Jan St. Werner u Zagrebu - istraživačka praksa u zvuku
Intrigantno trodnevno događanje koje je privuklo mnogobrojne ljubitelje suvremene umjetnosti održalo se prošli mjesec u Zagrebu u sklopu projekta Istraživačke prakse u umjetnosti, dizajnu i arhitekturi 3 u organizaciji Akademije likovne umjetnosti i Multimedijalnog instituta (MaMa) uz podršku Muzeja suvremene umjetnosti. Gost je bio poznati njemački umjetnik Jan St. Werner te njegov asistent Michael Akstaller. Uvodno predavanje Jana St. Wernera slijedila je radionica pod nazivom The Space Academy te zajednički završni performans polaznika radionice u Muzeju suvremene umjetnosti, odakle donosimo sudioničke dojmove.
Jan St. Werner i Zagreb
Jan St. Werner najpoznatiji je kao član uspješnog elektroničkog dua Mouse on Mars u kojem, uz Andija Tomu, djeluje još od 90-ih godina prošlog stoljeća. Svoje prve nastupe u Hrvatskoj ostvaruju 2004. i 2009. godine, a suradnja se obnovila zahvaljujući njihovom gostovanju na prošlogodišnjem Muzičkom biennalu Zagreb uspješnim nastupom u Tvornici Kulture u suradnji s institutom MaMa. Zanimljivo je da su se upravo zahvaljujući ovom nastupu u sklopu MBZ-a uspostavili temelji za suradnju s ALU.
Foto: MBZ
Predavanje i radionica ovog poznatog umjetnika pobudili su veliki interes različitih profila umjetnika mlađe generacije. Čitav koncept bio je izrazito zanimljiv: predavanje je bilo otvoreno za sve, a radionica za ograničeni broj polaznika uz raniju prijavu. Posljednjeg dana čitavog projekta, polaznici radionice izveli su performans u MSU po uzoru na onaj izveden u Njemačkom paviljonu na ovogodišnjem venecijanskom biennalu.
Temporalnost glazbe
Okosnica Wernerovog uvodnog predavanja bila je predstavljanje širokog spektra poimanja suvremene kompozicije s naglaskom na aspekte konkretne glazbe. On vrlo često spominje riječ percepcija, a koristi je u smislu različitog individualnog poimanja i tumačenja zvukovnih tvorevina čime zapravo svaki slušatelj postaje – skladatelj.
Uz brojne primjere iz psihologije glazbe, ističe da je uz važnost osobnog poimanja, bitno i postojanje vremena u glazbenim djelima. Šteta je, ističe, da je glazbeno djelo limitirano vremenom za razliku od npr. promatranja određenog likovnog djela gdje sam promatrač kreira vrijeme njegovog proučavanja. Kako bi bilo na taj način sagledati glazbeno djelo? Upravo je to jedna od ideja ovog umjetnika, a njegov pokušaj sagledavanja zvukovne tvorevine s percepcijom vremenski neograničenog promatranja vizualnog umjetničkog djela, izrazito je zanimljiva.
Kao ilustraciju individualne percepcije i njezine promjene tijekom vremenskog trajanja, slušali smo jedan od mnogobrojnih zvučnih zapisa psihologinje Diane Deutsch. Zamolio je sve prisutne da zapišu riječi koje su čuli tijekom slušanja primjera, a rezultati su bili vrlo različiti i i duhoviti.
Voditelj programa Multimedijalnog instituta (MaMa), Petar Milat, vodio je razgovor nakon predavanja a u ulozi moderatora našao se asistent ALU, Nikola Bojić. Milat je imao zanimljivu opasku da su ga određena razmišljanja Jana St. Wernera podsjetila na ideje Johna Cagea u smislu percipiranja okolnih zvukova i njihova prihvaćanja u suživot, ali i u umjetničko djelo. U raspravi Werner ističe kako je Cage ili neki konceptualni umjetnik zbog svoje zamisli ponekad i manje npr. skladatelj, a više filozof ili političar, jer ideja vodilja preuzima konačni rezultat.
