Put ka uzvišenju - Ivo Pogorelić u Puli nakon 30 godina

Trideset godina pulska je publika morala čekati na ponovni susret s Ivom Pogorelićem. Recital ovog legendarnog pijanista ostvario se u sklopu druge sezone pijanističkog festivala Piano PoolA, u Istarskom narodnom kazalištu, 23. svibnja 2025. godine

Foto: Dalibor Talajić

2. izdanje Piano PoolA

Piano PoolA festival je koji organizira umjernička organizacija IM Infinite Music. Godine 2023. osnovali su je pijanisti i klavirski pedagozi Vesna Ivanović Ocwirk i Marijan Đuzel. Želja im je bila osmisliti i publici ponuditi festival koji će predstaviti neka od vodećih imena svjetske pijanističke scene. Koncerti se održavaju u predsezoni, prvenstveno u Puli, ali i Poreču, koji je odmah objeručke prihvatio ideju o festivalu koji želi uključiti te povezati i ostale istarske gradove. Vjerujem kako će se i shvaćanje Grada Pule u tom pogledu vrlo skoro promijeniti te da neće izostati potpora ovom vrijednom festivalu.

Želja organizatora je svake godine predstaviti jednog hrvatskog pijanista mlađe generacije, a zbog dobrih susjedskih odnosa i jednog talijanskog pijanista. U iznimno uspješnoj (po kvaliteti koncerata i broju posjetitelja) prvoj sezoni nastupili su prošle godine Aleksandar Madžar, Oliver Kern, Filippo Gamba i Jan Niković. Uzmemo li u obzir činjenicu da je klavir najpopularniji i najtraženiji instrument naših glazbenih škola, kao i to da u Puli postoji studij klavira, gostovanja ovakvih glazbenika od neprocjenjive su važnosti za odgoj i motivaciju mladih pijanista.

Dodajmo tome i koncertnu publiku zainteresiranu za događanja koja nisu vezana tek uz ljetne mjesece, kao i dobru turističku predsezonu, uvidjet ćemo da ovako nešto ima itekako smisla. Nakon svog koncerta talijanski pijanist Filippo Gamba izjavio je kako je uvjeren da Pula treba imati kontinuitet u svojoj koncertnoj ponudi, jer „grad i njegova publika to zaslužuju, oplemenjujući predivna mjesta kojima ovaj grad raspolaže. Ljudsku i kulturnu baštinu treba podupirati svim mogućim snagama.“

Foto: Dalibor Talajić

Korejska pijanistica Su Yeon Kim otvorila je 24. travnja drugo izdanje festivala, a nakon Pogorelićevog koncerta, u Eufrazijevoj bazilici u Poreču nastupit će talijanski pijanist Roberto Plano (29. svibnja). U pulskom Domu branitelja recitale će održati malteško-hrvatska pijanistica Charlene Farrugia Božac (5. lipnja) te jedan od naših najuspješnijih mladih pijanista, Ivan Krpan (23. lipnja).

Vizual: Domena arhitekture

Ivo Pogorelić i Beethoven

Vratimo se Ivi Pogoreliću, čija je svjetska karijera i dalje impresivna. Ovu je sezonu ispunio solističkim recitalima  u nekima od najpoznatijih koncertnih dvorana: Concertgebouw u Amsterdamu, Elbphilharmonie u Hamburgu, Filharmonija u Parizu, Auditorio Nacional u Madridu, dvorana Viktorija u Genevi, Suntory Hall u Tokiju, Nacionalna koncertna dvorana u Taipeiju… Ostvario je turneje po Kini, Japanu i Francuskoj, te nastupio kao solist u Simfonijski orkestar iz Jeruzalema pod ravnanjem Juliana Rachlina u dvorani Berlinske filharmonije te Isarphilharmonie u Münchenu.

Do kraja sezone očekuju ga recitali u Hamburgu (Festival Marthe Argerich), Beču, Veroni, kao i nastupi uz Dubrovački simfonijski orkestar, u povodu 100. obljetnice osnutka orkestra.

