Izvrsni solisti i moćan orkestralan zvuk na slavljeničkom koncertu Berislava Šipuša

Za svoj je 65. rođendan, koji je proslavio 14. svibnja, Berislav Šipuš od Zagrebačke filharmonije – čiji je u jednome mandatu bio ravnatelj – dobio na poklon koncert, priliku da se u povodu ove životne obljetnice na pozornici Lisinskog predstavi još jednom u svojoj dvostrukoj ulozi, dvama životnima pozivima: i kao skladatelj i kao dirigent.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

I prije nego sam provjerila sa slavljenikom, bilo je potpuno jasno da je program ovoga koncerta, održanoga u Filharmonijinome Crvenome ciklusu, u potpunosti njegov odabir i da je to posve njegova glazba. Uz jednu svoju skladbu (neočekivan izbor, no o tome nešto kasnije), odabrao je djela i skladatelje kojima se istinski divi i koje/koja je proučavao tijekom cijele svoje karijere, a koja zaista rijetko možemo čuti na hrvatskim pozornicama – Koncert za violinu Albana Berga te Pjesmu o zemlji Gustava Mahlera.

I solisti su bili pojedinci s kojima je već često surađivao i čijim umjetničkim iskazima vjeruje – violinistica Katarina Kutnar, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić te tenor Domagoj Dorotić.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Pred soliste i orkestar Šipuš je stavio iznimno zahtjevan zadatak, a kompleksnost, opsežnost i izazovnost skladbi na programu predstavljale su i svojevrstan rizik za uspješnost koncerta. No, možemo reći da su svi izvođači doista dali najbolje od sebe te je, unatoč manjim nesavršenostima, koncert bio ispunjen aktivnim, sadržajnim i intenzivnim interpretacijama.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Gledalište Lisinskog bilo je dobro popunjeno, za razliku od samo tjedan dana ranije kada je u Bijelome ciklusu Zagrebačka filharmonija uz solisticu Dubravku Šeparović Mušović prvi put u Hrvatskoj u punom orkestralnom sastavu predstavila antologijsku monooperu Erwartung (Iščekivanje) Arnolda Schönberga.

Na pozornici je tada bilo gotovo stotinu glazbenika, a u publici tek nekoliko puta više. Šteta višemjesečnog truda solistice i svih ostalih uključenih u pripremu ove izvedbe. Potencijalna publika za ovaj koncert teško je mogla doći do informacije o njegovu održavanju, a čini se da je i vrijeme za revidiranje adresara na koji Zagrebačka filharmonija šalje pozive na koncerte.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

No, vratimo se Šipuševu rođendanskome koncertu. Za njegov je početak autor iz svoga opusa odabrao mladenačku skladbu, doduše u ponešto revidiranom obliku – Ciacconu za gudače iz 1983. godine. Skladba je nastala u okviru studija kompozicije, a praizvedena je tek dva desetljeća kasnije – 2002. godine u Bugarskoj, kada je Šipuš preradio određene elemente.

U Hrvatskoj je prvi put izvedena tek 2010. godine, a izvedba koju smo slušali prošloga tjedna bila je, kako nam otkriva programska knjižica, prvi put da skladbu izvodi hrvatski orkestar. Riječ je o skladbi mračnoga, tamnoga tona i slojevitog zvuka, tada mladi skladatelj vjerojatno je bio fasciniran mogućnostima razvijanja zvukovnosti i efektnošću snažnih gesti velikoga gudačkoga korpusa.

Mnogo dramatičnosti utkano je u djelo, no da sam ga čula izvan konteksta, nisam sigurna bih li odmah znala reći o kojem se autoru radi; u njemu još nema onih prepoznatljivih odrednica koje će oblikovati Šipušev autorski glas u kasnijoj karijeri. Izvrsni gudači Filharmonije svirali su ujednačenim i preciznim gestama, posvećeno gradeći teksture djela, uz vrlo plastično i efektno oblikovanje dinamičkih smjena, sve to uz bogat, a fokusiran ton.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Jednak angažman orkestralni su glazbenici pokazali i u Bergovu Koncertu za violinu, u kojem je pak do izražaja najviše došla, kako i priliči, izvrsna solistica – mlada violinistica Katarina Kutnar. Mlada je samo po godinama života, no svojim raznolikim iskustvom, obrazovanjem i posvećenošću, ali i glazbenom odvažnošću, ona je svakako mnogo više od te kategorije.

Pokazala je to i u ovoj izvedbi, prikazujući uz iznimno kvalitetnu pripremu i nevjerojatnu suverenost i staloženost u izvedbi ovog doista zahtjevnog koncerta. Tehničko umijeće Katarine Kutnar doista je zavidno, stoga ne čudi da ju je maestro Šipuš odabrao kao solisticu u ovome djelu, posebno nakon uspješne zajedničke suradnje u praizvedbi njegove Sinfonie concertante za violinu i orkestar 2020. godine.

Posebno se u drugome stavku istaknula muzikalnost violinistice, a kvalitetnoj izvedbi orkestra možemo zamjeriti tek poneke trenutke disbalansa u razinama zvuka; ponekad je (posebno limeni puhači) ipak prekomjerno nadglasao solisticu te je možda bila potrebna snažnija intervencija dirigenta u kontroliranju odnosa snaga.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Sličan je slučaj bio i u Mahlerovoj Pjesmi o zemlji, no tu je ta punoća i silina orkestralnoga zvuka ipak više „radila“ u korist snažne ekspresije.

Izvrsni vokalni solisti oduševili su svojom izvedbom i interpretacijom, uronjenošću u osjećajnu materiju koju su predstavljali, Domagoj Dorotić pjevao je nadahnuto, snažno i punim srcem, ne popuštajući u intenzitetu, odlično se noseći i sa silinom orkestralnoga zvuka, a od Martine Gojčete očekivali smo uz toplinu tona i profinjenost te izražajnost, što smo i dobili, posebno u opsežnoj završnoj pjesmi – Rastanak.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL