Jazz uz tenisice i frak, kozmonaute i psihoanalizu

JazzHR Festival jedan je od važnijih projekata Hrvatskog društva skladatelja kojim se već niz godina ustraje na educiranju zagrebačke publike sklone jazz glazbi u svim njenim oblicima

Ovogodišnje proljetno izdanje pod vodstvom umjetničke ravnateljice Lane Janjanin održano je od 8. do 10. svibnja u Tvornici Kulture, a uključilo je sedam koncerata i pedesetak glazbenika među kojima su, slučajno ili ne, brojčano prednjačili susjedi Slovenci.

U petak, posljednjeg dana festivala, održana su čak tri vrlo različita koncerta odnosno koncertne promocije albuma. Večer je svojim kvintetom otvorila mlada francuska jazz pjevačica Camille Bertault, potom su uslijedili domaći Zmaj Orko Star te slovenski bubnjar Žan Tetičkovič sa svojim orkestrom sačinjenim od jazz septeta i gudačkog kvarteta. Maratonsku večer za najizdržljivije zatvorio je JazzHR Jam Session Band.

Camille Bertault

Camille Bertault u vrlo je kratkom roku od „djevojke na internetu“ koja je na društvenim mrežama objavljivala svoja glazbena istraživanja postala zvijezda u usponu. Iza sebe već ima nekoliko zanimljivih suradnji (Dan Tepfer, Avishai Cohen, Cory Henry, Kyle Eastwood), ali i pet studijskih albuma. Posljednji, naziva Bonjour Mon Amour predstavila je znatiželjnoj zagrebačkoj publici uz argentinskog udaraljkaša Minina Garaya, libanonskog pijanista Fadyja Faraha, kontrabasista Christophea Mincka i trubača Juliena Aloura.

Foto: Samir Cerić Kovačević/JazzHR

Vedra, lepršava, tipično francuskog šarma u fraku i tenisicama Camille nije imala potrebe za nekim uvodom, već je na valovima brazilskih ritmova i veselim pokretima pokazala svoju vokalnu smjelost te ljubav prema kazalištu. Njeni tekstovi pjevani na francuskom zvuče istinito i satkano iz vlastitih iskustava poput sasvim aktualnih online ovisnosti, toksičnih ljubavi, krhkosti života ili pak tinejdžerskih nevolja.

Na valovima brazilskih ritmova i veselim pokretima Camille Bertault pokazala je svoju vokalnu smjelost te ljubav prema kazalištu

Nakon uvodne Acrecran uslijedila je skladba Un grain de sable pa Bizarre – sve s posljednjeg albuma. Njeno specifično fraziranje ne utječe na razumljivost izgovorene riječi, čak i kada je u skladbi Dodo pokušala repati u duetu s bubnjarom, evocirajući nestanak vrste i ekološku katastrofu. Takozvani storytelling ostaje u prvom planu uz dozu teatralnosti, mješavine jazza, francuske šansone i bossa nove. Uslijedile su skladbe Jo, posvećena njenoj mački, te Influence i Balade for N trubača Juliana Aloura koja je završila lijepim duetom glasa i trube, a u pomalo kabaretskoj Voir la mer do izražaja je došao i izvrsni pijanist Fadyj Farah.

Foto: Samir Cerić Kovačević/JazzHR

Camille nas je odlučila upoznati i s prijašnjim albumom Le tigre s kojeg su izveli skladbe Ma muse, Je suis un arbre, Certes i kratki vokalno-klavirski duet À quoi bon, nakon čega je uslijedila pomalo komična Nouvelle york u kojoj je vrlo jednostavno dočarala sirene tog velegrada. Koncert se već bio odužio pa je unatoč inzistiranju publike bis ostavljen za neku drugu priliku.

Foto: Samir Cerić Kovačević/JazzHR

Zmaj Orko Star

Za to vrijeme u Malom pogonu Tvornice Kulture već je bio spreman domaći trio, Zmaj Orko Star, koji čine majstori kolektivne improvizacije: gitarist Zoran Majstorović, bubnjar Borko Rupena i klavijaturist Toni Starešinić.

