23
ožu
Izvještaj

Zanimljiv susret Busonija i Puccinija, koji oni vjerojatno nisu ni zamišljali

Arlecchino: Serena Ferraiuolo i Giulio Settimo / Foto: HNK Ivan pl. Zajc

share

Arlecchino i Gianni Schicchi, operni diptih praizveden 14. ožujka u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc, posjetili smo 19. ožujka. Arlecchino dolazi u režiji Marina Blaževića, dok je Giannija Schicchija režirao Fabrizio Melano.

Arlecchino Gianni Schicchi

Dante je možda prva poveznica, a možda i jedina, između dviju opera koje tvore zanimljiv diptih nove operne predstave riječkog HNK – ili možda ipak ne – jer Arlecchino i Gianni Schicchi, odnosno njihovi tvorci, suvremenici Ferruccio Busoni i Giacomo Puccini i nisu tako udaljeni jedan od drugoga – njihova nadahnuća, njihovi korijeni zapravo su isti, premda su njihove estetike različite.

(Su)odnos jednočinki

Njihov spoj neće značiti samo to da će ona poznatija, Gianni Schicchi, poslužiti kao pozivnica da upoznamo manje poznatog Arlecchina: u tom novom, zanimljivom, drukčijem diptihu i Arlecchino, djelo koje je svojevrstan manifest Busonijeva modernizma, može baciti drukčije svjetlo na Puccinija, na njegov modernitet, na njegovo uvijek svježe reinterpretiranje tradicije i osmišljavanje vlastitog stila, koje je i moderno i svevremeno.

Usto, Arlecchino se uz Giannija Schicchija, otkriva kao djelo nimalo manje majstorskog rukopisa. Taj je rukopis pun – ako ne baš spontanog nadahnuća, kakvo teče Puccinijevom partiturom, ali onda majstorskih orkestralnih komentara, žive akcije između likova i maestralnog ispreplitanja govorenih i pjevanih ulomaka, koji su više od displaya modernističkih opernih tehnika s početaka 20. stoljeća i svjedočanstva vremena kada se eksperimentiralo ispipavajući moguće nove glazbene putove.

Dvije jednočinke u zajedničkoj predstavi zapravo ostaju odvojene – u odnosu su samo ako ih tako želimo interpretirati. Prvi Arlecchino dolazi u režiji Marina Blaževića, poznatog nam već po nizu režija na sceni riječkog HNK, a Giannija Schicchija režirao je drugi redatelj, Fabrizio Melano, kojemu je ovo treća režija na riječkoj pozornici.

Arlecchino

U Arlecchinu zapravo događa se puno toga, i ništa. Sve što se događa ima gotovo efemeran značaj. Glavni lik Arlecchino – prikazan u ovoj inscenaciji kao biće dvojne prirode ili možda dvojbene naravi – tako što ga glume glumac i glumica, Arlecchino-Arlecchina – koji dopire iz Busonijeva nadahnuća commediom dell’arte i njegovom od djetinjstva velikom fascinacijom marionetskim kazalištem, meštar je ceremonije.

Giulio Settimo / Foto: HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka

U pričici koja govori o njegovim ljubavnim podvizima i bračnoj nevjeri, on zapravo manipulira likovima i događajima. Na kraju ništa se loše nikome neće dogoditi, ali na površinu izbija nešto gore, možda ravnodušnost, nihilizam – u ovoj režiji gotovo zaobiđeni, ali ipak prisutni, u neumornom pokretu likova koje Arlecchino namješta kao da su lutke, u detaljima njihovih kostima koje je dizajnirala Sandra Dekanić – koji su napravljeni samo kao polovice kostima, a pola su neutralni.

I scenografija i svjetlo, koje potpisuje Alan Vukelić, osmišljeni su kao da su zapravo u radu, za drugu predstavu (odnosno Giannija Schicchija koji slijedi); scenska tehnika unosi i iznosi stvari miješajući se u predstavu, kao i druga operna trupa, koja se sprema za pravu predstavu.