Radionica – konkretna glazba
Tema konkretne glazbe uvod je u radionicu koja se održala čitav idući dan. Baš kao i na uvodnom predavanju, i ovdje smo bili sudionici eksperimenta poimanja percepcija. Odnosno pri slušanju skladbe Presque Rien Avec Files Luca Ferrarija, svaka polaznica i polaznik zabilježili su što su čuli, a rezultati su bili vrlo različiti. Navodim nekoliko opisa polaznika radionice:
Bile su ptice, oluja, glas, tanke metalne žice koje se ljuljaju i lagano udaraju jedna o drugu (Ivona Eterović).
Ptice hodaju po nečijoj pisaćoj mašini prije oluje. Pobjegnu kada začuju grmljavinu. Započeo je ritual neobično odjevenih ljudi na čijoj su odjeći bile pričvršćene šalice za čaj. Čajanka započinje nakon rituala. (…) (Helena Skljarov)
Golubovi u višestrukim dimenzijama. Metalna krila kukca. Motocikl koji vodi grmljavinu, motor utječe na moj puls koji je bio konstantan. Puls kao bubanj, kao društveni stroj, prelazi u industrijsku proizvodnju. (…) (Marianna Nardini)
Glavni dio radionice činilo je snimanje zvukova na dvije lokacije: u tunelu Grič i ljetnom kinu Tuškanac. Svi su polaznici u isti trenutak uključili svoje profesionalne snimače, a zadatak je bio potražiti i zvučno zabilježiti njima najzanimljivije zvukove u zadanih deset minuta. Rezultati su bili najrazličitiji; primjerice, dio polaznika ostao je u tunelu Grič i eksperimentira s njegovom akustikom, pjeva, udara o metalne dijelove tunela i sl., dok je drugi dio sudionika izlašao iz tunela i snimio žamor tada pretrpane osunčane Radićeve ulice.
Foto: Helena Skljarov
Posljednji dan seminara započeo je simultanim preslušavanjem svih snimki na devet zvučnika postavljenih kružno u institutu MaMa. Rezultat je bio doista bogat soundscape koji prikazuje i osvješćuje bogatstvo postojanja različitih zvukova i događanja u istom vremenskom trenutku.
Foto: Helena Skljarov
Centralni događaj čitavog projekta bio je performans u Muzeju suvremene umjetnosti posljednjeg dana gostovanja Jana Wernera i Michaela Akstallera. Performans je slijedio isti koncept kao i nastup u Njemačkom paviljonu u sklopu ovogodišnjeg venecijanskog biennala gdje je njemačka umjetnica Maria Eichhorn napravila svojevrsnu izložbu prostora ogoljenog i transformiranog paviljona. Performans Jana St. Wernera sastojao se od akustičkog prezentiranja paviljona kroz koji su se kretali performeri sa zvučnicima, istražujući jeku i općenito zvukovni identitet ovog intrigantnog prostora.
Foto: Sanja Bistričić
Ponovljeni performans u MSU imao je nešto manji prostor na raspolaganju i, sukladno tome, manje zvučnika, a izveli su ga polaznici radionice. Jaka akustičnost MSU-a izvrsno je odgovarala ovom konceptu, iako je za stvaranje efekta jeke (koji je za Jana vrlo važan) bio vrlo nepogodan. Osim toga, zvukovi su uglavnom bili vrlo nerafinirani te često vrlo glasni i izuzetno „sintetički“ zbog čega se nisu međusobno stapali. Bez obzira na jaku akustiku, nije postignuto more zvukova u kojemu su se publika, ali i performeri, mogli utopiti, već je uvijek bilo jasno gdje se nalazi izvor zvuka koji se mogao slušati i izolirano te koji je ponekad „pokrio“ sve ostale.
Foto: Sanja Bistričić
Okupljena mnogobrojna publika šetala je između ili uz performere, kretala se prostorom neovisno o njima ili samo mirno promatrala sa strane. Ova ideja zvuka koji se kreće zajedno s publikom definitivno nije revolucionarna i već je odavno viđena, no za nas performere ideja je bila nešto posve drugo.
