Tijardovićeva filmska "Pjesma Jadrana"

Koncert pod otvorenim nebom, uz more, među borovima, izvan vreve grada, okrenut nostalgiji i prisjećanju na neka prošla vremena, otvorio nam je pogled na još jedan aspekt stvaralaštva Ive Tijardovića, njegovu filmsku glazbu.

Splitsko ljeto koje je ove godine u znaku godine Gotovca i Tijardovića uz 130. obljetnicu rođenja ove dvojice skladatelja rođenih u Splitu, otvoreno je Dioklecijanom, dosad neizvedenom operom Ive Tijardovića, a nastavilo se koncertom Tijardovićeve filmske glazbe, dok će Gotovac kao i prošlih godina na Splitskom ljetu, biti zastupljen izvedbama svog remek-djela, Ere s onoga svijeta, na izvornom lokalitetu radnje opere, u Vrlici.

Dioklecijan je dao jedan novi pogled na stvaralaštvo Ive Tijardovića – iako za Tijardovićeva života nije bila ostvarena njegova velika želja da Dioklecijana vidi na pozornici, Split je napokon našao priliku da izvede ovu operu – doduše u skraćenoj verziji ali s opširnim nadogradnjama redatelja Ivana Lea Leme, odnosno intervencijama u tekst opere u vidu nadodanih tekstova među slikama opere i nadopisanim monologom za glumca u ulozi Vrača u zadnjem činu.

Teško je zamisliti da bi ova opera mogla zaživjeti na repertoaru (to se nije dogodilo ni s operama Dimnjaci uz Jadran i Marko Polo), jer iako se radi o ambicioznom djelu, u njoj Tijardović nije pronašao onu spontanu, prirodnu muzikalnost i lakoću glazbe i sažetost i logiku radnje i likova kakve krase njegove operete, perjanice hrvatskog operetnog stvaralaštva i ambleme Splita, Malu Floramye i Spli’ski akvarel. Ali, barem nam je rasvijetljen i ovaj dosad neistraženi kutak Tijardovićeva stvaralaštva.

Filmska glazba Ive Tijardovića

Četverosatna operna večer možda se činila kao dovoljna doza Tijardovića većini publike, jer na večeri njegove filmske glazbe gledalište nije bilo popunjeno. A to je šteta. Ta nas je večer vratila puno izvornijem Tijardoviću, onom mlađem, bezbrižnijem, pomalo bonvivanskom umjetniku, koji je s jednakom lakoćom i talentom crtao ilustracije, dizajnirao scenografije i kostime, pisao tekstove i glazbu za svoje operete i mjuzikle.

Tu predodžbu o svestranom umjetniku nadopunjuje njegova filmska glazba, koju je napisao za više od desetak različitih filmova, od onih predratnih, u ondašnjoj njemačko-jugoslavenskoj produkciji, Pjesma Jadrana i Princeza koralja, do niza poslijeratnih filmova.

Ta glazba pokazuje Tijardovića koji je mogao osjetiti svoje vrijeme, svjetske trendove u glazbi i na filmu i s lakoćom ih spajao s onim što je osjećao najbolje, a to je mediteranski kolorit, Dalmacija, Split i folklor tog podneblja koji je znao povezati s popularnim ritmovima fokstrota, tanga, valcera…

Meka kantilena, svjetlina melodija i njezini zaneseni uzleti ono su najljepše u toj jednostavnoj glazbi, koja nas istog trena prenosi u neka drugačija vremena, kada je Split bio mali grad, iako možda u nekim stvarima veći nego danas – prisniji, življi, napučeniji ljudima koji su zaista živjeli na kamenim ulicama Geta, Varoša ili Lučca, a ne samo njima šetali – a o tome živo svjedoče ulomci iz filma Pjesma Jadrana iz 1937. koji su bili prikazani uz pripadajuću Tijardovićevu glazbu.

Ambijentalnost Splitskoga ljeta

Koncertna večer smještena je bila u Ljetnom kinu Bačvice, na prekrasnoj lokaciji uz more, podalje od gužve i graje turistima prepuštenog centra grada. Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije koji je ove večeri pod ravnanjem dirigenta Berislava Skenderovića preuzeo revijalan ton, prenio nas je u tu starinsku, nostalgičnu sliku malog starog Splita, Tijardovićevog Splita koji gotovo nitko više ne pamti, ali koji se da prepoznati iz tona njegove glazbe, prožete melodijama splitskih pučkih napjeva, ženskih radnih pjesama (Marice divojko, u glazbi za film Princeza koralja) ili klapskog pučkog sloga koji daje osnovu gotovo svakoj Tijardovićevoj glazbenoj misli.

U zajedničkoj organizaciji s Gradom Splitom i Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, večer je u režiji Herci Ganze bila zamišljena tako da dobijemo kompletno iskustvo – na platnu smo mogli pratiti izabrane kratke ulomke iz filmova, a kroz program je vodio filmski povjesničar Daniel Rafaelić.

Napravili smo tako put od ranih filmova Pjesma Jadrana i Princeza koralja, svojevrsnih blockbustera prijeratnog razdoblja, pa do filmova iz pedesetih i šezdesetih godina u produkciji Duga filma, u kojima se čuje Tijardovićeva spretnost i muzikalnost, koji s lakoćom kombinira – ovisno o tematici filma – romatnične melodije i komiku u glazbi za film Ciguli Miguli iz 1952. (čije je emitiranje dozvoljeno u Jugoslaviji tek 1970-ih), operne ulomke – s lako prepoznatljivim citatima Puccinija i Mascagnija, ali i vlastite Male Floramye i Akvarela u filmskoj glazbi za film Revija na dvorištu iz 1952., pa do partizanskih pjesama u filmu Bez izlaza iz 1958.

Dječje gotovo naivne melodije koristi u glazbi za film Hänschen klein iz 1938. u njemačko-japansko-jugoslavenskoj produkciji, dok dramski prizvuk i tonsko slikanje posebno lijepom čine glazbu za filmove Mali čovjek iz 1957. i Sinji galeb iz 1953. Različite filmske glazbe u svojevrsne kratke orkestralne suite uobličili su skladatelji odnosno obrađivači Tonči Ćićerić, Matko Brekalo i Frano Đurović.

Tijardovićeva filmska glazba dopunjena ulomcima iz filmova – za koje bismo voljeli da ih je bilo i  više – format je koji je idealno odgovorao ovoj opuštenoj ljetnoj večeri. Gotovo sve redom to su bila mala otkrića, perle u raznobojnoj kolajni Tijardovićeve kreativnosti, a za sam kraj večeri rezerviran je bio jedan stari Tijarovićev klasik, glazba iz operete Kraljica lopte s prepoznatljivom melodijom To nenji knedla, koju je Simfonijski orkestar HRT-a svirao uz kadrove filma Pola stoljeća Hajduka Branka Majera iz 1962.

Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije prije koncerta / Foto: SO HRT