Kalamosov Le tombeau de Coltrane
Coltraneov kreativni duh u novim djelima
Na stanici Coltraineova vlaka
„Moja glazba je duhovni izraz onoga što jesam – moje vjere, mojega znanja, mojega bića“ (John Coltrane)
Internet je čudo, i to već svi znaju. Nevjerojatne podatke pruža u pretraživanju, običnom ili onom UI, pa se čini kao da je sve baš dohvatno. I ako uzmemo neke misli, citate, priče, možemo umisliti da smo dohvatili i duh osobe, njegov lik gotovo u punini. No, ipak – za doživljaj prave umjetnosti, za slutnju nečijeg traga u povijesti, treba se uputiti na samo poprište: glazbe, svirke, izvedbe, pa i praizvedbe onoga što teži biti trag jednog velikana koji je mlad otišao u vječnost.
John Coltrane (1926.–1991.) proslavio bi, (ah, kada bi se to i moglo uopće) svoj 100. rođendan u srijedu 23. rujna, baš u prvi jesenji dan, i baš u neko nujno doba godine kada se nostalgije u l’été indien uspinju prema vrhuncima. Cijeli svijet upire se i upinje slaviti velikane, ove godine, nakon svibnja u kojem je Miles Davis (1926.–2012.) proslavio svoj stoti rođendan, stigao je i vlak na stanicu Coltranea.
Jedan je odred odlučio proslaviti tu stotku na poseban način – odred koji se, oboružan instrumentima s piskom, vrlo uspješno bavi raznim glazbenim poveznicama, sastancima uz određene teme i poglavito otvaranjem ponuda skladateljima da sudjeluju u njihovim avanturama. Odred je Kalamos kvintet, koji pratimo već neko vrijeme uvijek uz barem malo pozitivnih iznenađenja koja pridonose dinamici glazbenog života komornih sfera u Zagrebu, ali i njihovim gostovanjima i u drugim mjestima kamo stignu doći svirati.
Kalamos se, oboružan instrumentima s piskom, vrlo uspješno bavi raznim glazbenim poveznicama, sastancima uz određene teme i poglavito otvaranjem ponuda skladateljima da sudjeluju u njihovim avanturama
Pisak kao moćno oružje pet glazbala – oboe, klarineta, saksofona, bas-klarineta i fagota – glazbenici Kalamos kvinteta itekako povezuju u svoju mrežu glazbi izvorno pisanih za njihov sastav, ali i brojnih obrada. A kalamosi su: Dora Draclin, Yaroslav Sadovyy, Aljaš Razdevšek, Branimir Norac i Šime Vuksan.
Koncert koji je u subotu 26. 9. održan u čast, sjećanje, ali na tragu velikoga Coltranea nosio je naslov Le tombeau de Coltrane (podsjećajući da je Ravel tako skladao Le tombeau de Couperin), no ovaj je grob donio vrlo vividnu atmosferu ocrtanu u prostoru nekoć kultnog (i vlastitom poviješću) radijskog studija u Šubićevoj 20. I sasvim osobno, pri ulasku, kao da mi je već negdašnja radijska porta zgrade iz koje se išlo u eter ili snimalo godinama namignula, podsjetivši da i Radio (taj naš ovdašnji) ima svojih 100 godina, a ulazak u prostor u kojem je održan koncert bio je i prepun asocijacija u svojem aranžmanu soc-realističkog settinga uz posve očuđavajuću rasvjetu lampica i reflektora.
Foto: Iva Lovrec Štefanović
I dok se moglo pomisliti da će taj prostor (pun vlastitog duha i dok je prazan čekao publiku i nastup umjetnika) biti u srazu s duhom koji se prizivao u devet novih skladbi koje su trebale obilježiti taj grob Coltranea, zapravo se dogodilo sasvim obratno. Devet je suvremenih autora dobilo poziv pisati za ovu priliku, među kojima su bila i trojica naših iz vrlo različitih glazbenih okruženja.
Nažalost, programski listić koji je bio dostupan (u vrlo mračnom prostoru gotovo nesavladiv za čitanje) donio je samo imena autora i naslove djela, dok je poleđina imala format plakata (kakav je u velikom izdanju i postojao) uz namršteni pogled samoga velikog Coltranea.
Nažalost, programski listić koji je bio dostupan donio je samo imena autora i naslove djel
Šteta što se nije moglo uz koncert doznati više o autorima, poglavito onom prvom na programu, jer je američko-francuski skladatelj Étienne Rolin izrazito zanimljiva svestrana umjetnička osobnost koji je djelatan i kao multiinstrumentalist, pedagog, urednik, kurator i promotor instrumenta koji se u koncertnom rasporedu pojavio u novoj skladbi Lea Beslaća – glissotar. A Rollinov širok žanrovski zamah koji uključuje i rock i jazz, i barok uz elektroničku glazbu i instalacije, sažeo je autorski u skladbi zagonetnog naslova JOWCOL 100 koja zapravo daje inicijale Johna Williama Coltranea i njegovih 100 godina.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako je sam u izjavi pojasnio, napisao je djelo koje uključuje motivički podsjetnik na važne Coltraneove naslove Giant Steps i Love Supreme. Program praizvedbi donio je priloge autora iz skladateljske udruge Zeitschleife (iz Graza), odnosno skladateljice Alysse Aske te skladatelja Martina Rittera, Akina Kilisa, Sepehra Karbassiana i Pabla Mariñe.