“Arlecchino”: u prvome planu: Serena Ferraiuolo, Blaž Galojlić, Dario Dugandžić, Saša Matovina, Marijan Padavić / Foto: HNK Rijeka

Na kraju ostaju samo Arlecchino i Arlecchina, koji poput tamnih anđela, koji oblijeću oko krojača Ser Mattea, koji u osami nužnika, nasred scene, čita Dantea. U izvedbi jako dobro uvježbanog ansambla dominiralo je odličnih dvoje glumaca u dvojnoj ulozi Arlecchina – Serena Ferraiuolo i Giulio Settimo, koji su svojom fizičkom komedijom, mimikom, gestom, bili motor izvedbe, nalazeći se posvuda po sceni, a jednako vješti u ritmiziranim replikama.

Iskrivljeno ogledalo Busonijeve opere buffe

Pjevane uloge su se odlično uklopile, Dario Dugandžić kao krojač Ser Matteo, Jurica Jurasić Kapun i Luka Ortar kao Svećenik i Doktor, Michaela Selinger kao Colombina, a posebno se istaknuo smislom za glazbenu gestu u Busonijevoj parodiji bel canta Jorge Puerta kao Leandro.

Jorge Puerta i Michaela Selinger / Foto: HNK Zajc, Rijeka

U svemu ih je, ne možemo reći pratio, nego doprinosio svojim glazbenim komentarom odlično uvježban Riječki simfonijski orkestar, koji je pod vodstvom svojeg šefa dirigenta Valentina Egela bio precizan, točan, lijepog tona i fraze. Ipak, nedostajalo je, a to se čini ponajprije kao propust mladog dirigenta, snažnijeg, jasnije izraženog samog komentara prisutnog u Busonijevoj glazbi, one ironijske crte kojom je prožeta, a kojoj nije cilj lijepo, muzikalno odsvirana fraza, nego njezin prizvuk, njezin odraz u “iskrivljenom ogledalu” Busonijeve moderne, novovremene opere buffe.

Dario Dugandžić, Saša Matovina, Marijan Padavić, Luka Ortar, Jurica Jurasić Kapun, Giulio Settimo, Serena Ferraiuolo, Marin Blažević, Sofija Cingula, Alan Vukelić, Jorge Puerta, Michaela Selinger, Blaž Galojlić / Foto: HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka

Gianni Schicchi

Prava opera buffa, u kojoj se Puccini vraća Danteu i njegovih nekoliko stihova, iz kojih gradi, na osnovu Forzanovog libreta, živu sličicu iz života srednjovjekovne Firence, s pregršt briljantno skiciranih likova i njihovih šturih interesa, ali opet osvijetljenih svjetlinom Puccinijeva razumijevanja ljudskosti sa svim njezinim manama i smislom za humor, dapače čak blagom podrugljivošću – je jednočinka Gianni Schicchi.

Foto: HNK Rijeka

Drugi dio diptiha vidjeli smo u režiji Fabrizija Melana. Fabrizio Melano, koji u svojoj biografiji ima i režije u Metropolitan operi, ipak nam nažalost nije dao skoro pa ništa od one lakoće i smijeha kojima Puccini, pun razmijevanja prema svojim nepoštenim, uskogrudnim, a opet tako ljudskim likovima, stvara ovu istančanu i sažetu komediju. Dapače, umrtvio ju je, ne iskoristivši mogućnosti za stvaranje smiješnih situacija koje daju partitura i libreto, ni ne pokušavajući izrežirati likove, nego ih postavljajući u tipiziran mise-en-scène, uglavnom sve zajedno, kao grupu, dosta statično, s klišeiziranim, nedovoljno jakim reakcijama, dok tekst i glazba nude mnoštvo mogućnosti.