Foto: Samir Cerić Kovačević/JazzHR

U predstavljanje albuma Escape krenuli su vrlo slobodno ili, kako je Zoran napomenuo, iz budućnosti, svirajući muziku koja će se tek dogoditi. Sasvim opušteno, kao što je uostalom i sam album nastao, potpuno slobodno uz već neke prepoznatljive teme dečki su sasvim posebnim jezikom ispričali svoju priču i ponovo pokazali da im je u živoj izvedbi najvažnija energija, koja im poput neke svemirske crvotočine otvara nove prostore istraživanja. Trio koji je nastao kao session band danas je toliko uigran da mi se čini kao da se nijednom tijekom svirke nisu ni pogledali, ali su svi bili na potpuno istoj frekvenciji.

Foto: Samir Cerić Kovačević/JazzHR

Čini mi se i da je Toni došao s nekim novim zvukovima i bojama na klavijaturama, a Zoran je u brzim promjenama iskoristio cijeli arsenal instrumenata, od električne gitare do saza.ž

Njihova zvučna širina i senzibilitet korespondirali su s uzbuđenjem na sjecištu između stoljetne tradicije i kozmonautske budućnosti zalijepljenih pulsirajućim trenutkom

Svaki instrument donosi određeno sjećanje, neki zvuk i tradiciju tog instrumenta, njegovu ukupnu povijest. Zoranovim zemljanim, etno, world music soundom u srazu s Tonijevim klavijaturama i Borkovim uzbudljivim ritmičkim uzorcima nastajao je zvuk koji su modelirali poput nekog opipljivog materijala, a dinamika im je postajala sve glasnija.

Foto: Samir Cerić Kovačević/JazzHR

Dakle, uz nekoliko polaznih tema sve je drugo bila improvizacija na valu koje su jednako uživali i glazbenici i publika. Njihova zvučna širina i senzibilitet korespondirali su s uzbuđenjem na sjecištu između stoljetne tradicije i kozmonautske budućnosti zalijepljenih pulsirajućim trenutkom.

Foto: Samir Cerić Kovačević/JazzHR

Nakon njih je uslijedio treći koncert večeri koji je bio poput nekog cerebralnog otriježnjenja.

Žan Tetičković

From Where to Forever epilog je trilogije projekta The Port of Life slovenskog skladatelja i bubnjara s njujorškom adresom Žana Tetičkoviča, napisan za slovenski jazz septet (uz našu Albu Nacinovich) i gudački kvartet.

Foto: Samir Cerić Kovačević/JazzHR

Kompleksno višestavačno djelo bogato glazbenim motivima i orkestralnim harmonijama koje se bavi pitanjima ljudske i osobne identifikacije s prostorom svoje polazište pronalazi u vlastitom iskustvu doseljavanja i asimilacije. I dok se Tetičkovič u prvom dijelu iz 2016. godine te drugom iz 2020. godine kroz vlastiti proces migracije bavio pojmovima prostora, vremena i individualizma, inspiraciju za treći i završni dio pronalazi u radu psihijatra te psihoanalitičara Carla Junga.

Sve te ideje Žan je prepustio glazbenicima u koje ima dugogodišnje povjerenje, a to su od reda jedni od najboljih slovenskih jazz glazbenika počev od pijanista Marka Črnčeca, gitarista Janija Modera ili trubača Tomaža Gajšta i saksofonista Lenarta Krečiča (inače, članova Big banda RTV Slovenija).

Foto: Samir Cerić Kovačević/JazzHR

Ritmički različiti, lijepo ukrašeni solima Črnčeca, Modera, Gajša, Krečiča, ali i vokalistice Albe Nacinovich, od Prologa do Epiloga, strukturalno kompleksni stavci poput onog Fear is a Reaction, Courage is a Decision ili Thinner Than Water, Thicker Than Blood nudili su ugođaj neke potrage skrojene mnogostrukim pitanjima i višeznačno ponuđenim odgovorima.

Bila je to duga, bogata i topla jazz večer kao finale festivala koji bi mogao svojim programom i koncepcijom pokrenuti svoju jazz karavanu i po drugim gradovima Hrvatske

Šteta što je publika već bila na rubu snaga pa je reakcija na konačno glazbeno razrješenje bila slabija nego što ovakvo djelo zaslužuje.

Foto: Samir Cerić Kovačević/JazzHR

JazzHR Jam Session Band mogao je samo ponuditi utjehu svima koji su zamišljenih lica, ali zadovoljni odslušanim ostali čestitati glazbenicima. Bila je to duga, bogata i topla jazz večer kao finale festivala koji bi mogao svojim programom i koncepcijom pokrenuti svoju jazz karavanu i po drugim gradovima Hrvatske.