Svoj recital u Puli posvetio je u potpunosti Ludwigu van Beethovenu, i to nekima od njegovih najpopularnijih sonata – tzv. Patetičnoj, Oluji i Appassionati, uz dvije rjeđe izvođene bagatele. Isti je program izveo u dvorani Lisinski u Zagrebu, 17. svibnja i jako je zanimljivo kada možete čuti ovakve umjetnike u razmaku od samo nekoliko dana u različitim dvoranama i njihovim akustikama.

Kad smo kod akustike, moram sa žaljenjem primijetiti kako u Istarskom narodnom kazalištu ona baš i nije adekvatna i uhu ugodna za koncerte klasične glazbe, unatoč nedavnoj renovaciji. Srećom, zvuk koji izlazi iz klavira pod prstima Ive Pogorelića ima savršenu projekciju i zvučnost te se uspio probiti do slušatelja u svoj svojoj punini.

Foto: Dalibor Talajić

U jednom razgovoru s pijanistom Jevgenijem Kissinom novinar ga je upitao: „Kada ste imali 12 godina, Vaša interpretacija Chopinovog 2. klavirskog koncerta trajala je oko 30 minuta. Danas u Vašim 40-tima to djelo izvodite za otprilike 35 minuta. Kako to?“ Njegov odgovor bio je: „Pretpostavljam da danas imam više toga za reći.“ U svojoj 67. godini Ivo Pogorelić itekako ima što za reći.

Njegova ponekad nešto sporija tempa ili netipične agogike otvaraju vrata za mnoga čudesa koja on želi dodatno naglasiti, istaknuti ili jednostavno Vam predstaviti one detalje i boje koje do sada niste čuli, bez obzira što se radi o toliko često izvođenim djelima klavirske literature. U njegovom sviranju nema praznog hoda. On me zapravo podsjeća na nekog sjajnog vodiča kroz velike svjetske muzeje koji će Vas zaustaviti u ovom užurbanom suvremenom svijetu i reći Vam: „Stani malo, čovječe! Nemoj samo proći pored ove slike. Zaustavi se i promotri sve ove detalje.“ I onda Vam krene tumačiti što se sve tu krije.

Ivo Pogorelić podsjeća na nekog sjajnog vodiča kroz velike svjetske muzeje koji će Vas zaustaviti u ovom užurbanom suvremenom svijetu i protumačiti što se sve krije

Ivo Pogorelić danas nudi drugačiji pogled na Beethovenove partiture, s kojih kao da skida talog pretjerane patetike i sladunjavosti koji često daje jednodimenzionalnu sliku o glazbi bonnskog genija. Ovo naravno ne znači da u Pogorelićevim tumačenjima nema ljepote i osjećajnosti – dapače. Njegovo viđenje je kontemplativno, asketsko (po pitanju pedalizacije, primjerice) i gotovo vizionarsko te počiva na čvrstim okovima klasičnog stila. U potpunosti miran i opušten, ovaj umjetnik itekako dobro poznaje sve skrivene tajne svog instrumenta, iz kojeg izvlači sve ono što si zamisli, čuje i želi. I pritom to radi beskrajno uvjerljivo. Dosljedan je svojim idejama i provodi ih do kraja. Ivo Pogorelić svakako ostavlja dojam na slušatelje.

Foto: Dalibor Talajić

Započeo je 8. sonatu u c-molu, op. 13, Patetičnu, s dozom dramatike, ali ne pretjerane. Već su sami početni punktirani akordi odlomka Grave (kakvima započinje i Bachova 2. partita u c-molu, BWV 826) dali naslutiti karakter zvuka u kakvom će večer proteći. Pogorelić pažljivo sluša trajanje nota i rješavanje disonanci. Širi tijek glazbenih misli i prelazi u uzburkani Allegro di molto e con brio. Ističe sinkope u desnoj ruci, podcrtava tremola lijeve, drugu temu izvodi sa zavodljivom elegancijom. Mnoštvo je detalja, od kojih bih istaknuo pasaže na pedalnom tonu, netom prije reprize, koje su mrmorile osjenčane minimalnom, a opet dovoljnom dozom pedala stvarajući zanimljivu zvučnu sliku.

