John Malkovich - The Music Critic se vraća kući

John Malkovich ime je koje se ovih dana provuklo kroz niz izvještaja, najava, reportaža, pa i objava na društvenim medijima – od selfieja obožavatelja, do izvještaja o ispijanju drniškog vina; zanimanje za njegovim ponovnim dolaskom u Hrvatsku nije izostalo.

Veliki filmski i kazališni glumac privukao je ove subote u KD Vatroslav Lisinski brojne ljubitelje glazbe, filma, kazališta i njegova rada. Ovaj put u Zagreb je došao u sklopu umjetničkog projekta glazbenog dvojca koji čine sjajni glazbenici i performeri Igudesman & Joo, preuzimajući u njihovu glazbeno-scenskom projektu The Music Critic koji je osmislio Aleksey Igudesman, ulogu niza glazbenih kritičara koji su kroz povijest imali što za reći o glazbi nekih od najvećih skladateljskih imena.

Neusporediva moć glazbe

Malkovich, koji će sljedeće godine krenuti na snimanje filma o velikome rumunjskom dirigentu i skladatelju Sergiu Celibidacheu već je mnogo puta surađivao i nastupao s glazbenicima, objašnjavajući kako je kroz taj rad ustanovio kako „ni kazalište, a ni film nemaju tu fizikalnost i sirovu moć djelovanja na ljude kakvu ima glazba.“

Premda ne zna ništa o surfanju, objašnjavajući svoju fascinaciju glazbom, upravo je surfanje uzeo kao ilustraciju posebnosti koju glazba ima u odnosu na ostale umjetnosti. Odlazak na more u smiraj dana te plutanje na dasci u suton u iščekivanju velikog vala usporedio je s izlaskom na scenu s glazbenicima pred publikom, kazujući kako je upravo kolizija i umjetničko trenje koje se rađa između izvođača i materije ono što je ekvivalent valu za surfera, a ne ‘sama po sebi’ prisutnost kakvog značajnog umjetnika na sceni.

„Nije mi zanimljivo kritizirati. Ukoliko vidim ili čujem nešto što mi se ne sviđa, nastojim to zaboraviti i nemam potrebe ulaziti u detalje i duge razgovore o tome zašto smatram da je nešto dobro ili nije“, rekao je Malkovich u kratkom razgovoru s umjetnicima kakvi uvijek prate programe ciklusa Lisinski subotom.

Premda dijelim stav o tome da ne uživam u samom kritiziranju i suvišnom komentiranju, pišući o glazbi nerijetko nemamo tu privilegiju da u potpunosti možemo izbjeći komentiranje kakvoće određenog pristupa, interpretacije, izvedbe, pa i samog odabira programa.

Neki su glazbeni pisci i kritičari kroz povijest svoju ulogu vidjeli velikom, pa i prevažnom, a ekstravagantnim jezikom kojim su progovarali o glazbi (nerijetko i o svemu osim glazbe, što i dalje nije rijetkost) postali su i sami temom glazbenih anegdota koje se i danas spominju. Neke od najupečatljivijih takvih komentara prikupio je iz Kritičkih napada na skladatelje od Beethovenova vremena  Nicolasa Slonimskog, zatim glazbeno ‘opremio’ te dramaturški zaokružio u zanimljiv glazbeno-pripovjedački projekt Aleksey Igudesman.

Duhoviti i energični violinist (koji se u biografiji identificira još i kao komičar, redatelj, glumac, pisac, pjesnik, poduzetnik, glazbeni putnik, chef i gurman te skladatelj i dirigent) uz pijanista Hyung-ki Jooa, dio je ovog autorsko-izvođačkog glazbenog dvojca koji je u Hrvatskoj već dobro poznat i rado viđen.

U središtu njihova projekta The Music Critic glazbeni su kritičari koje utjelovljuje te u ulozi pripovjedača-kazivača predstavlja John Malkovich koji je zasigurno i razlog velikom broju (doista raznolike) publike u Lisinskom. Priča započeta u Dubrovniku, u sklopu (nikad prežaljenog, reći će mnogi) festivala Julian Rachlin & Friends, ovom se prilikom u svojoj razvijenijoj i potpunoj programskoj verziji na neki način „vraća kući“, rekao je Igudesman.

Nakon uvodne isprike u ime izvođača i najave kako umjetnici neće nastupiti u koncertnoj odjeći, nego u ‘civilnom’ izdanju s obzirom na to da ima je prtljaga bila izgubljena, publici je obećano kako nitko neće nastupati gol, što je bilo povodom prvoga od mnogih spontanih smjehova koji su se tijekom cijele večeri mogli čuti u raznim dijelovima gotovo ispunjene koncertne dvorane.

Žustra i energična izvedba Klavirskog kvinteta u A-duru, op. 81, Antonina Dvořáka bila je uvodom u glazbeni program. Glazba koju Igudesman & Joo biraju za svoje projekte nerijetko je prijemčiv, no izvođački izazovan repertoar koji, osim što uspješno podupire njihov fokus na „ozbiljno shvaćanje humora“, uspješno predstavlja i same glazbenike kao majstore svoga instrumenta.

