Novi život jedine operete posvećene nogometnom klubu

U mjesecu ljubavi i pokladnih slavlja program splitskog teatra domišljato donosi veselu i razigranu operetu u tri čina Ive Tijardovića Kraljica lopte, koja u režiji Kristine Grubiše i pod vodstvom dirigenta Davora Kelića tematizira različite vrste ljubavi i „najvažniju sporednu stvar na svijetu”.

Foto Milan Šabić/HNK Split

Tekst donosi dojmove s premijerne izvedbe operete 11. veljače, kojoj je prethodila pretpremijera u suradnji HNK Split i HNK Hajduk pa su je pretežno pohodili nekadašnji i sadašnji Hajdukovci. Povod za novo glazbeno-scensko uprizorenje i viđenje Kraljice lopte čak su tri obljetnice: Godina Ive Tijardovića i Jakova Gotovca koju je Grad Split proglasio 2025., 100. obljetnica praizvedbe operete i 115. obljetnica splitskog nogometnog kluba.

Majstor prikaza duha vremena

U poznavanju domaćeg terena, mentaliteta i ukusa publike, Tijardović je bio bez premca. U svojim operetama, s naglaskom na Kraljicu lopte, Malu Floramye i Spli’ski akvarel, oslikao je duh jednog vremena proniknuvši u socijalnu, psihološku i estetsku srž sugrađana s gotovo futurološkom pronicljivošću zahvaljujući kojoj one opstaju i postaju neodvojivi identitet Splićana. Iako Kraljica lopte nije aktivno zaživjela na kazališnim repertoarima, Splićani su pohrlili u teatar na četiri izvedbe koje su tjednima unaprijed bile rasprodane.

Foto Milan Šabić/HNK Split

Inspiraciju za libreto Tijardović je crpio iz utakmice u kojoj je deset igrača Hajduka nastupilo kao državna reprezentacija Jugoslavije 28. rujna 1924. godine u Zagrebu protiv reprezentacije Čehoslovačke. Tako je Hajduk postao i ostao jedini klub na svijetu kojem je posvećena opereta praizvedena 21. kolovoza 1926. u povodu petnaestog rođendana kluba na improviziranoj pozornici na Starom placu. U međuvremenu je klub dobio novi dom, poljudsku ljepoticu, gdje je 2017., baš kao i na praizvedbi uslijed ljetnih vrućina na otvorenom upriličena premijera snagama Umjetničke akademije u Splitu.

Stotinjak studenata, pod palicom maestra Harija Zlodre u režiji, koreografiji i adaptaciji Jelene Bosančić, obilježilo je 91. obljetnicu operete koja slavi ljubav ispreplićući romantičnu priču Mile i Slavka s ljubavlju prema Hajduku i nogometu, koja često plamti jednako silovitom strašću kod prosječnog Splićanina.

Hajduk, balun i Tijardović

Povezanost nogometa, Hajduka i Tijardovića traje od samih početaka prakse tog sporta u Gradu pod Marjanom. U memoarima, koje je uredio Marin Kuzmić pod nazivom Život i vrijeme: Memoari slavnog Splićanina u izdanju Gradske knjižnice Marka Marulića, Tijardović  se prisjeća vremena kada se u Splitu pojavila prva nogometna lopta. Donijeli su je praški studenti arhitekture, a balun (lokalni naziv za nogometnu loptu) je odmah opčinio Splićane, iako nisu znali pravila igre. Zašto lokalni naziv Tijardović nije upotrijebio i u imenu operete, možda nikada nećemo znati, ali Splićani bi je svakako zvali Kraljica baluna.

Foto Milan Šabić/HNK Split

Čari tog sporta ubrzo je i sam iskusio kao učenik C. K. Velike realke, čiji je popularni profesor Giromette također posjedovao jednu nogometnu loptu te organizirao prvu utakmicu ne znajući pravila, ali imajući na umu da igraju dvije momčadi jedna protiv druge. Tako je Tijardović zavolio nogomet, iako je ubrzo shvatio da nije vješt igrač, naročito kada se počelo igrati po pravilima iz Praga pod šjor Fabjanom.

