Raster najrazličitijih glasova, od kojih neke gotovo nikada nemamo priliku čuti

Peščenički Centar kulture Knap 10. je svibnja ugostio koncert studenata Muzičke akademije u Zagrebu, točnije polaznike kolegija Suvremena glazba za klavir, koji od 2021. vodi i kurira pijanistica i redovna sveučilišna profesorica klavira Katarina Krpan. Njezina uloga kao kustosice ovdje je značajna jer je ovaj kolegij uspješno prešao granice vlastite institucije, a Katarini Krpan povjereni su briga, upravljanje, procesi suradnje te umjetničko predstavljanje toga projekta koji iz godine u godinu privlači brojne studente.

Ona. Skladateljica.

U suradnji s programom Glazbeni Knap svake godine novi polaznici kolegija održavaju i cjelovečernji koncert, a ovoga se puta tema usmjerila na ženu skladateljicu, s velikim brojem skladbi domaćih i stranih autorica. Ona. Skladateljica., kako je glasio naziv koncerta, okupila je šesnaest skladbi, od toga i jednu hrvatsku praizvedbu, skladateljice Veronike Reutz Drobnić. Iako je teško bilo pronaći tematsku okosnicu osim one deklarativne, no čak i uz eventualne kritike koje bi se mogle smještati na liniju potencijalne „pozitivne diskriminacije“, ovaj bih bogati autorski buket u svakom smislu pozdravila, jer je riječ bila o skladbama toliko međusobno različitima, a poneke je uistinu rijetkost uopće pronaći na repertoarima.

Ono što je bilo iznenađujuće bila je programska knjižica bez programskih tekstova, a kao nadomjestak svaki je od izvođača ukratko približio svoju skladateljicu i djelo. Tu je, nespretno ali simpatično, bilo svakojakih prispodoba, a za ubuduće bih uputila da se i na tome poradi, te da vrsta informacije bude više ujednačena i – korisna; jedna je samo izvođačica, Katarina Vorel, u izvedbi djela Movie Script Endings Sare Glojnarić rekla nešto o samoj skladbi s formalnoga aspekta.

Ona. Skladateljica.

Razine izvodilaštva i interpretacijska spremnost bile su raznolike, i velik je broj izvođača, čak i mimo ogromnog broja kompozicija, dinamizirao ovu koncertnu večer koja je, bez pauze, trajala više od dva i pol sata. Gabaritima najveću skladbu, Na putu za Sion (2010.) Olje Jelaske korektno je, ali ne pretjerano ekspresivno iznijela Maria Babić, otvorivši koncert. Još uvijek vjeran melodiji, rezak i raskošan Jelaskin izraz ispunjavao je prostor gotovo orkestralnim zvukom, i bio je svakako najbolji odabir za sve ono što je uslijedilo.

Ona. Skladateljica.

Punokrvnu antitezu odmah su ponudile Musical Toys Sofije Gubaiduline, ovoga puta izbor iz njezinih četrnaest komada iz 1969. godine, i tu se, kao jedna od najuvjerljivijih interpretkinja večeri svakako nametnula fantastična Marta Bešlić. Čistih obzorja, s jasnoćom zvuka i mehaničkom preciznošću, Gubaidulinina zaigrana ali kompleksna glazbena vizija pokazala se za Bešlić apsolutno ukrotivom. Pri tome se u niti jednome trenutku nije zaboravilo na ljepotu tona, što u nacrtu kakav je Gubaidulinin može lako skliznuti s liste prioriteta.

O izradi tona imalo bi se što prigovoriti Petru Poljaku, koji je izveo izbor iz Dvanaest preludija (1953.) Galine Ustvol’skaye (preludij broj 1, 3 i 7). Ustvol’skayin asketski, hermetični izraz, prožet dubokom spiritualnošću, od svakoga svojeg jedinstvenog tona naprosto traži više i mora uvijek dobiti više, a to je ovdje – možda zbog treme, a možda i zbog pogrešnoga interpretacijskog ključa – nažalost izostalo.

Osim ranije spomenute Marte Bešlić, kao dojmljivu bih ovdje istaknula i izvedbu Izabele Conev, koja se predstavila s djelom Viktorije Čop iz 2002. – Musical Moments. I ovdje je bila riječ o zahtjevnoj autorskoj ideji; Izabela Conev uvjerljivo ju je izvela, bez notnoga zapisa pred sobom, s istovremeno snažno izraženim osobnim angažmanom.

Ona. Skladateljica.

Još jednoj hrvatskoj skladateljici, Sanji Drakulić, posvetila se Iva Pavlović, izvevši autoričinih proslavljenih Pet intermezza (1993.), pridruživši se onim kompleksnijim i fizički zahtjevnijim izvedbama ove večeri. Niti ovdje se nema suštinski ništa za prigovoriti, publika je mogla svjedočiti izraženoj muzikalnosti, interpretacijskoj zrelosti, ali i tehničkoj spremnosti koja, nažalost, nije bila sveopća konstanta te večeri.

Ona. Skladateljica.