Foto: Sanja Bistričić
Baš kao i u pokusima snimanja konkretne glazbe u tunelu Grič, trebali smo se posvetiti istraživanju svojeg vlastitog odnosa prema zvuku kojeg nosimo, a Werner nas je poticao da istražujemo akustičke mogućnosti, primjerice da prislanjamo zvučnik o zid, iskušavamo jeku približavanjem ili udaljavanjem određenom objektu ili se pak krećemo brže ili sporije kroz prostor.
Foto: Sanja Bistričić
Zbog nerafiniranih zvukova, radilo se o minimalnim akustičkim promjenama i šteta je što ova ideja nije jasnije prezentirana publici te je dio promatrača zasigurno ostao zbunjen. Također je pitanje u ovom performansu tko je uopće slušatelj: sam performer ili publika? Jer ideja koja je prezentirana nama performerima bila je vrlo jasna i zanimljiva i mi smo doista svi u njoj uživali. S druge strane, nedostajala je dublja razrada ukupnosti performansa zbog čega njegov rezultat promatraču može graničiti s banalnošću i nečim već odavno viđenim.
Foto: Sanja Bistričić
Koncept i(li) ideja
Stavljanje performera na mjesto kreatora nepostojećeg koncepta moglo bi otvoriti još jedno pitanje (koje možda nema veze sa St. Wernerom), koje se tiče problematike tumačenja suvremene umjetnosti, koje je: zašto je među suvremenim umjetnicima često pomodno nedovoljno objasniti ideju koja stoji iza umjetničkog djela? Nedostatak jasnog koncepta, a možda čak i „potajne“ želje samog umjetnika da je njegov umjetnički rezultat „neobjašnjen“ ili tajanstven ili izrazito otvoren tumačenju graniči s nekom vrstom elitizma zbog kakvog suvremena umjetnost općenito pati, što rezultira manjim i zatvorenim krugom nerijetko iste publike.
Foto: Sanja Bistričić
Štoviše, apsurdno je da nešto što je blisko konceptualnoj umjetnosti nema jasan koncept. Još jedan mogući razlog nedostatka koncepta može biti nepostojanje kakve definirane ideje, što utječe i na rezultat, dok publika za njegovo nerazumijevanje, posve pogrešno, krivi sebe misleći kako je na njima razumjeti ideje i izvedbu svemu unatoč. Takve sumnje promatrač, publika, zainteresirani pojedinac i potencijalni sudionik uglavnom zadržava za sebe.
Jasan koncept cjeline performansa možda i nije moguć, jer bi ideja spontanosti i individualnosti čvršćim planom u širem smislu izgubila svoju bit
U slučaju Jana St. Wernera, njegov se rad izvana može shvatiti na oba opisana načina, ali postoji i treće tumačenje, a to je da je riječ o posebnoj vrsti ideje u kojoj je naglasak na eksperimentu, gdje su performeri zapravo stvaratelji i improvizatori. Zbog toga jasan koncept cjeline performansa možda i nije moguć, jer bi ideja spontanosti i individualnosti čvršćim planom u širem smislu izgubila svoju bit.