Krug ljubitelja nogometa sve se više širio te je 1911. osnovan Hrvatski nogometni klub Hajduk, kojem Tijardović nije podario sportske uspjehe, ali je izgradio vizualni, a kasnije i zvučni identitet pokazujući svestranost svoje ličnosti koja je obilježila cijeli njegov radni vijek. Na upit Luke Kaliterne kako bi obukao igrače da to „bude lipo i da se dobro vididu na terenu?“, Tijardović odgovara: „Najbolje je bijele košulje i plave hlače – to će najbolje odskakati u spektru boja lijepog nam Splita.“ Uz bijelo-plavi dres čuvenog splitskog nogometnog kluba, Tijardović prema tvrdnjama njegovog sina Ivice autorski potpisuje i prvi grba iz 1911.

Foto Milan Šabić/HNK Split

Pola godine nakon uspješne praizvedbe Male Floramye, uglavnom isti pjevači i glumci praizveli su i Kraljicu lopte. Za tu prigodu Tijardović je koreografirao baletne i plesne točke, a u arapskom plesu nastupila je prvi put i Ana Roje. Bio je to početak njene sjajne karijere solo balerine, koreografkinje i pedagoginje s vlastitim studijem svjetskog glasa. U baletnom ansamblu plesala je i Nila Ivanda, koju je Tijardović zamijetio još tijekom priprema Male Floramye, a kasnije mu je postala supruga i majka njihovo troje djece.

Ljubav Mile i Slavka koja opstaje unatoč razdvojenosti dok je po sportskoj dužnosti boravio u Malti, na svjesnoj ili nesvjesnoj razini, kao da je bila Tijardovićeva poruka Nili. Naime, u potrazi za avanturom, a prije svega vođen željom za otkrivanjem suvremenih umjetničkih tendencija s naglaskom na kazališni život i likovnu umjetnost, Tijardović napušta Split i Nilu te putuje Europom zadržavajući se od 1927. najduže u Parizu. Obje ljubavne priče, ona kazališna i stvarna, imale su sretan kraj i ujedinjenje partnera.

Foto Milan Šabić/HNK Split

Skladne vokalne snage

Partnerstvo na kazališnim daskama uspješno su demonstrirali sopranistica Neda Pejković kao Mila te tenor Roko Radovan kao Slavko. Glasom i stasom vjerno su utjelovili mladenačku zanesenost i ljubavnu čežnju, a suradnički odnos njegovali su i vokalnom preciznošću te povezanošću s orkestrom, što nije bio slučaj kod nekih drugih solista. Mezzosopranistica Barbara Sumić, kao Milina prijateljica Dragica, bila je u oporbi s orkestrom po pitanju tempa pjevajući nepotrebno isprekidanim riječima i nejasnom dikcijom, iako je glumački vjerno ocrtala femme fatale koja oko prsta mota nekoliko udvarača.

Skladno oblikovano fraziranje i preciznost tona demonstrirala je i Branka Pleština Stanić kao engleska grofica Alice Milford, a najveće pohvale izvedbe idu Peri Eranoviću u ulozi Matjeja Prohaske. Iako glumac po struci, Eranović je vješto uskočio u pjevačke vode jasnom dikcijom i šarmom u interpretaciji koja je bila sveprisutna u liku simpatičnog i iskrenog naturaliziranog Splićanina. Karikirani govor može biti zamka za neprirodan humor, kojoj je Eranović vješto odolio, baš kao i Stipe Radoja i Bojan Brajčić, koji su utjelovili Kikija i Fifija, a potom engleske oficire na mješavini hrvatsko-engleskog govora izazivajući iskren smijeh kod publike.

Foto Milan Šabić/HNK Split

Pere Eranović je imao i dostojnu suputnicu u mezzosopranistici Bjanki Ivas, koja je gorljivu navijačicu neprijateljskog kluba vješto pretvorila u Matjejevu strastveno zaljubljenu partnericu. Plod njihove ljubavi, Pepika Prohasku, na kraju operete utjelovljuje najmlađi član postave, Noa Nakir, čija je svijetla boja glasa i muzikalnost pri pjevanju simbolički podsjetila na djetinju iskrenost, neiskvarenost i čvrsti temelj za buduće generacije.

