J. R. August: Kuća koju je izgradio

Krajem siječnja J.R. August zagazio je u treći studijski album nazvan Deep Waters

J. R. August u Vintage Industrial Baru/foto: Filip Bušić

Ne znam je li time zaokružena Waters trilogija s obzirom na nazive prethodnih albuma, ali promjena u imidžu i frajerska naslovnica albuma s protagonistom na motoru, ostavili su dojam kako je vrijeme za zaokret.

Glazbenik je poznat po svom bliskom odnosu s prirodom i duhovnim temama koje se često dotiču kršćanske mitologije, evociraju uzvišenost i skladnost u izrazu. U deset pjesama na Deep Waters toga ne nedostaje, dok se u zvuku samo nadogradio, ali o tome ćemo više uskoro kada se detaljnije upustimo u osvrt na nastup J.R. Augusta u Vintage Industrial Baru koji je bio promocija svježeg izdanja.

J. R. August u Vintage Industrial Baru/foto: Filip Bušić

Koncert nije počeo u minutu kao što je predviđeno, štoviše kasnio je petnaestak minuta. Upravo su se za to vrijeme ljudi okupili u pristojnom broju za jedan četvrtak navečer pa je ugodno popunjeni Vintage dočekao deveteročlani bend predvođen Nikolom Vranićem.

S lijeva na desno tu su bili: tri back vokalistice znane kao Trio Coda (Eva Škerbić, Marta Petak i Emma Slunjski), klavijaturist Sebastian Jurić, gitarist Alen Vranić, saksofonist Lujo Parežanin, na kontrabasu je bio Ivan Džajić, a bubnjevima je operirao Miroslav Lehpamer. Naravno, svi oni okupljeni oko središnje figure Johna Ravena Augusta, u prvom redu glazbenika koji je primarno klavijaturist i pjevač, dok mu nije ni strano uzeti usnu harmoniku u trenucima kada americanu i gospel podupre bluesom.

J. R. August u Vintage Industrial Baru/foto: Filip Bušić

Nekako je baš i to prednost, ali istovremeno i otežavajuća okolnost jer americane na hrvatskoj sceni ima vrlo malo pa je izbor sužen na nekolicinu izvođača, dok to ujedno znači usamljenost na inače žanrovski raznolikom području. Ponekad je teže skupiti kritičnu masu oko nečega što je dosta nišno, a još je teže ako sami vučete zvuk koji se djelomično može povezati s nekim našim krajevima. J.R. August sa svojim bendom upravo to i radi, ne ostavljajući prostora dvojbama kako ne živi svoju glazbu.

Vranić je nemiran svat kojem stolac dok svira klavijature samo smeta pa već od prve pjesme, novostvorene titrajuće “Happen to Things“ čeka da se krene, uključuje dio po dio benda te predstavlja široku zvučnu sliku u koju odmah zaronimo. Ona se nije možda odmah doživjela na šestoj pjesmi s Deep Waters, ali s “The Great Disease“ počeo je otkrivati spomenutu širinu. Lepeza ženskih glasova, kulerske, melankolične retro klavijature, dominacija saksofona u drugom dijelu pjesme i usporeni Vranićev glas djelovali su hipnotizirajuće već u ‘drugoj minuti utakmice’. Posljednje sjećanje s koncerta J.R. Augusta mi nije bilo takvo, gledao sam ga s ogromnim zborom iza sebe koji mi je više ličio na afroameričke crkve poznate po snažnom gospelu i vibrantnim misama. Sada  nas je osjećaj više tjerao u smjeru eksperimentalnih voda s art pop pozadinom.

J. R. August u Vintage Industrial Baru/foto: Filip Bušić

I to nije nimalo loše. Na starija izdanja vraćamo se s “Dealing With the Pain“ koja je prva pjesma sa Still Waters iz 2022. u kojoj Vranić mijenja ton glasa kada sam sebi odgovara na pitanja. Cijela kompozicija puno je više klasični J.R. kakvog smo upoznali s ranijim EP-jevima, iako je zbog brojnosti instrumenata i glasova bliži izvođačima kalibra Hoziera i Nicka Cavea.

