana od obrada tuđih pjesama, prepjeva i irskih tradicionala, radili smo vlastite pjesme. Točnije, već smo započeli s njima i na drugom, ali u manjoj mjeri. Na svim kasnijim albumima znali smo protrčati kroz dosta glazbenih stilova. Ni “Svira muzika” nije iznimka pa se pojavljuje u maniri rock pjesme s jakim grooveom u refrenu. Vjerujem da će biti dobro prihvaćena. Sljedeća će možda stilski vući na  nešto drugo. Uživamo, igramo se, ali uvijek s intencijom Belfast Food prepoznatljivosti. Razlog glazbene eklektike leži u našim različitim glazbenim utjecajima, ali ono što nas petoricu povezuje jest čvrst, riječki gard s rock-kralježnicom. Baš kao onaj kada smo krenuli svirati u prijašnjim bendovima. Nismo ziheraši i, na kraju krajeva, nemamo što izgubiti.

 Na koji način planirate proslaviti trideset godina zajedničkoga glazbenog putovanja?

Tridesetogodišnjica nije mala stvar i nema svatko tu sreću i vještinu da je proslavi. Zato ćemo pošteno profeštati u tu čast. Dat ćemo si truda organizirati koncerte u Rijeci, Zagrebu, Splitu i  još ponekom gradu, s gostima i prijateljima. Trebao bi se dogoditi i izlazak novog albuma. Ideje se tek slažu, a realizacija, uz sve okolnosti u životu, bit će jako zahtjevna. Do tada se bavimo kreiranjem novih pjesama.

Do sada ste izdali šest albuma, od čega dva live, zadnji još 2016. Je li album postao više neka osobna satisfakcija nego tržišno smislen potez, nešto što nove generacije glazbenika i slušatelja sve manje smatraju bitnim?

Mi razmišljamo jedino u formi albuma. To je cjelina koja predstavlja neki stvaralački period i logično zaokruživanje kreativnog procesa benda. U jednu ruku moguće je da to više nema smisla, ali u drugu – zar nije krasna stvar uobličiti to što radiš u širu priču? Ipak, novi album nećemo objaviti u fizičkom obliku jer bi ga kupio samo onaj tko nam je rod ili netko tko je lud. No kako sad stvari stoje, naša izdavačka kuća Dallas Records potrudit će se izdati naš Best of na vinilu, i to nas jako veseli.

Erik Malnar tvrdi da članovi benda uvijek razmišljaju o albumskoj formi

Irski glazbeni  utjecaji u Rijeci na papiru zvuči kao paradoks, ali u praksi Belfast Food je pretočio u nešto autentično. Kako objašnjavaš tu poveznicu između dva, naizgled, različita svijeta?

Irska glazba u Rijeci normalna je stvar kao što je bila i američka u izvedbi Elvisa i engleska u izvedbi Duran Duran, kubanska ili bilo koja druga. Mi nikada nismo svirali tradicionalno, čak ni kada smo svirali irske tradicionale, ali sama ta glazba je po općem mišljenju lijepa i lako je dopirala do ljudi te bila osvježenje na koncertnoj sceni. Kad smo dobili ponudu izdavača Kondorcomm iz Zagreba za snimanje albuma, uvjet je bio da album sadrži dvije pjesme na hrvatskom pa su tekstovi “Šporki stari grad” i “Da si tu” napisani silom prilika jer nismo sami imali tu namjeru. Taj se spoj slučajno dogodio i ispalo je da je bio pun pogodak. Zanimljivo je da mnogi misle da je prva pjesma o Dublinu ili Belfastu, jer su je kasnije proslavili The Dubliners i The Pogues, ali izvorno je napisao Ewan MacColl, kantautor, dramaturg i politički aktivist 1949. godine o svom rodnom gradu Salfordu (pokraj Manchestera u Engleskoj) pa je priču bilo jednostavno prilagoditi. Zašto? Rijeka je svojim položajem luke i industrijskom tradicijom, atmosferom u kojoj je nekada dominirala teška industrija, brodogradilište, sivilo i jesenska kiša svakako utjecala posredno na zvuk. Nitko od nas nije radio u brodogradilištu i vario, ali utjecaj je tu. Johnny Marr je jednom rekao da u kišnim gradovima nastaje dobra muzika. Nisam siguran da je mislio baš na nas, ali na Liverpool i Seattle sigurno jest.

