Dašak ekskluzivnosti, pijanistički mainstream i oduševljenje Dvora

Hvaljena gruzijska pijanistica Khatia Buniatishvili u utorak, 22. srpnja održala je svoj prvi recital u Hrvatskoj, i to na 76. Dubrovačkim ljetnim igrama.

Bez obzira na sve, ovakav je događaj uistinu velika stvar, jer se radi o barem privremenom povratku ekskluzivnosti koja je dobrim dijelom zadnjih sedam i pol desetljeća bila sinonimna s Dubrovačkim ljetnim igrama. Naročito kroz drugu polovicu prošlog stoljeća, velike međunarodne zvijezde svoje su koncertne debije u Hrvatskoj i regiji – praktički bez iznimke – održavale upravo u Dubrovniku, te je to činjenica koja je umnogome i oblikovala koncertne apetite generacija dubrovačke publike.

Ipak, proteklih godina (a drznuo bih se reći i desetljeća) taj osjećaj ekskluzivnog statusa Dubrovačkih ljetnih igara uvelike je opao, pa jedan ovakav koncertu u tom kontekstu zapravo predstavlja još više. Naravno, ništa od toga ne bi bilo važno da Buinatishvilli nije dubrovačkoj publici ponudila recital vrijedan slušanja. Već sad mogu reći da ona to svakako jest učinila, ali to svejedno ne znači da je njezin nastup prošao bez nekih manjkavosti.

Foto: DLJI

Prvo – sasvim uvjetno rečeno – razočaranje došlo je još prilikom objavljivanja programa njezina recitala. Ta kombinacija skladbi Satieja, Chopina, Schuberta, Couperina, Bacha i Liszta, osim što se na papiru čini relativno disparatnom, također je otkrila i intenciju pijanistice da za svoj prvi recital u Hrvatskoj publici zapravo ne ponudi nešto opskurnije ili manje poznato, nego da se drži pri nekakvom pijanističkom (a naročito romantičarskom) mainstreamu.

To je, naravno, legitimna odluka, jer odabrane skladbe nisu postale općim mjestima u suvremenoj pijanističkoj izvođačkoj praksi tek tako, ali svejedno bi bilo lijepo da se Buniatishvili – kako kažu, jedna od najistaknutijih pijanistica današnjice – odlučila za set skladbi u kojima bi publiku mogla očarati prvo svojom virtuoznošću, a tek onda onim osjećajem poznatosti i prisnosti sa skladbama koje ste čuli već stotinama, ako ne i tisućama puta.

Kombinacija skladbi, osim što se na papiru čini relativno disparatnom, otkrila je intenciju pijanistice da se za svoj prvi recital u Hrvatskoj drži pri nekakvom pijanističkom (a naročito romantičarskom) mainstreamu

Pijanistički recitali su, možda i više nego bilo kakvi drugi koncerti, oni za koje je dojam određen vašom pozicijom u auditoriju. Ako je vaše mjesto sa strane koncertnog klavira, onda se možete fokusirati na tu intrigantnu igru prstiju i sve načine na koje ih izvođač ili izvođačica koriste. S druge strane, kako se približavate tome da sjedite paralelno sa samim klavirom, sve veći fokus dobiva mimika lica samog interpreta. U slučaju Buniatisvhili, s obzirom na reputaciju emocionalnosti i pasioniranosti izvedbi koju ona sa sobom nosi, ova druga opcija zapravo se činila boljom.

Foto: DLJI

Sami početak recitala ugodno me je iznenadio; izvedba prve od tri Satiejeve Gymnopédie ilustrirala je pijanističinu suzdržanost i odmjerenost, s jako lijepim i razgovijetnim pianom na početku, dok je njezino fraziranje publici omogućilo da bude svjesna svih specifikuma Satiejeva unikatnoga melodijskog jezika.