Foto: HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka

U tom smislu puno bolje nije bilo ni glazbeno, jer se i ovdje donekle pokazala neumješnost dirigenta Valentina Egela da izrazi temperament, raspoloženje, gestu odnosno da ih prepozna i potom izvuče iz orkestra i solista. Ne umanjujući vrijednost dobrog muziciranja, u smislu tona orkestra, koji je bio na visini, muzikalne fraze, jako uredno otpjevanih sola, od samog početka bolno je nedostajalo karaktera, inzistiranja na Puccinijevim tako jasnim gestama, koje nisu tek lijepe fraze, nego glazbeni jezik, humor, koji treba prepoznati i udahnuti mu život, unoseći više dovitljivosti, zaoštrenosti i težine u akcente, u pokret, u ton, bilo orkestra bilo solističkih glasova.

Ne umanjujući vrijednost dobrog muziciranja, u smislu tona orkestra, koji je bio na visini, muzikalne fraze, jako uredno otpjevanih sola, od samog početka bolno je nedostajalo karaktera

Nažalost, to nije bilo tako čemu svjedoči i to što u publici jedva da se par puta netko nasmijao.  Od pojedinačnih kreacija, najbolja je bila ona najiskusnijeg pjevača, Roberta Kolara u naslovnoj ulozi, koji je osim sjajnog pjevanja, sam uspio unijeti dašak humora u svoj lik, lako se transformirajući u starog Buosa.

Luka Ortar, Anamarija Knego, Bryan Lopez Gonzalez, Vanja Zelčić, Lorena Krstić, Marko Fortunato, Robert Kolar, Jurica Jurasić Kapun, Andrei Köteles, Sofija Cingula / Foto: HNK Rijeka

Lauretta Darije Auguštan bila je pomalo mukla i tiha, bez prave vedrine koja bi obojala prekrasne Puccinijeve fraze. Kubanski tenor Bryan Lopez Gonzalez nije se jednostavno nosio s razvedenim melodijskim linijama uloge Rinuccia, posebno na višim tonovima. U ostalim su ulogama bili Slavko Sekulić, Vanja Zelčić, Sofija Cingula, Marko Fortunato, Dario Dugandžić, Lorena Krstić, Jurica Jurasić Kapun, Luka Ortar i Elia Saraconi – generalno bez zamjerki na pjevanje, ali uz zamjerke na izraz, koji je kod većine bio manje-više mlak, kao što je bila i kompletna izvedba Giannija Schicchija, za što su ipak ponajviše odgovorni redatelj i dirigent.

Susret ili mimoilaženje?

Unatoč tome, što je Gianni Schicchi ostao prigušen, prisustvovali smo zanimljivom susretu Busonija i Puccinija, koji oni vjerojatno nisu ni zamišljali. Postavljeni jedan uz drugoga u ovoj riječkoj predstavi, ne možemo doduše reći jesu li se zaista sreli ili samo mimoišli, jer, unatoč ideji Arlecchina kao predigre Gianniju Schicchiju, ni koncepcije dvaju redatelja nisu se nužno srele i prožele.

Gianni Schicchi je svakako i dalje pozivnica, kojom se poziva da upoznamo i Arlecchina, a Arlecchino je zaslužio da se na nju odazovemo.

“Gianni Schicchi”: Saša Matovina, Marijan Padavić, Jurica Jurasić Kapun, Lorena Krstić, Luka Ortar, Bryan Lopez Gonzalez, Anamarija Knego, Robert Kolar, Valentin Egel, Sofija Cingula, Fabrizio Melano, Paola Lugarić, Dalibor Fugošić, Manuela Paladin Šabanović, Slavko Sekulić, Vanja Zelčić, Elia Saraconi, Marko Fortunato, Dario Bercich, Andrei Köteles / Foto: HNK Rijeka

Foto: HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka

Foto: HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka

Foto: HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka

Foto: HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati