Izvrsnost ispjevane poezije, koja zaslužuje publiku

U četvrtak, 15. siječnja u malom su Lisinskom u sklopu ciklusa Glazbeni umjetnici Zagrebu nastupili mezzosopranistica Ivana Srbljan i pijanist Božo Letunić, izvodeći djela Hectora Berlioza, Željka Brkanovića, Francesca Santoliquida i Xaviera Montsalvatgea. Dvorana je nažalost bila vrlo slabo popunjena, no malobrojna je publika bila vrlo entuzijastična te je pljeskala poslije svake pjesme, a izmamila je i dodatak.

Foto: Mirko Cvjetko/HDGU

Ivana Srbljan na Muzičkoj je akademiji u Zagrebu završila studij teorije glazbe, a potom i pjevanja u klasi Vlatke Oršanić. Dobitnica je više nagrada na međunarodnim natjecanjima, Prvakinja je Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, a uz izvođenje opernog repertoara, na brojnim nastupima uz klavir, orkestre i komorne ansamble njeguje i suvremenu glazbu.

Božo Letunić klavir je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Zvjezdane Bašić, a diplomirao je u klasi Ljubomira Gašparovića. Usavršavao se na brojnim solističkim seminarima,  ali i onima iz područja Lieda i opere, a trenutno djeluje kao viši umjetnički suradnik na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Foto: Mirko Cvjetko/HDGU

Koncert je otvoren izvedbom ciklusa Les nuits d’été (Ljetne noći) u kojem je Hector Berlioz (1803. – 1869.) uglazbio stihove svojeg bliskog prijatelja Théophilea Gaultiera.

Objavljen 1841., ciklus je nastao u vrijeme propadanja Berliozovog braka s glumicom Harriet Smithson, a zanimljivo je da ga skladatelj – koji je inače puno i često pisao o vlastitoj i tuđoj glazbi – gotovo uopće nije spominjao, iako se danas smatra njegovim najboljim djelom na području mélodie, francuskog pandana njemačkom Liedu. U šest pjesama koje je Berlioz odabrao Gaultier razmatra ljubav iz različitih uglova, no sve ih prožima osjećaj tuge zbog gubitka ljubavi.

Pjesme su napisane za mezzosopran (ili tenor) i klavir, a Berlioz ih je kasnije orkestrirao: o klaviru je, naime, znao vrlo malo pa klavirska dionica ciklusa ne zvuči baš najprirodnije, što se i čulo u tumačenju Bože Letunića koji joj nije uspio podariti logičan tijek.

Foto: Mirko Cvjetko/HDGU

Zato je zablistala Ivana Srbljan, pjevačica lijepog, bogatog i tamnog glasa, vrhunske tehnike i dikcije te velike muzikalnosti, koja je s lakoćom i uvjerljivošću mijenjala raspoloženja, pa čak i boju glasa. Svjesna da je fokus koncertnog nastupa na glazbi, a ne na glumi, u potpunosti je izbjegla grimase lica i kršenje ruku kojima pjevači često nadopunjavaju svoje interpretacije; umjesto toga, čežnju i bol stihova i glazbe prenijela nam je isključivo bogatim nijansama svojeg vrhunskog tumačenja.

Zablistala je Ivana Srbljan, pjevačica lijepog, bogatog i tamnog glasa, vrhunske tehnike i dikcije te velike muzikalnosti, koja je s lakoćom i uvjerljivošću mijenjala raspoloženja, pa čak i boju glasa

Jedan od vodećih hrvatskih skladatelja 20. i 21. stoljeća, Željko Brkanović (1937. – 2018.), ciklus Figurice napisao je 1993. na stihove Dragutina Domjanića, Vere Herjavec i Mihovila Pavleka Miškine. Nadahnuće je pronašao u folkloru, čije je elemente vješto spojio s vlastitim modernističkim izričajem. I dok je Ivana Srbljan briljirala snagom i ljepotom glasa, muzikalnim mijenjanjem različitih raspoloženja te dikcijom i interpretacijom teksta, Božo Letunić se ni ovdje nije pokazao kao ravnopravni kreator zvuka, iako je Brkanović dionicu klavira oblikovao s velikom pažnjom.

Foto: Mirko Cvjetko/HDGU

Pijanist se, srećom, probudio u drugoj polovici koncerta pa se čini da su mu daleko više odgovarale pjevnije i ritmičnije skladbe autora koji su uslijedili i u čijoj je izvedbi pokazao znanje i muzikalnost.

Čini se da su Boži Letuniću daleko više odgovarale pjevnije i ritmičnije skladbe autora koji su uslijedili i u čijoj je izvedbi pokazao znanje i muzikalnost

Francesco Santoliquido (1883-1971) jedan je od manje poznatih talijanskih skladatelja, dijelom i zato jer je kasnih 1930-ih napisao više članaka u kojima je širio fašističke i antisemitske ideje te osuđivao glazbeni modernizam, zbog čega ga je onovremena talijanska progresivna umjetnička zajednica praktički izopćila.

Ciklus I canti della sera (Večernje pjesme) iz 1908. napisao je na vlastite stihove, a sastoji se od četiriju najranijih njegovih sačuvanih pjesama od kojih svaka donosi drukčiji večernji ugođaj, no zajednički su im čujni utjecaji Debussyja i Richarda Straussa, ali i talijanske romantičarske opere. Široke i raspjevane melodijske linije Santoliquidovih pjesama savršeno su odgovarale bogatstvu interpretativnih nijansi Ivane Srbljan, a naročito Boži Letuniću koji je napokon prosvirao te je svoju dionicu rafinirano isprepleo s glasom solistice, ne zazirući od stavljanja klavira u prvi plan u bujnom dijalogu dvoje izvođača.

Foto: Mirko Cvjetko/HDGU

Kraj koncerta pripao je skladatelju i glazbenom kritičaru Xavieru Montsalvatgeu (1912. – 2002.), jednoj od najutjecajnijih ličnosti katalonske glazbe tijekom druge polovice 20. stoljeća. Njegov je skladateljski izričaj prošao više faza: u početku je stvarao pod utjecajem vagnerijanstva i dvanaesttonske tehnike, zatim je nadahnuće pronašao u glazbi Antila, poslije toga je pisao djela koja je karakterizirala politonalnost, da bi na kraju karijere njegove skladbe odražavale utjecaj glazbene avangarde.

Šarmantnu mješavinu modernizma te antilskih tema i ritmova odlično su predočili dobro raspoloženi Ivana Srbljan i Božo Letunić u živoj i dinamičnoj izvedbi

Pisao je sve glazbene forme, no međunarodnu je slavu stekao ciklusom Cinco canciones negras (Pet crnačkih pjesama) za mezzosopran i orkestar iz 1945., koji donosi često i rado izvođenu šarmantnu mješavinu modernizma te antilskih tema i ritmova. Tu su mješavinu odlično predočili dobro raspoloženi Ivana Srbljan i Božo Letunić u živoj i dinamičnoj izvedbi, pred kraj koje je Ivana Srbljan i zaplesala, i na koju se sjajno nadovezao popularni dodatak – Habanera iz Bizetove opere Carmen.

Foto: Mirko Cvjetko/HDGU