I sam Werner slično objašnjava bit ovog performansa:
„Volim raditi stvari koje nisu toliko definirane u smislu rezultata. To je apstraktno i nematerijalno. Vi ste profesionalno i zaigrano, ali bez straha i formalnosti, učinili performans svojim. Promatrati kako je transformiran u nešto novo i neočekivano je doista izuzetno uzbudljivo iskustvo. Vi ste stvorili svoj prostor i svoj odnos s njim, a i među sobom. Mislim da je rezultat bio jako dobar.“
O dojmovima radionice, ali i na pitanje je li Zagreb akustički lijep grad, komentira sljedeće:
„Zagreb kao grad ima sjajnu akustiku, imate sjajne prostore koji stvaraju različite narative koji zovu na istraživanje. Mislim da je ovo tek početak mogućih daljnjih suradnji. Nisam puno poznavao Zagreb kada sam došao, ali upoznao sam ljude i odmah sam imao osjećaj da će oni biti otvoreni za rad sa zvukom te dijeljenjem ideja i vizija. Zatim sam upoznao i vas, polaznike radionice, a vi ste ju učinili doista svojom. To je bio vaš projekt, a ja sam samo tu bio da vas ohrabrim i podržim… Bio sam na neki način slušatelj.“
I doista, iako je koncept performansa možda ostao nejasan, treba istaknuti da su polaznici radionice uživali u svakom momentu ovoga eksperimenta. Osjećaj sukreatora, pokušaj percepcije ostalih performera i istovremeno „igranje“ s izvorom zvuka bio je izrazito kreativan proces u kojemu smo čak i izgubili percepciju o vremenu.
Foto: Sanja Bistričić
Svoje viđenje ovog iskustva dijeli jedna od polaznica seminara, Ivona Eterović, diplomirana psihologinja, glazbena producentica i ljubiteljica suvremene umjetnosti:
„U početku nisam imala najjasniju ideju što želim raditi sa zvučnikom, ali možda je ovo cijelo iskustvo bilo trening za mene, da se malo maknem od uvježbavanja svakog svojeg koraka i više prepustim razmišljanju u momentu. Po meni se iza ovog pristupa umjetnosti krije razbijanje granica između umjetnosti, kompozicije, improvizacije i svakodnevnih zvukova oko nas. Ideja da svaki zvuk može biti glazba. I igranje s fizikalnim svojstvima zvuka i psihološkom percepcijom.“
Na moje pitanje što misli o pretapanju jedne umjetnosti u drugu iz perspektive svoje struke, dobivam također vrlo zanimljiv odgovor:
„Moje shvaćanje je da ako želimo raditi dobru umjetnost ne možemo biti isključivi. Mislim da dobra umjetnost uvijek postoji negdje na razmeđu više umjetnosti. Odnosno netko može za zvuk crpiti inspiraciju iz vizualnoga, a dobar koncert uvijek ima u sebi i performans tj. u današnje vrijeme usudila bih se reći da je dobar koncert sve manje odvojiv i od zanimljivog vizualnog iskustva. Zaključno mislim da dobar umjetnik sigurno dobiva, ako se ne ograničava na jednu umjetnost i njenu percepciju.“
Svoje viđenje ovakvog pristupa umjetnosti opisao je još jedan polaznik radionice, apsolvent muzikologije i komparativne književnosti, Josip Luković:
„Zanimljiv je oblik performansa koji ovisi o nizu nepredvidljivih faktora: od subjektivnog dojma zvučne slike nekog od izvođača pa samim time i njegove intervencije u smislu promjene položaja, načina tretiranja zvučnika pa do same publike koja slobodno šeće izvedbenim prostorom i time također utječe, ne samo na vlastiti doživljaj izvedbe kroz promjene vlastitog položaja u prostoru, već i samim svojim tijelima, apsorbirajući pritom dio zvuka.“
Ovaj sjajno organizirani projekt dio je veće cjeline, odnosno već je treći „nastavak“ ugošćavanja poznate i utjecajne umjetničke ličnosti. Čitav projekt pod nazivom Istraživačke prakse u umjetnosti, dizajnu i arhitekturi pokrenut je ove godine i u sklopu njega održane su uspješne radionice, okrugli stolovi, izložbe, performansi… ovisno o željama i načinu prezentiranja gostujućeg predavača.
Foto: Sanja Bistričić
Moderator projekta Nikola Bojić otkrio je kako dolazi do sve većeg interesa i širenja kontakata zahvaljujući uspjehu projekta koji će se, također u više nastavaka, održati i u idućoj akademskoj godini gdje će studenti, ali i drugi ljubitelji suvremene umjetnosti i zvuka, moći upoznati različita viđenja suvremenih umjetničkih stremljenja.