Drugi stavak Adagio cantabile bio je prava pjesma bez riječi s jasnom diferencijacijom glasova. Predivnu pjevnu melodiju niste mogli izgubiti iz vida – gotovo kao da slušate klavirsku obradu neke solo pjesme za glas i klavir. Središnji molski dio s pulsirajućim triolama bio je iznesen vrlo transparentno i precizno, dok je toliko slatko zvučala mala coda sa svojim ukrasima.

Posljednji stavak Rondo: Allegro odsvirao je s dječačkom razigranošću, kakvu još susrećemo u 3. stavku Beethovenova 3. klavirskog koncerta u c-molu, op. 37. Pritom nam je Pogorelić dao priliku da zaista čujemo što se to događa u lijevoj ruci, koja nije samo „pratnja“ već stvara kontrapunkt lijevoj. Središnji bachovski dio iznio je vrlo odlučno i odmjereno, a coda je bila uzbudljiva.

Foto: Dalibor Talajić

17. sonatu u d-molu, op. 31 br. 2, Oluju, otvorio je narativnim i vrlo tečnim rastavljenim akordom – arpeggiom, koji je djelovao poput neke objave, a iz kojeg su se izrodili šaputajući jecaji. Kasnija tremola bila su vrlo jasna i stvarala su napetost, a do izražaja je došla i Mozartovska razigranost pojedinih odlomaka. Zanimljivo je bilo pratiti početni arpeggio tijekom njegovih daljnjih pojavljivanja u stavku – što je on postajao zgusnutiji (klavir je doslovno podrhtavao), to je Pogorelić svaki put uzeo malo više vremena, poglavito prije završne note.

Vrhunac je bio u provedbi, kada su nas ta arpeggia dovela u dva mistična recitativa. Dok je pažljivo i s velikom emocionalnom napetošću Pogorelić prebirao po nekolicini nota, u dvorani je vladala potpuna tišina i vrijeme je stalo. Tek su nas otkucaji četiriju akorda vratili u ovaj svijet. Mrmorenje lijeve ruke na kraju stavka zvučalo je poput žuborenja kiše. Centralni Adagio imao je nešto od Schubertovske poetičnosti i jednostavnosti. Samo Pogorelić zna kako je moguće da tremola timpana u lijevoj ruci zvuče tako posebno i drugačije, dok pod njegovim prstima koralnu melodiju iznosi gudački kvartet u kojem su svi instrumenti jednako čujni i pjevni.

Prekrasne boje prelijevale su se u završnom Allegrettu, tom divnom perpetum mobileu, koji je bio poput vretena koje se neprestano okreće u mirnom tempu (oznaka je samo Allegretto, što često svi sviraju prebrzo), dok poneke eksplozije kao da naglo ubrzavaju njegovu vrtnju, iako je tempo i dalje isti.

Foto: Dalibor Talajić

Nakon pauze, na programu su bile bagatele iz dva značajna Beethovenova opusa – iz Sedam bagatela, op. 33, odabrao je Pogorelić šestu u D-duru, a iz kasnog opusa Šest bagatela, op. 126, treću u Es-duru. Ove dvije kraće skladbe naizgled su jednostavnije fakture, no zaista je fascinantno što je Pogorelić od njih uspio napraviti i koliko su bile privlačne i lijepe.

Bagatela op. 33 br. 6, bila je tako ljupka i pastoralna u zvuku, a svaka dvotaktna fraza bila je izražajna sama za sebe. Početna oktava, es, u lijevoj ruci Bagatele op. 126 br. 3, zvučala je poput orgulja, kao i melodija u akordima desne ruke, koja se polako penjala iz dubljih u više registre, sve do kadence, koja nas je podsjetila da ipak slušamo klavir.