Tragovi Coltranea, kako je u konferansi pojasnio Sadovyy, svakako se čuju u tehnici reed instrumenata i izvan jazza, a glazbenici grazerske udruge u svojim su minijaturama [predstavili] svoje autorske izričaje.
Alyssa Aska uglavnom minimalističkim meandriranjem gustih prepleta pet dionica u skladbi Organum lick, koja glazbenom terminologijom otkriva spoj polifonije i kratke fraze, potom Pablo Mariña (meksički skladatelj koji djeluje u Grazu) u svojoj studiji FBK-a studie istražuje različite boje zvukova (otuda i kratica u naslovu) koristeći Coltraneov bisbigliando, dok turski autor (koji djeluje između Istanbula i Graza) Akin Kilis u svojem djelu Pulse palette uzima upravo motiv iz Ravelovog spomenutog Couperinovog groba, oblikujući minimalističko svrdlanje, a austrijski skladatelj i istraživač Martin Ritter u djelu Tiny leaps otvara prostore zvuku koji se uzdiže u alikvotnim susretištima gotovo improvizatorskih obrazaca.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
U programu se prvi od hrvatskih autora predstavio Leo Beslać, koristeći već spomenuti instrument glissotar u djelu Treća meditacija o praznom stanu, djelu koje možda naslovom sluti neku dramaturgiju, ali koje vrlo efektno oblikuje atmosfere zvuka. Prije same izvedbe kratko je demonstriran način na koji glazbalo funkcionira, a meditacija je otvorila vrlo živopisne svjetove polaganih kretanja, dakako s vrlo efektnim unosom glisotarovih zvukova, koji, kako mu ime sugerira, moćno glisira, odnosno struji glissanda zahvaljujući struni po kojoj se oblikuje ton.
Treća meditacija o praznom stanu Lea Beslaća možda naslovom sluti neku dramaturgiju, ali koje vrlo efektno oblikuje atmosfere zvuka
Juraj Marko Žerovnik posve nejazzerski je zahvatio u mogućnost glazbenika Kalamos kvinteta da sviraju sopile – i upravo je sam početak svoje borbe, odnosno skladbe Bossfight, u nevjerojatno začudnu kombinaciju, naročito u već opisanom prostoru i uz misao o ponajprije jazz nasljeđu koje se slavilo ovim koncertom.
No, kreativnost Žerovnika, koju već poznajemo u vrlo zaigranim situacijama kombinacija različitih žanrovskih znački, sada se pokazala pravim adutom u stvaranju djela koje je na jedinstveni način obilježilo i dužno poštovanje prema Coltraneu, bebop i jazzy harmonijom (možda citatno prema Giant Steps), ali je idiomom videoigara montažno sklopljena partitura pažljivo izrađenih detalja, u zamahu gotovo hita u vrlo uživljenoj svirci kvinteta bila vrhunac koncertne večeri.
Juraj Marko Žerovnik posve nejazzerski je zahvatio u mogućnost glazbenika Kalamos kvinteta da sviraju sopile
Prije zaključnog (očekivano) najdžezističkijeg prinosa ovom nizu, koji je potpisao jazz skladatelj i jazz saksofonist Miro Kadoić u jazzy naslovu Late Train, još je jedan naslov iz Graza otpuhnuo prašinu sa spomenika Coltraneu – Dusting I iransko-austrijskog autora Sepehra Karbassiana, koji se također usmjerio na nasljeđe Coltraneovih proširenih tehnika.
Kadoić je, pak, svojim vlakom (odnosno skladbom Late Train) krenuo prema Coltraneovoj stranici Grand Central, zaokružujući večer u smjeru izravnije posvete velikanu koji je itekako utjecao na glazbenu povijest prošlog stoljeća, i ne samo jazza. O tome možete proučiti dostupne tekstove i podatke na (na početku) spomenutom internetu.
Nećete ondje naći atmosferu i zagrljaj zvuka koji je Kalamos kvintet ponudio svojim posjetiteljima u povijesnoj zgradi u Šubićevoj, u jedinstveno aranžiranoj rasvjeti, uz veliko zanimanje publike koja se jednostavno stvorila, tražeći stolac više. I nije nitko požalio, jer je ovaj svježi zapah Coltraneova kreativnog duha u novim djelima idealnih trajanja i raznolikih svjetova pokazao da se nasljeđe velikih ideja pronosi vremenima, a bome i prostorima.
Ovaj svježi zapah Coltraneova kreativnog duha u novim djelima idealnih trajanja i raznolikih svjetova pokazao je da se nasljeđe velikih ideja pronosi vremenima
I prije zaključnog citata još jedne Coltraneove misli, podatak da će ovaj koncert biti ponovljen 10. listopada u Grazu, u tamošnjoj Neue Galerie. U nekom drugom prostoru, s nekim drugim naslagama sjećanja, sasvim sigurno će ove skladbe dobiti i opet neki novi bljesak.
„Sva ta tehnika nije važna. Glavno da je osjećaj pravi!“ (John Coltrane)
