Jabadera u Saxu: Položen ispit zrelosti

Jabadera je u zagrebačkom Saxu promovirala album Mali ljudi obični 

Vrlo dobar nastup benda koji obećava ali je pitanje hoće li opstati / Foto: Tea Juričić

Jabadera je skupina nekoliko mladih ljudi glazbeno stasalih u školi El Musicante. Prije koju godinu objavili su EP Najbolje što znam a krajem prošle godine i album Mali ljudi obični koji je objavila izdavačka kuća El Records. Promocija tog albuma održana je 7. ožujka u Klubu hrvatskih glazbenika Sax.

Dovukao sam se ondje nešto prije desetke, taman na zadnju pjesmu predgrupe Colostrum tako da tu nemam puno što reći osim da su bili glasni i zagrijali ekipu za zvijezde večeri.

Kroz protekle četiri godine koliko postoji, Jabadera je imala nešto kadrovskih promjena a na promociji su izašli u postavi: Valentina Ević (gitara, vokal), Fran Marinić (gitara), Sara Klikić (bubanj) i Vid Penezić (bas). Svirku su otvorili aktualnim singlom “Johnny” a na pozornicu su izašli i prateći vokali: Ivona Ević, Marija Vuletić i Sven Pocrnić.

Nastup je potrajao nekih sat i dvadeset minuta kroz koje su naredali pjesme sa svoja dva izdanja. Svašta se tu od utjecaja može čuti: od Pixiesa do Strokesa, od melankolije, ljutnje do rastrzanih funk rifova i totalno plesne vibre. Tako to danas valjda rade bendovi neopterećeni žanrovima, a opet jasno dajući do znanja u kojoj se kuhinji hrane. U drugoj polovici svirke pridružili su im se i Fran Lisec na klavijaturi te Lovro Kopač na saksofonu i mogu bez ikakve rezerve reći da ova proširena deveteročlana postava ima smisla. Pjesme zvuče drukčije od studijskih varijanti, trenuci sa četiri vokala u harmoniji daju vrlo dobar pečat a dodavanjem klavira, orgulja ili analognih sintova i saksofona u aranžmane dobila se puno ozbiljnija zvučna slika i otvorila se pitanja kuda bi to dalje moglo ići.

Pjesme ponekad podsjećaju na Pixiese ili Strokese / Foto: Tea Juričić

To će pitanje još neko vrijeme ostati otvoreno jer, roumor has it, čini se da Jabadera ide na dulji odmor ili čak prema razlazu što mi je, što osobno a što zbog reakcije stotinjak ljudi u publici vrlo i jako žao. Ljudi u prvoj polovici dvadesetih a što je generacija članica i članova Jabadere imaju još koju godinu pred sobom dok ih stvarni život ne suoči s nekim izborima i bilo bi dobro iskoristiti tih nekoliko godina i za, između ostalog, bavljenje glazbom.

Unatoč uobičajeno lošem zvuku u Saxu ekipa je svirala čvrsto i postojano, uvježbano. Da se tonac malo više potrudio ili da se sviralo negdje drugdje, svirka bi zvučala vrhunski što je još jedan razlog da se ova priča ne prekida. Ako ništa drugo, besmisleno je od nečeg tek tako odustati nakon uloženih pet ili više godina, možda je ipak dovoljno samo sjesti za stol, porazgovarati, presložiti prioritete i prestrojiti se.

Otkad sam ih prije tri godine prvi put slušao u KCM-u, bend je svirački vrlo napredovao i usudio bih se reći da su prešli onu granicu između početničkih grupa koje tek uče svirati i ozbiljnijih glazbenika. Naravno, da se ne umisle, tek su prešli granicu a cilj je još daleko i ovo bi trebao biti jedan divan novi početak za njih ali, što će dalje biti, kako bi rekao Stampedo, samo zvijezde znaju to.

U tri godine bend je svirački napredovao / Foto: Tea Juričić