 Vaše pjesme često istovremeno odišu humorom i tugom. Kako pronalazite ravnotežu između te dvije emocije?

Volimo pjesme s dozom humora, kad je snažna poruka upakirana na lepršav način. Takav pristup mi je puno bliskiji nego rigidan, lišen ležernosti, tj. šaljivosti po svaku cijenu. Tuga je normalan osjećaj i stanje, ali nisu se svi spremni otvoriti publici s takvom temom. Možda tako nešto smatraju preosobnim ili misle „tko će slušat tuđu muku“. Baš planiramo snimiti pjesmu koja ima stih prvi put tužno sviram na ovoj skupoj gitari. To mi se čini kao odgovor na tvoje pitanje.

Koliko vam publika određuje set listu, a koliko vi njoj oblikujete ukus? Ili je to taj vječni ping pong između onog što publika voli i onog što vi želite da zavoli?

Kada radiš set listu, imaš u glavi publiku koja te sluša, pjeva i pleše, ali želiš zadovoljiti i svoje afinitete kako bi svirao sa žarom i veseljem. To je uvijek neki balans. Što ti je repertoar jači, lakše je. Ljudi dobacuju želje iz publike pa ih je zabavno uklopiti da ispadne što spontanije. Nekad izmišljamo pjesmu na licu mjesta, uz poneku upadicu. Najčešće je po našem guštu. Na kraju koncerta obično kažem: „Ako ste uživali i pola od onoga što smo mi uživali, svakako ste uživali duplo više nego što ste zaslužili“.

Erik Malnar tvrdi da članovi benda uvijek razmišljaju o albumskoj formi

Je li moguće svirati skoro tri desetljeća, a da se ne pretvoriš u vlastitu cover verziju?

Bowie je rekao da kad radiš nešto novo, tek kada nisi siguran u to što radiš onda si na dobrom tragu i putu neponavljanja. Mi svakako nismo u rangu Bowieja, ni blizu, ali kao autori tražimo nešto što nam se čini zanimljivo i koliko god je moguće originalnije. Na zadnjim albumima snimili smo svašta, žanrovski miš-maš. Novi će album imati dosta iznenađenja za sve pa i za nas ako budemo dovoljno odvažni.

Postoji urbana legenda o tvom dolasku u bend – navodno si, slušajući koncert Belfast Fooda jednostavno skočio na binu i više nisi sišao. Koliko u toj priči ima istine?

Ha, bio je listopad 1993., izlazak u Palach skoro svaku večer, a unplugged zabave bile su in. Malo tko je imao pošteno ozvučenu akustičnu gitaru, ali nema veze. Te večeri svirao je trio Ima tu neshto (Marko Anić kao vokal i na mandolini, fruli i gitari, Hrvoje Hodak na gitari i Sebastian Mavrić na violini). Ja sam tada svirao u alter rock bandu Gipss i par dana ranije pobijedili smo na Ri Rock festivalu. S obzirom na to da sam ih poznavao, pozvali su me u nekom trenutku gore i odsvirao sam moju novu pjesmu “Jutarnja erekcija” (petnaest godina kasnije snimili smo je kao Belfast Food uživo u Tvornici). Njima se to jako svidjelo pa me je Hrvoje pozvao da sviram s njima. Ta četveročlana postava nije dugo potrajala jer bez ritam-sekcije sve je tanko zvučalo, ograničeno. Godinu dana nakon pauze dovedemo Alena Širolu kao basista i Bobu Grujičića na bubnju, 20. veljače1996. kada smo na osnivajućoj sjednici dioničara dogovorili sve i podijelili uloge. To je bio početak. Nakon prvog koncerta dobili smo ponudu za izdavanje albuma, koji smo sklepali u par proba. Ostalo je povijest.

Na koncertima rijetko imate gostovanja, ali znam da vam je na jubilarnom riječkom koncertu jedan od gostiju bio Zoff iz kultnog punk benda Grč. Zašto baš on?

Svirali smo u Pogonu kulture na Sušaku i za tu prigodu zvali neke nama drage goste, ali je falio još netko da to bude prava proslava. Zoff je za nas uvijek bio personifikacija te underground scene. Autentičan, beskompromisan i nepotkupljiv. Kada je stao na pozornicu to je bilo nešto za pamćenje, za bucket listu. Taj kontrast nas veseljaka i frontmena grupe Grč bio je prilično neočekivan. I bio je pogodak.

