Crvenim svjetlom obojani mrak

Priču započinjemo s Nenadom Sinkauzom. S opravdanim razlogom jer unatrag relativno kratkog razdoblja od otprilike godinu dana već treći je put posjetio Kuću tambure u Slavonskom Brodu.

Foto: Vladimir Jevicki/GUGSB

Osjetio je prostor, osjetio je vrijeme, i prepoznao je motivaciju. Svaki put počastio je brodsku publiku specifičnim koncertnim projektima kojima je pokazao širinu glazbeničkih interesa i spremnost na sukreiranje novoga kulturnog razvoja u onim kontekstima kojima je toga nedostajalo. On nije glazbenik koji će isticati sebe u prvi plan, ali jest umjetnik koji vezuje različitosti unutar promišljanja o suvremenom glazbenom stvaralaštvu i produkciji.

Nenad Sinkauz nije glazbenik koji će isticati sebe u prvi plan, ali jest umjetnik koji vezuje različitosti unutar promišljanja o suvremenom glazbenom stvaralaštvu i produkciji

Prvi put bio je dio kolektiva Truth ≠ Tribe. Drugi put doveo je u Brod jedan od svojih glazbenih projekata, Roj osa u suradnji s Robom Mazurekom.

Trećim gostovanjem uklopio je Slavonski Brod i Kuću tambure u malu koncertnu turneju na kojoj je s početkom proljeća 2026. godine zaživjela nova glazbena ideja. Iz perspektive slavonskobrodskoga slušatelja upečatljiva je provodna nît ili uloga koju je, namjerno ili slučajno, svojom osobnošću preuzeo Nenad Sinkauz. No, u potonja dva timska glazbena projekta, kao i u velikom dijelu glazbeničkog djelovanja, rame uz rame Nenadu Sinkauzu stoji njegov brat Alen Sinkauz, a upravo u najnovijoj ideji pridružio im se njihov raniji suradnik, Aleksandar Stojković, nekadašnji frontmen benda Goribor.

Foto: Vladimir Jevicki/GUGSB

Još gori, naziv je iza kojega se kriju Aleksandar Stojković glasom i poetskom ulogom, Nenad Sinkauz na gitarama i Alen Sinkauz na kontrabasu, uz neizbježnu obilatu uporabu elektronike koja karakterizira rad dvojice braće. Višeznačnost imena naslanja se na nekadašnju praksu Goribora, ali ujedno otvara prostor za nove autorske interpretacije, pri čemu je glavna polazišna točka bila suradnja trojice umjetnika na glazbeno-scenskom djelu Malo je dovoljno  koje je premijerno izvedeno 2012. godine u produkciji Teatra &TD te se održalo na programu u zagrebačkom MM centru tijekom nekoliko sezona.

Novi trio Još gori iskristalizirao se ovoga proljeća kada su s glazbeno-poetskim programom Raj na zemlji krenuli na turneju. Nakon premijernog predstavljanja u Puli (Društveni centar Rojc) slijedila su tri koncerta u Novom Sadu (Bulevar Books), jedan u Zagrebu (Centar kulture Dubrava), potom dva u Beogradu (Karmakoma), a onda ih je put doveo 29. ožujka 2026. godine u Kuću tambure u Slavonskom Brodu.

Foto: Vladimir Jevicki/GUGSB

Crvenim svjetlom obojani mrak simbolično je te večeri ispunio dvoranu Kuće tambure. Potezom gudalom po žicama kontrabasa gotovo neprimjetno pripremljena je zvučna slika u koju su se postepeno uključili zvuci gitare, boje elektronike, a onda i prvi stihovi pjesme Moja soba.

Svaka pjesma koja je slijedila, zaključno s Letom, donosila je novo putovanje kroz intimistički svijet koji nadilazi sâmoga autora stihova i pretače se u civilizacijske dimenzije s kojima se svaki slušatelj, povratkom na osobnu razinu, može vrlo lako povezati. Stihovi koje Aleksandar Stojković doslovce izbacuje iz svoje nutrine u valovima se prelijevaju prema slušateljevom uhu.

Foto: Vladimir Jevicki/GUGSB

Misli nošene riječima direktne su, katkada simbolične, ponekad protkane skrovitošću do trenutka u kojemu kulminiraju u razotkrivanju ili potpuno neočekivanom obratu. No, poruke su itekako današnjem čovjeku aktualne. Stojković pripovijeda o stvarima koje se tiču svakoga iole mislećeg čovjeka – o samoći, borbi, individualnosti, slobodi, okovima, stepenicama, koracima, pobjedama. Slika koju kreira nije ni pesimistična ni optimistična, ali sadržava elemente jednoga i drugoga. Baš kao i život sâm. Nije to poruka nade, već poruka realnosti.

Stojković pripovijeda o stvarima koje se tiču svakoga iole mislećeg čovjeka – o samoći, borbi, individualnosti, slobodi, okovima, stepenicama, koracima, pobjedama

Kako bi riječi, ili preciznije misli, doživjele svoju puninu, Stojković ih ne pjeva, već slobodnim ritmom izgovara. No, taj ritam ima vrlo izraženu muzikalnu komponentu jer svaka misao nošena stihovima ima svoj zaokružen tijek, svoju specifičnu intonaciju, artikulaciju i karakter, pojedine riječi će ponoviti konstruirajući novo značenje, a pojedine misli dekonstruirati na njihove ključne elemente.

Poput profinjenog motivsko-tematskog rada. K tomu, okrenut je od pogleda javnosti, stojeći u sredini uz mikrofon, ali okrenut bočno ili čak leđima publici, glasom i pokretom proživljavajući svaki stih koji izgovara. Odvajajući sebe, Aleksandar Stojković bira riječima dati noseću ulogu.

Foto: Vladimir Jevicki/GUGSB

Tekst u konceptu Raja na zemlji ima ključnu ulogu. No, isto tako važno je primijetiti da, kao u davnom antičkom dobu, poezija, glazba i scenska prisutnost jednako su važne komponente koje sukreiraju nutarnje jedinstvo izvedbenog koncepta.

Nenad i Alen Sinkauz glazbenim su rješenjima, često temeljenima na repetitivnosti i njezinim varijacijama, bojali značenjski prostor koji su stvarali stihovi. U maniri kvalitetnog promišljanja kazališnog čina, s čime ovi glazbenici imaju bogatog iskustva, njihove zvučne slike nisu se nametale, već su upotpunjavale širi kontekst temeljen na tekstualnim predlošcima. Nerijetko su se iskristalizirale situacije u kojima su reagirali na međusobne poticaje, što potvrđuje visoku razinu komplementarnosti trojice glazbenika.

Foto: Vladimir Jevicki/GUGSB

Priča Raja na zemlji tek je započela. Iskušavanje novog glazbeno-poetskog materijala rezultirat će u dogledno vrijeme vinilnim i digitalnim izdanjem, a poezija Aleksandra Stojkovića naći će se u ukoričenom obliku koji će predstaviti njegove poetske vizure od 1996. godine do danas. Za očekivati je da će koncertni nastupi uvijek donositi neku novu kvalitetu jer, kako je koncert u Kući tambure pokazao, sinergija trojice umjetnika traži kontinuiranu promjenu, varijaciju, istraživanje prostora zvuka i prostora poezije.

Foto: Vladimir Jevicki/GUGSB