Foto Milan Šabić/HNK Split

Razigranost i lepršavost radnje vjerno prati Tijardovićeva glazba i interpretacija Orkestra HNK Split pod vodstvom Davora Kelića, koji je uglavnom zvučao skladno uz mjestimično intonativno neprecizne solističke dionice iscjepkane u frazama. Sklad, nažalost, nije krasio izvedbu Zbora, koji je pripremio zborovođa Maro Rica. Nejasna dikcija, nesklad vokalne tehnike pjevanja i nemuzikalna interpretacija, koja je najviše došla do izražaja kada su slavili pobjedu s „Hip, hip, hura“ bez uzbuđenja i naglasaka mlakom dinamikom.

U glazbeno diletantskom Splitu Tijardovićeve mladosti za praizvedbu Kraljice lopte okupljen je zbor od sto članova. Iako se po pitanju profesionalnih glazbenika Split osuvremenio, desetkovan Zbor na premijeri ne broji niti četrdeset članova. Zadivljuje i činjenica kako se pred sto godina opereta izvodila na otvorenom, a suvremena interpretacija s profesionalnim ansamblom u kazalištu trebala je posegnuti za ozvučenjem solista.

Foto Milan Šabić/HNK Split

Mlada redateljica Kristina Grubiša imala je težak zadatak u prikazivanju masovnih scena i premještanju radnje kroz tri čina. Uz uspješnu adaptaciju i suvremene zahvate na libretu dramaturga Patrika Gregureca, zanimljive kostime Ane Roko, svestranu koreografiju Raffaelle De Luca te praktična i  simbolički jasna scenografska rješenja Kristijana Popovića, uspješno je odoljela svim izazovima te pokazala strukturu u djelu koje neprestano manevrira između sportske euforije, intimne romanse, komedije i burleske.

Režijska rješenja organiziranog kaosa

Utakmica Hajduka protiv E. F. C.-a Manchester and Malta United bila je organizirani kaos u kojem je Kristina Grubiša već u prvom činu dokazala režijsko umijeće, iako je ono povremeno uz kostimografiju i koreografiju plesalo na rubu kiča. Obilježje je to scene Lady Alice i Slavka na terasi uz Zbor u pozadini, dok su plesačice izvodile koreografiju mašući lepezama s nataknutim plavim tkaninama imitirajući valove. Međutim, ipak su težnje operete bile i ostale „kazališna zabava (…), koja zrcali ukus i idejne aspiracije srednjeg i nižeg sloja građanske klase, s čestim eskapističkim skretanjima u egzotiku“ (Hrvatska enciklopedija), kojima je pribjegao i Tijardović.

Inicijalno drugi čin smješta u Kairo, ali u nekim drugim verzijama libreta okreće se Malti za koju se odlučio i autorski tim u 2026. Matjej silno želi iskusiti „tisući i jednu noć“ prateći reprezentaciju na putovanju, ali ideja magičnog Mediterana pred završetak drugog čina čini geografsku nedosljednost. Patrik Gregurec i Kristina Grubiša domišljato su riješili nelogičnost Tijardovićeva Orijenta s naglaskom na broj O, Šamalah pa Filip Luka Gospić kao simpatični Tonko konstantno ispravlja i podsjeća Matjeja da su na Malti, a ne u Kairu.

Foto Milan Šabić/HNK Split

Imajući na umu da je stvaranje i postavljanje ovog djela Tijardović radio u maniri renesansnog čovjeka kao skladatelj, libretist, dirigent, redatelj, scenograf i kostimograf, u politički burnim vremenima i s nedostatkom profesionalnih izvođačkih snaga, možemo se samo diviti njegovoj svestranosti. Međutim, jednostavna i prozračna orkestracija bez upečatljivih brojeva solističkog ansambla i zbora, izuzev Pjesme Hajduka i To nenji knedla, ne donosi majstorstvo skladateljskog stila ni tehnike.

Unatoč tome Kraljica lopte ocrtava upečatljiv povijesni moment, mentalitet i identitet Splićana te kao jedina opereta posvećena nogometnom klubu ipak je zaslužila aktivan život na kazališnim daskama, koji će sigurno uroditi i nekom novom publikom.

Foto Milan Šabić/HNK Split