Na novi materijal vraćamo se uz ispovjedničku “Human” i “The Exorcist”, krajnje zaigranu u stihovima i instrumentima, svojevrsnu mješavinu jazza, gospela i cabareta, pomalo i teatralnu numeru. Iako je pjesma uvodna na Deep Waters, nju smo imali priliku već čuti nekoliko puta, dok na YouTubeu imate live verziju iz Hrvatskog glazbenog zavoda.

Izmjenjivao se u sljedećih dvadesetak minuta set novih i set starih, bend je dobro balansirao znajući da možda ne vrijedi zatomiti novi album u jednom komadu na ovakvom koncertnom predstavljanju pa nam je tako do kraja uživo predstavljeno sve osim “Flyin’ Bird” (šteta zbog slide gitare) i “The Misanthropist”. Osobno bih izdvojio “Lead the Way“, nježnu pastoralu koju su započele cure iz Code pa vas dalje vode u samotne engleske katedrale usred sunčanog ljetnog dana. Višeglasju se pridružuju oba Vranića, a album Dangerous Waters na  taj način još jednom pokazuje koliko je vezan uz religioznost i duhovnost te postavlja pitanja postojanja, smisla, života i smrti.

J. R. August u Vintage Industrial Baru/foto: Filip Bušić

Po prirodi sam više naklonjen bluzu pa ne mogu izbjeći majstorsku “Black Limousine“. Vranić uzima usnu harmoniku, ostvaruje izvrsnu interakciju s publikom koja uz pljeskanje prihvaća dašak američkog Juga. Vladavina harmonike, klavijatura, bubnja, gitare i kontrabasa uz J.R.-ov govorni monolog dižu dinamiku pjesme iz minute u minutu (a govorimo sveukupno o desetak minuta!), atmosfera se diže i spušta u autorskom blues-gospel teatru nastalom u Zagorju. Savršeno se na nju nastavio „The Darkroom Boogie“, dok noge poskakuju same od sebe u trominutnom cabaret brzancu.

Nismo iznenađeni da su pjesme starijeg datuma ostavljene za kraj, a pogotovo nismo šokirani kada su to Vranićeve najpopularnije pjesme – „Crucify Me“ je ona na kojoj svi vade mobitele (iako bi trebali uživati, a ne hvatati dobar kadar koji nikad neće pogledati), a druga je „Dangerous Waters“, djelo koje može sažeti cjelokupni opus J.R. Augusta. Od prirode i duha, do zaraznog sing-alonga, s jakim plesnim nabojem, a opet nezaobilaznim gospelom i pop ritmom, Nikola Vranić je uz pomoć „Dangerous Waters“ sagradio sigurnu luku, kuću u kojoj okuplja sve koje vole slaviti život, a svaki dan živjeti kao zadnji. Pa si sad vi mislite. Crno i bijelo, gore i dolje, hladno i toplo, sloboda i okovi, dobro i loše, blizu i daleko, svjetlo i tama… ma ustvari, ništa nije ili ovo ili ono – seize the day!

Na repertoaru se našla još neizdana “Just as Long You Hold My Hand“, a kratki bis sadržavao je “I Need You“ s recentnog albuma. Očekivao sam više ljudi nego što je J.R. Augusta i njegov bend došlo poslušati, možda i rasprodanu promociju, ali s druge strane J.R. August čest je zagrebački gost u raznim koncertnim prostorima i klubovima pa sam siguran da je dobar ljudi odlučio preskočiti Vintage jer su prije nepunih dva i pol mjeseca bili u Boogaloou.

Za Vranića nema straha. Inspiracije ne manjka, očito je tu još dosta materijala koji čeka svoj izlazak na danje svjetlo pa da uživo doživimo puninu i toplinu pjesama jednog od specifičnijih autora na našoj sceni.