Belfast Food poznat je po svojim osebujnim i energičnim nastupima na kojima se znalo dobro profeštati. Ipak, postoji li neki koncert koji ti se posebno urezao u sjećanje?

Prvo što mi je palo na pamet jedan je od splitskih koncerata u ljeto ’99. Svirali smo na Obojenoj svjetlosti, na fešti povodom neke godišnjice radija KL Eurodom. Naš jedini uvjet bio je da nas najavi tada jako popularni i nevjerojatno zabavni splitski komičar, Dr. Šandor Romano, „uvik vaš, nikad svoj doktor“, glavna zvijezda kultne emisije Radio Splita, Trta -mrta.  Kako nije stigao na naš početak, on nas je odjavio. Baš to što je ispalo naopako mi je bilo još draže i komičnije. Poslije smo s njim pričali i smijali se cijelo vrijeme. Svirali su tu večer i drugi poznati izvođači, ali meni je Doktor bio najzanimljivije društvo. Takve crtice najviše mi vrijede i ne zaboravljaju se.

Glazba Belfast Fooda uvijek je imala zajedništvo – refren koji svi znaju, energiju koja povezuje. Nedostaje li ti danas to zajedništvo i u širem društvenom smislu?

Nedostaje mi puno toga u širem društvenom smislu. Nisam siguran da bih volio biti 20-godišnjak danas.

Belfast Food obilježava 30. godišnjicu djelovanja

Posljednjih godina mnogi su mladi Hrvati posao i život potražili upravo u Irskoj. Je li ikada stigao poziv da tamo odsvirate koncert,  možda baš za „naše“ koji su otišli?

Nije, ‘ko ih jebe.

 Iako je prošlo puno godina od novovalne euforije i riječke glazbene eksplozije – po meni najvažnije u bivšoj državi – kod mnogih i danas stoje asocijacije o Rijeci kao rokerskom lučkom gradu. Koliko su se stvari promijenile?

Puno su se promijenile, bilo bi čudno da nisu. I dalje postoje novi bendovi, nastaju svaki dan, ne poznajem ih, ali nisam čuo za nekog koga treba baš doći poslušati. Možda sam u krivu, nemam pojma. Sve što slušam od novih riječkih izdanja su veterani i već davno etablirani izvođači. Zabava se promijenila, nemaš više za koga ni protiv koga.

Promatrajući današnju glazbenu scenu, kako u Hrvatskoj tako i u širem regionalnom kontekstu, koje su to promjene i trendovi koje smatraš značajnima, bilo da su oni pozitivni ili izazovni?

Najveće promjene vidim u stalnom pojavljivanju novih medija, platformi i vještina korištenja tih kanala u promociji vlastitog rada. Danas je to važno koliko i rad na samoj muzici i pjesmama.  Pretpostavljam da mladi umjetnici stoje s tim stvarima puno bolje od nas. Tu je i AI, svijet se mijenja munjevito. Ipak, mislim da ništa ne može zamijeniti kvalitetne autore pjesama, kojih je, čini mi se, sve manje. U Hrvatskoj se pojavljuju novi izvođači svih mogućih stilova, ali ja ne pratim to previše i umjereno me zanima. Radije slušam najbolje albume onih starijih izdanja koje mogu lako naći.

Što bi preporučio mladim glazbenicima i bendovima koji tek ulaze u ovaj dinamični i ponekad nepredvidivi svijet glazbe?

Ništa. To je put koji svatko odabire iz vlastitih razloga i pobuda. Bitno je da su izbori njihovi. Manja je greška krivo odsviran ton nego kriva koncepcija.

Za kraj, jedno skoro filozofsko: što bi rekao mladom Eriku Malnaru iz devedeset i neke – bi li ga pustio da sve napravi isto ili bi mu tiho gurnuo par drugačijih akorda?

Mladom sebi bih rekao da uzme par satova pjevanja, ne proda neke gitare, neka nađe dobrog promotora, nagovori neke bivše bendaše da ne odustanu jer su talentirani, a druge da zaobiđe u širokom luku. Akorde je zabavnije naći sam.