Klapa Rišpet u Lisinskom: gdje zabava ljubi tradiciju
Peti koncert u zagrebačkom Lisinskom u desetogodišnjoj priči Klape Rišpet rasprodan je nakon dvije godine zadržavanja daha i glasa koji su napokon pušteni na slobodu s prvim danima, nadajmo se, postpandemijskog proljeća.
Klapa Rišpet u Lisinskom
Središnji glas splitske klape, Ivo Amulić, ganut je podijelio s publikom oduševljenje i pokazao poniznost riječima: „Dvi smo godine čekali i napokon dočekali. Zbog ovog čak imam i treme, a nadam se da će proći s dvi-tri pisme“.
I kako je ovo bilo moje djevičansko iskustvo s Rišpetom uživo, neiskusan u njihovim live nastupima, suosjećao sam sa sedmeročlanim muškim zborom i njihovim bendom zbog izgovorene nervoze pred dvoranom očiju uprtih u njih pod svjetlima reflektora, dok nisu doista i krenuli s pjesmom. Amulićeve su riječi kroz prve pjesme već u njegovu vrlo stabilnom i kontroliranom tenoru ovoj istoj publici bile vodilja za sljedeća dva i po’ sata. Ono što gotovo nikad nisam na koncertima doživio jest da kroz uvodne stihove prvih pjesama već animiraju publiku kao da su odradili glazbeni maraton što kulminira bisom. Uvod, a već dinamika bisa.
Klapa Rišpet u Lisinskom
Je li posrijedi bilo žeđanje za društvenim okupljanjem? Živom pjesmom? Nostalgija za južnjačkim domom? Generacijska sentimentalnost? Rekao bih čak mozaik svega navedenog.
Čak i kada koncert započinju s netom objavljenom pjesmom “Fermaj me”, publika ih od prvih minuta prati instrumentima glasnica i dlanova, kao i onda kada sjedaju na val modernih klasika poput počasne “Cesarice”, izvedene u čast Oliveru Dragojeviću.
Kad smo već kod Cesarice, doduše u formi nagrade, pjesme novijeg datuma postaju suvremeni hitovi i polako i sami klasici, kao što je i slučaj s nagrađivanom “Šta mi ljube oćeš kazat” izvedenom u višeglasju prije svega sa ženskim dijelom publike koja će biti aktivni ‘sugovornik’ i neumorne plesačice zagrebačkog koncerta.
Amuliću kao glasnogovorniku klape, ali i neosporivom šarmeru koji je scensku prezentaciju i komunikaciju publiku gradio desetljećima – još od Tutti Frutija – lako je upravljati iskustvom obožavatelj(ic)a. Posebice kada im pristupa nefiltrirano, nepretenciozno i spontano riječima poput „plesanje je od ovog momenta strogo dozvoljeno. Nema sidenja!”, i naravno, dvoranu predviđenu za sjedeće koncerte drži na nogama, a jedina prepreka do dolaska publike do pozornice upravo su barijere stolaca. No, nesputani šarmer neodoljive sličnosti sa Stephenom Colbertom, posvetit će se najviše svojoj publici u koju redovito zalazi i osobno pleše sa slušateljicama, stvarajući dojam da je svakoj od njih ponaosob posvećen svaki od stihova.
Pažnju ne posvećuje pak samo njima, nego i mjestima Splita i Brača kao središnjim tropima izražaja ove klape.
Klapa Rišpet u Lisinskom
Rišpet svoj nastup tako gradi na sjecištu suvremena lokalnog žargona, tradicijskih praksi i popularno-estradne estetike čime se očigledno publici obraćaju univerzalnim, a ne žanrovskim jezikom. U kombinaciji od tradicijskoga višeglasnog i homofonog pjevanja u duru, uz pratnju instrumenata do popularnog izričaja, osuvremenjena i popularizirana klapa dominantno tematizira ljubav u svojim tekstovima. Stoga su i očekivani gosti njihovih nastupa i iskusni estradnjaci ljubavne poetike Joško Čagalj Jole i brački romantik Neno Belan. U hrvatskim estradnim pop pjesmama naposljetku je i sjecište generacija i ukusa.
Slušali li ih aktivno ili ne, neporecivo je međugeneracijsko poznavanje melodija i stihova, što svjedoči o širokoj senzibilizaciji svakodnevnih ljudi s univerzalnim potrebama: ljubavi, prepoznavanju i pripadanju mjestu.
Klapa Rišpet u Lisinskom
No, riječ i prepoznatljiva harmonijska konstrukcija pop klape nije organizacijska struktura i vezivno tkivo hrvatske publike, nego i samog ovog sedmeročlanog muškog zbora, proširenog s pratećim bendom među kojima je i, riječima Amulića, „idejni vođa i guru Pero Kozomara”. Sam Kozomara fino je za klavijaturama poentirao – kako o toj sinergiji benda najbolje svjedoči činjenica da u deset godina „nitko nije otišao i to nešto znači”.
Kao pokretač i autor ovog benda zabavne glazbe, kako na njega i sâm gleda, korijene tek vuče u dalmatinskoj tradiciji, a formu grana kroz evoluirane forme i pravce izvedbeno proširene na sve regije Hrvatske. Njegova je raspjevana skupina odmaknuta od klapske forme kakvu u izvornoj varijanti ne prate instrumenti, a i samo je višeglasje drugačije strukturirano i zbog toga moramo gledati na Rišpet, kao i ostale postojeće klapske pandane, iz višestruko naglašavanog očišta zabave.
No, upravo organizacijska struktura, principi melodija i harmonizacija, ljubavno-toponimska naracija koje su u srži ovog kolektiva, temelj su klapskih pjevanja kao autohtone dalmatinske forme. Upravo zbog nje klapsko je pjevanje uvršteno na UNESCO-v popis nematerijalne baštine, sasvim slučajno prigodno iste 2012. godine kada su se splitski slavuji okupili u polukrug i zapjevali autentičnu dalmatinsku pismu već upisanu u svijest suvremene hrvatske kulture.