Glazba kao ilustracija i demantij kritika

Prokušanim receptom poslužio se i ovaj puta Igudesman, pružajući publici priliku za slušanje nekih od rjeđe izvođenih opusa i djela koji su se na programu našli upravo zahvaljujući probranim kritikama koje su bile predmet komentara upravo te glazbe. Možda je najviše pažnje i kritika izmamila Beethovenova glazba, za što je glazbenicima u pratnji teksta poslužio 3. stavak njegove Sonate za violinu i klavir u a-molu, br. 4, op. 23.

Oštre i cinične dojmove kritičara Brahmsova vremena popratio je violončelist Thomas Carroll uz Jooovu klavirsku pratnju u izvedbi 2. stavka Sonate za violončelo i klavir u F-duru, br. 2, op. 99, pri čemu su dramaturški pojačali dinamiku glazbeno-literarnog odnosa, ostavivši prostora Malkovichu za dinamičko pojačavanje svoga pripovjedačkog dijela koji je majstorski iznio te nastavio u dijalogu opaski o Chopinovoj glazbi s detaljima koje donosi Grande valse brillante u Es-duru, op. 18, u prigodno naglašeno dramatičnoj izvedbi Hyung-ki Jooa.

Jedna od skladbi koje zasigurno ne bi došle do publike koja je sinoć pohodila Lisinski orkestralna je skladba Broken Chant legendarnoga gruuzijskog skladatelja Giye Kanchelija čiju je britansku izvedbu u interpretaciji Simfonijskog orkestra BBC-a tamošnji kritičar secirao i pun zgražanja ispratio s gađenjem dovoljnim da impresionira Igudesmana koji je zatim iz skladateljeve obrade za violinu i glasovir načinio obradu za gudački kvintet čijoj su se glazbenički sjajnoj izvedbi pridružili violinistica So-Ock Kim i violist Max Baillie.

Nakon virtuozna intermezza Alekseya Igudesmana u izvedbi svoje dopadljive solističke bravure Funk the String, uz bizarne kritičarske komentare Debussyjeve glazbe, imali smo prilike čuti vrlo usklađeno i neusiljeno zanesenu izvedbu 2. stavka njegova Gudačkog kvarteta u g-molu, op. 10, prikladno njegovu podnaslovu – assez vif et bien rythmé.

“…sve je bilo dobro dok Schumann nije u zao čas pomislio da bi mogao komponirati”

Posvećeno, šarmantno, tople i dojmljive deklamacije te vidno zainteresiran za glazbu izgovorio je Malkovich niz suludih tvrdnji svojedobno napisanih o glazbi Roberta Schumanna koji je „u zao čas pomislio da bi mogao komponirati“, a u sve prave trenutke priliku za isticanje fraziranjem u dijalogu s Igudesmanom istaknuo se u izvedbi 3. stavka Schumannova Gudačkog kvarteta u Es-duru, op.47, violist Max Baillie.

The Malkovich Torment

Posljednja programska točka ironijskog komentara na odabrane kritičarske tekstove posvećena je osvrtu turskog kritičara na nastup Johna Malkovicha u Istanbulu, pri čemu se osim zgražanja nad njegovim „nepoznavanjem teksta“ napominje i kako bi mu se trebalo oduzeti vizu za tu „turskog naroda nedostojnu izvedbu“. Ova je priča popraćena Igudesmanovom glazbom koja folklornim elementima i egzotističkim pristupom idiomu glazbe turske provenijencije ilustrira i nastoji prikladno popratiti Malkovichevu tursku avanturu i kritičarski fijasko podnaslovljen The Malkovich Torment.

„Ako zamislite da smo se puno puta vratili na pozornicu, uštedjet ćemo svima vrijeme“, duhovito je dobacio Igudesman nakon završnog pljeska, prije nego su uz Malkovicha izveli dodatak programu – svojevrsni mashup Bachova poznatog Preludija u C-duru BWV 846 i tango glazbe Astora Piazzole, dok je drugi dodatak bilo tematiziranje istočnjačkoga u glazbi kroz virtuozno poigravanje tonalnim detaljima u rondu Alla turca Sonate za klavir u A-duru Wolfganga Amadeusa Mozarta, neiscrpnog skladateljskog velikana koji je preminuo na današnji dan prije 230 godina.

Misao koja možda zaokružuje sve što su Igudesman&Joo s gostima i ovaj put pokušali prenijeti sažeta je u komentaru koji je Hyung-ki Joo istaknuo nakon koncerta, a to je da se oni nipošto ne žele rugati ili šaliti s glazbom, napominjući kako „glazbenici u klasičnoj glazbi nerijetko ne uzimaju humor dovoljno ozbiljno.“ Uz to je istaknuo kako je ono što nerijetko udaljuje ljude od glazbe upravo elitizam kojim je često klasična glazba okružena, od obrazovanja do njezina cijelog predstavljanja.

“Profesionalni glazbenici u klasičnoj glazbi ne uzimaju humor dovoljno ozbiljno”

Dalo je to misliti svima koji su slijedeći sav dobro poznati klasični koncertni ‘folklor’ slušali, (dakako) komentirali i – kritizirali – sjedeći u velikoj dvorani u svojim svečanim izdanjima, za razliku od umjetnika na pozornici čija je odjeća, iako neplanski, odavala njihove afinitete i karaktere te činila korak naprijed ka publici i, konačno, manje pretencioznom slušanju glazbe.

Hyung-ki Joo, Aleksey Igudesman i John Malkovich