Jimmy Stanić & The Boys: najveći purgerski švaler

Jimmy Stanić & The Boys: krcata Tvornica za Valentinovo najvećeg purgerskog švalera. Majstorski ajngemahtec!

Jimmy Stanić & The Boys, Tvornica kulture, Valentinovo / Matej Grgić

Nekako je već passe govoriti o divljenju dugovječnosti croonera na pozornici, ali gospon Jimmy Stanić napunio je 94 godine 20. siječnja 2023.
Svašta se može pronaći na pretragama na Googleu, najpametnijem detektivu našega vremena, pa tako i kojekakve titule za najstarijeg aktivnog pjevača na svijetu, što teško da je istina, a koga i briga? Tri godine mlađi od američkog pandana Tonyja Benneta koji se nedavno umirovio, Jimmy Stanić ne da ne pokazuje želje za mirovinom nego ni znakove umora.

Tvornica kulture puni svoje kapacitete s lakoćom od sumraka pandemije. No ne ispunjava prostore ni na treperskim spektaklima kao što je purgere za Valentinovo okupio ovaj zreli frajer porijeklom iz Grada. Od Dubrovnika nije ništa ostalo u njemu osim mediteranske srčanosti i šaljivosti koja mu kola žilama koliko i šlageri o ljepoti življenja kojima je odgojio naciju.

Karijera mu je započela prije negoli posjetiteljima život zbilja prekrcane Tvornice kulture, a koliko god da je bila glazbenička, ona je i teatarska. Stjepanovi nastupi desetljećima su urnebesni storytelling o običnim ljudima u običnim, ali pomaknutim situacijama gdje njihovi karakteri i psihologije dolaze u sraz dovoljno sirov, a simpatičan da njima poveže svoj jazz repertoar. Ne znam ima li nešto u tom 20. siječnju kojeg dijeli s Fellinijem, ali iako ne vjerujem u zodijak, vjerujem u njihovo slično gledanje na ljude „s društvene margine, s radnjom u sirotinjskome neorealističkom okružju” što ih obojicu čini “neorealistima duše”.

No dok je Felini bio ciničniji, Jimmy je uvijek bio – ironičniji. I to uglavnom autoironičniji. Pa tako i ove valentinovske večeri. I to, pazite, na sam 100. rođendan čuvenoga Miljenka Smoje – majstora riječi. Ne vjerujem u horoskop, kao ni brojeve, ali vjerujem u dobru fakinsku satiru i komediju. One su uz jazzy boyse za Valentinovo činile trokut života. Tko je bio, pričat će o komediji – majstorluku riječi – koliko i o glazbi.

Jimmy Stanić & The Boys, Tvornica kulture, Valentinovo / Matej Grgić

Kao i u stand-up komediji u kojoj je zamućena granica između ispovijesti i hiperbolizirane fikcije, Jimmyjev su večernji šou protkale niti sjećanja i pričica poput one kako je bio razmatran za ulogu gospona Fulira u Golikovom klasiku Tko pjeva zlo ne misli. Nezamislivo je sjetiti se raspjevanog kicoša u tijelu i glasu ikoga drugoga do legendarnoga Relje Bašića, ali teško bi bilo poreći da Jimmy ne nosi sve atribute raspjevanog Casanove iz glavnoga grada.

Jimmyjeve crtice imaju uliksijansku notu kojom sebe potretrira stihom i naracijom kao Leopolda Blooma kroz svjetske putešestvije. Trbuhom ili kontrabasom za kruhom, purgerski je šašavac mapirao Europu uspomenama kojima nasmijava od srca publiku kakva ne pati previše od hinjena ćudoređa ili novokomponovane ‘probuđene’ političke korektnosti. Pa tako ne preza biti lascivan i – nekoć bismo s lakoćom to rekli – perverzan, a da nikada ne postane vulgaran.

Bilo da se radi o usmenim predajama iz Italije u kojoj se razočarao u pizzu pa zato radije bira zagrebačke, makar i s gljivicama ili o ‘odgovorima’ na „pisma obožavatelja“ uz svoju suprugu Barbaru Trohar. Prvoklasne šale podebljava dodatno kada je njegova životna suputnica uz njega s kojom igra verbalni ping-pong na tragu slatkih prepucavanja naših baki i deda uz jutarnju kavicu. I čašicu za bolji apetit. Kod Jimmyja je sve apetitlih, a opet dovoljno začinjeno da posežemo ispod rumena obraza za gutljajem vode ne bi li izbjegli ukrštavanje pogleda s nekim iz publike. Majstorluk.

Kad govori o sebi, izrazito je slikovit, britak i nestašan, a kada prepričava tuđe priče provokativan je do mjere da škakljiva uspomena ostane vic. Čak i kad zalazi u teritorij društvenih normi, umjetnik na pragu stote draška granice javne komunikacije – barem za naše pojmove – i za razliku od mnogih dnevnih dušebrižnika govori i da je gay okej. Publika njegovu dobrodušnu britkost nagrađuje svirkom u intermezzima – svirkom ruku. Aplauz na aplauz. Tada kreće i sprega zahvala i sam upicanjeni trubadur duhovito govori da on i bend danas manje sviraju na koncertima jer su „nekoć imali privatne pljeskače, ali je Mirovinsko postalo preskupo, pa ak’ budete pljeskali, mi smo u stanju nastaviti.“

Jimmy Stanić & The Boys, Tvornica kulture, Valentinovo / Matej Grgić

U devedeset minuta the Boys tako postaju zapravo intermezzo cjelovečernjem igranom showu Jimmy Stanić i usvirana jazz kulisa vrsnih džezera. Dečke ovaj šlagerist morti šalta po potrebi već godinama, ali koga god da bira – momci su samo najveće domaće kvalitete. Nenad Jura Vrandečić miluje nas kontrabasom – kad je već gospon prvi majstor kontrabasa za mikrofonom. Gitaru svira profesor ovog instrumenta, ali i filozofije, Mario Igrec, izabran za najboljeg instrumentalist za latino i jazz prema časopisu Status Hrvatske glazbene unije. Možda ćete ga se prije Boysa sjetiti iz Cubisma ili Ritmo loca. A šlagerska večer ne bi bila kompletirana bez klavirskoga schlaga Hrvoja Galera. Najmlađi od dečkiju svoje je prste imao u projektima Big Banda HRT-a, Bjelovarskog Big Banda, Maje Savić, Zagrebačkog Jazz Portraita, a čak i mjuziklima Chicago i The Full Monty, čime se svojim instrumentalnim i scenskim senzibilitetima itekako uklapa u profil Jimmyjevih boysa. Pravi ajngemahtec za dušu i tijelo.

The Boys su tako u najnovijoj epizodi neumornog epskog putovanja croonera Jimmyja na dan ljubavi servirali toplinu glavnome gradu gledajući u pejzaž osmijeha i ocakljenih okica. Nasmiješena lica su dečkima s pozornice krcate Tvornice pokazali vjernost zbog koje su mogli bespogovorno zaključiti “Ma che bella Zagabria”.