Savršen triler najavio je promjenu tijeka djela, u kojem su sada u prvom planu bili kristali desne ruke. Bilo bi divno kada bi ovaj pijanist u budućnosti svom repertoaru pridodao još koju Beethovenovu bagatelu.

Foto: Dalibor Talajić

Slušajući Allegro assai 23. sonate u f-molu, op. 57, Appassionate, stvorila mi se slika mračnog morskog prostranstva u noći. More je čas mirno, čas uzburkano većim ili manjim valovima; na nebu oblaci u svom konstantnom prolazu čas zaklanjaju mjesec, čas mu dopuštaju da se odrazi iskričavom svjetlošću na vodi; tu i tamo se pojavi neko morsko biće i brzo nestane… U ovom stavku je Pogorelić uzeo možda i najviše slobode po pitanju agogike i tempa, ali je ostvario utisak kakav ovakav nemiran stavak ostavlja na slušatelje.

Središnji Andante con moto je tema s tri varijacije i kratkom codom. Sopranska dionica koralne teme zapravo je vrlo jednostavna – izmjenjuju se samo dvije note. No važno je poslušati basovsku dionicu, koja stvara kontrapunkt i oblikuje harmonijske progresije, a svojim punktiranim ritmom kao da priziva neku udaljenu povorku ili procesiju. Pogorelić upravo to čini, često eksperimentirajući s linijom basa. Njegova povorka ili procesija u dinamičkom smislu doduše nije udaljena nego je tu, blizu, a sadržaj glazbe iznio je s maksimalnom ekspresivnošću.

Foto: Dalibor Talajić

Posljednji stavak Allegro ma non troppo bio je još vatreniji nego na zagrebačkom recitalu. Kada bih uspoređivao ta dva koncerta, usudio bih se primijetiti kako je ovaj pulski bio nekako kompaktniji, tečniji i zapravo – još bolji.

Mračan i sjenovit zvučni krajolik izgrađen od neprekidnih šesnaestinki Pogorelić je prezentirao tehnički suvereno, krajnje artikulirano, briljantno i ponekad s dozom oštrine. Svojevrsni Danse macabre (ples smrti) code, naznačene Presto, bio je sablasan i toliko moćan da se klavir doslovno tresao pod naletima Pogorelićevog temperamenta. Beethovenova Appassionata nikoga ne ostavlja ravnodušnim, baš kao ni sviranje Ive Pogorelića, koje u pravilu uvijek izaziva stojeće ovacije. Bilo je tako i u Puli te večeri.

Foto: Dalibor Talajić

Nakon ove drame trebali smo jedan određeni smiraj, koji nam je Pogorelić ponudio izvevši za dodatak Šesti moment musical u As-duru, D. 780, Franza Schuberta. Bila je to dirljiva i intimna pijanistova ispovijest. Kao što sam ranije u tekstu poželio još koju Beethovenovu bagatelu u njegovu repertoaru, tako se i nadam da će još Schubertove glazbe naći u njemu svoje mjesto.

Promotrimo li odnos tonaliteta na ovom Pogorelićevom recitalu, uočavamo kako su oni rasli u okviru kvarte – od sonata u c-molu i d-molu, bagatela u D-duru i Es-duru, do sonate u f-molu. Čak se i dodatak u As-duru uklopio, kao paralelni tonalitet f-mola. Kada sam nakon Pogorelićevog zagrebačkog recitala iznio ovu činjenicu gitaristu Petritu Çekuu (inače velikom obožavatelju Pogorelićevog umijeća), samo je uskliknuo: „Uzvišenje!“. Doista, ovaj Beethovenov program u izvedbi Ive Pogorelića je svojevrsni put ka uzvišenju.

Foto: Dalibor Talajić