Uslijedile su dvije Chopinove skladbe, i dok je u njezinoj izvedbi Preludija op. 28, br. 4 vrlo teško naći zamjerke, Scherzo br.3, op. 39 zbog odabranog je tempa ipak djelovao nešto slabije. Tu je svakako otegotna okolnost ta što arhitektonika Kneževa dvora vuče sav zvuk prema gore, ali tempo koji je Buniatishvili odabrala svejedno je bio prebrz da bi se svi detalji (koje je ona, dakako, i odsvirala bez greške) jasno čuli, iako to nije pretjerano naškodilo ugođaju skladbe. Segment publike koji je recital slušao na galeriji Kneževa dvora u tom se pogledu vjerojatno nešto bolje proveo.

Foto: DLJI

Nakon Chopina pijanistica se ponovno odlučila za kontrast, ovaj put u obliku Bachova Aira, izvedba kojeg je ponovno pružila ugodno iznenađenje; kao i u slučaju Satiejeve skladbe, ponovno se radilo o izvedbi koja je bila puna respekta prema skladateljevu melodijskom, i u Bachovu slučaju, harmonijskom jeziku. Nakon Bacha, slijedile su dvije Schubertove skladbe od kojih je, kao i u slučaju Chopina, prva također djelovala nešto bolje u odnosu na drugu. Jer dok je u slučaju Impromptua u Ges-duru sloboda u interpretaciji još uvijek bila u domeni dobrog ukusa, u izvedbi Lisztove transkripcije za klavir lieda Ständchen Buniatishvili ipak u previše navrata približila karikaturizaciji u kontekstu agogike i dinamike.

Vrijedi spomenuti kako je tijekom cijelog prvog dijela koncerta izostao aplauz publike, pa je na taj način do kraja izvedbe sljedeće skladbe na programu, Chopinove Polonaise héroique, pijanističin recital protekao praktički u jednom dahu. Ipak, njezina izvedba Chopinove uvijek rado izvođene i još radije slušane skladbe bila je toliko efektna da se je publika naprosto osjetila primoranom nagraditi je aplauzom. S druge strane, pijanističina interpretacija Couperinovih Les barricades mystérieuses teško da je zavrijedila pljesak, s obzirom na to da se radilo o izvedbi koja je jednostavno previše koketirala s romantizmom, utoliko da partikularnosti Couperinova  sloga nisu uspjeli izviriti na površinu.

Recital je protekao praktički u jednom dahu – ipak, izvedba Chopinove uvijek rado izvođene i još radije slušane skladbe bila je toliko efektna da se je publika naprosto osjetila primoranom nagraditi je aplauzom

S druge strane, dobra je bila pijanističina odluka da se u slučaju druge Bachove skladbe na programu, Preludija i fuge u a-molu, BWV 543, odluči za skladbu koja se na klaviru najčešće izvodi u Lisztovu aranžmanu, pa je stoga veći naglasak stavila na virtuozitet i dinamičke kontraste, koji su ipak najčujniji bili u njezinu tretmanu tematskog materijala u fugi, što je bilo više nego dobrodošlo.

Taj Lisztov aranžman poslužio je i kao uvod u zadnje dvije skladbe na programu: nakon treće iz Lisztove druge zbirke Utjeha, Buniatisvhilli je svoj recital zaključila Mađarskom rapsodijom br. 2 i to u aranžmanu Vladimira Horowitza, što je moglo značiti samo jedno, a to je da će završetak koncerta biti bombastičan. I bio je, te je od okupljene publike izmamio gromoglasni aplauz, koji je zbog njihove prerevnosti prigušio zadnji akord, ne dopustivši mu da do kraja odzvoni, što je česta (i loša) pojava.

Foto: DLJI

Ipak, to publici rasprodanoga i nesnosno vrućega Kneževa dvora očito (kao i ništa od gore navedenog) nije smetalo, a ni samoj pijanistici, koja je ovacije publike nagradila s dva dodatka, te se od nje oprostila s klavirskim aranžmanom drugog stavka Koncerta za obou Alessandra (ili Benedetta, ovisno koga pitate) Marcella.