Studentica Ana Tomšić izvela je dvije skladbe: Prélude en re bémol (1911.) Lili Boulanger, te Toccatu op. 50 br. 4 (1961.) Ivane Lang. I dok je kod prve ženske dobitnice nagrade Prix de Rome u njezinu preludiju nedostajalo preciznosti udara, u izvedbi Toccate se ritamski okvir gotovo do pucanja poljuljao; izvedba melodijske linije s pojedinačnim tonovima podijeljenima između dviju ruku u potpunosti je poremetila strukturu i glazbeni narativ, a iznad svega je izgubila melodiju. Jasnoća, balans i ekspresivnost u ovakvoj su kratkoj i skliskoj formi apsolutni imperativ, a tu onda koordiniranost i istovremena neovisnost obiju ruku mora biti neprikosnovenom vježbom.

Sklizak teren mogla je i Sebastianu Debeljaku biti skladba Sare Jakopović: Sedam klavirskih preludija iz 2022., koja je kroz kratke vinjete okupila mnoštvo izvođačko-tehničkih izazova, a koje su u Debeljakovoj izvedbi bile korektno i uvjerljivo odrađen zadatak.

Još je jedna skladba Lili Boulanger našla svoje mjesto na koncertu, njezinih Trois Morceaux za klavir (1914.), pod interpretacijskim ključem Vite Zagodea. Za ovu sam izvedbu htjela da ili potraje duže ili da je Zagodeu bilo povjereno još jedno djelo, jer se u gotovo pravilnom obrascu mogla pratiti njegova rastuća spremnost i smirenost u oslikavanju ovih triju magičnih i šarmantnih glazbenih sličica. Od prve, D’un Vieux Jardin – ponešto sramežljive i nesigurno iznesene – D’un Jardin Clair i Cortège zasjale su u svoj svojoj impresionističkoj imaginaciji, poetičnosti i vibrantnosti. Kroz njih je Vito Zagode bez sumnje šaptao svojemu instrumentu i tu vezu više ništa nije moglo narušiti.

Sličnu estetsku žicu trznula je i kompozicija By The Still Waters, op. 114 (1925.), Amy Beach, važne američke skladateljske ličnosti na prijelazu dvaju stoljeća. Impresionističkih sugestija i atmosfere, s apreggiranim strukturama koje evociraju odbljeske vode, od interpretacije Julije Škreblin Milić nisu dobile mnogo uvjerljivosti i posvećenosti, unatoč korektnosti izvedbe. Takvoj nekoj srednjoj struji –  ne lošoj, ali niti posebno dojmljivoj – priključila se i Maja Primorac, u izvedbi rijetko izvođene domaće skladateljice Tatjane Vorel, čija je skladba Flowers to Dora nastala kao tematska ali i motivska reminiscencija na Doru Pejačević, konceptualno dodatno produbivši ideju koncerta.

Osim disparatnih autorskih idioma, njihovih različitih vremenskih okosnica i konteksta, ljepota ove večeri ležala je svakako i u različitosti pristupa svih izvođača i, pošteno ili ne, stanovite su instance posebno mogle doći do izražaja u njihovoj međusobnoj usporedbi. Katarina Nera Biondić, iako već pred kraj koncerta, kada se kod svih dionika večeri mogao osjetiti i zamor, pokazala je visoku razinu izvođačke izdržljivosti, koncentracije i pribranosti. U trećoj etidi iz Šest klavirskih etida suvremene američke skladateljice Auguste Read Thomas, nazvanoj Cathedral Waterfall – Homage to Oliver Messiaen (2003.), Biondić je uzela baš svaku sekundu dediciranoga vremena i stopila se sa sporim otkrivanjem Thomasina bogatoga zvučnog platna bogate akordike i sklopa proširenih jazz harmonija.

Manje je vremena za takvo što, nažalost, imao Božidar Vlašić, čiji je magični Valse lente skladateljice Germaine Tailleferre, napisan 1948. godine, prošao u hipu. Ali samo u vremenskome smislu. Uz svakako prebrz tempo, koji se već i u naslovu idejno podcrtava, Vlašić je također neopravdano naglasak stavljao na plesni karakter skladbe, začudno izvrnuvši u modernizmu već stoljetno ustoličenu premisu.

Ona. Skladateljica.

Koncert je zatvorila skladba Remembrance, za klavir solo, Veronike Reutz Drobnić, nastala u suradnji, ali i u sjećanje na skladatelja Davorina Kempfa, kao prva hrvatska izvedba. Nakon prve, orkestralne verzije, dodatnu važnost imala je i činjenica da je pijanistici Taši Šinkovec ove večeri povjerena i njezina prva klavirska iteracija. Eksperimentalnog karaktera, heterogenih struktura i s egidom „slobodne kontrole“, Remembrance pred izvođača postavlja zahtjevan zadatak s tehničkog, ali i ekspresivnog aspekta. Za Tašu Šinkovec to je, općenito uzevši, ipak bio pothvat, a u kojemu je najviše nedostajalo preciznosti i snage udara.

Ona. Skladateljica.

Ona. Skladateljica., hrvatska, međunarodna, suvremena ili klasična, ona živuća ili neka od pionirki, predstavljena je ovim koncertom s velikim uspjehom. Kao raster najrazličitijih glasova, od kojih neke gotovo nikada nemamo priliku čuti, svaka je imala mnogo toga za reći, svim interpretacijskim neskladnostima unatoč. Katarini Krpan, zatim svim njezinim studentima, ali i skladateljicama koje su došle proslaviti svoju večer i svoj rad, možemo se zahvaliti na njihovoj posvećenosti i veseliti se novim projektima, kako onim skladateljskim tako i izvođačkim.

Ona. Skladateljica.