Odmjereno, primjereno i uzvišeno

Ciklus Lisinski subotom imao je svoje uspone i padove tijekom proteklih dviju sezona, što zbog pandemijskih okolnosti, što zbog dvaju velikih potresa. No, ako je suditi po onome što je najavljeno u ovoj koncertnoj sezoni, polako se vraća na neke prošle standarde. Otvaranje ciklusa pripalo je Kraljevskom filharmonijskom orkestru, uglednome britanskom ansamblu koji vodi Vasilij Petrenko, a kao solist pridružio se makedonski pijanist Simon Trpčeski.

Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Nimalo jednostavna ‘klasika’

Da nije riječ o bilo kakvome orkestru, a ni dirigentu, razvidno je već iz njihove bogate diskografije. Štoviše, orkestar je prošle godine proslavio i svoju 75. godišnjicu djelovanja. Dakako, diskografija ne mora značiti apsolutno ništa, s obzirom na to koje mogućnosti studijsko snimanje kod uređivanja snimki nudi već desetljećima. Ipak, Kraljevska filharmonija i Vasilij Petrenko svojim su muziciranjem opravdali status vrhunskoga orkestra i dirigenta predstavivši se vrlo klasičnim, ali nimalo jednostavnim programom.

Homogenost u orkestralnom muziciranju nužnost je od koje orkestar ne odstupa

Početak koncerta obilježila je izvedba Prve simfonije u D-duru, op. 25 Klasične Sergeja Prokofjeva. Sklizak je teren ta eklektična partitura iz relativno ranoga opusa ruskoga majstora, no Vasilij Petrenko i Kraljevski filharmonijski orkestar se nisu poskliznuli. Kompaktnost početnoga akorda i rastvorbe koja uslijedi nakon njega odmah je dala naslutiti da je homogenost u orkestralnom muziciranju nužnost od koje orkestar ne odstupa. Već je druga tema prvoga stavka poslužila orkestru za demonstraciju minucioznog piana gudača, napose violina koje su pokazale nevjerojatno jedinstvo u sviranju.

Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Istovremeno, ništa manje briljantno nisu svirali ni drveni puhači, posvećujući pažnju svakom tonu i melodijskoj liniji. Artikluacija svih dionica bila je kirurški precizna. Baršunasti kontrabasi u drugome stavku pružali su oslonac cijelome orkestru, a poletnost posljednjega stavka pokazala je da briljantnost u sviranju ne pati ni u brzim tempima. Vizija dirigenta Vasilija Petrenka pritom je bila vrlo transparentna, savršeno (gotovo školski) razlažući naoko jednostavni formalni plan simfonije od njezina početka do kraja.

Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Simon Trpčeski i sonorni piano kakav rijetko čujemo

Pijanist Simon Trpčeski, već odavna poznat i zagrebačkoj publici, nastupio je u kanonskomu djelu pijanističke literature, Klavirksome koncertu u a-molu, op. 16 Edvarda Griega. Sinergija kakvu je postigao s orkestrom bila je vrlo jasna od samoga početka, s obzirom na to da su i njegove artikulacije bile vrlo transparentne.

Simon Trpceski. Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Bogati ton koji je izvukao iz klavira osjetan je bio od pianissima do fortissima, a vještog prebiranja po tipkama nije nedostajalo. Posebno je impresivan bio sonorni piano kakav se rijetko čuje na pozornici Lisinskog. Oduševljenoj publici pijanist je uzvratio dvama dodatcima. Prvi od njih bila je jedna od Impresija skladatelja Roberta Stingla, neugledan stavak koji ničemu nije poslužio kako ni skladatelju, tako ni pijanistu kojem je posvećena. Drugi je dodatak, Listopad iz Godišnjih doba Petra Iljiča Čajkovskog, znatno bolje razotkrio muzikalnost koju posjeduje Simon Trpčeski.

Posebno je impresivan bio sonorni piano kakav se rijetko čuje na pozornici Lisinskog

Simon Trpceski. Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Jasnoća dirigentske geste

Drugi dio koncerta zauzela je Druga simfonija u D-duru, op. 43 Jeana Sibeliusa za koju je sastav orkestra značajno uvećan u odnosu na prvi dio koncerta. Dirigentski stil Vasilija Petrenka obilježen je prije svega jasnoćom. Pažljivom je slušatelju moguće, promatrajući dirigenta, pratiti što se točno ima dogoditi u narednih nekoliko trenutaka u partituri, zahvaljujući njegovoj poletnosti i potpunoj lišenosti redundantnih pokreta. Petrenkovo čitanje Druge simfonije u D-duru jednako je transparentno kao i ono znatno prozračnije Prokofjevljeve partiture.

Vasilij Petrenko. Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Kroz gusto tkivo četiriju stavaka probijao se zajedno s orkestrom čije sekcije ne poznaju granice, djelujući sjedinjeno u stvaranju raskošnog orkestralnog zvuka. Baršunasta piana, prije svega u zadivljujućoj izvedbi violončela i kontrabasa, pa do grandioznih fortissima koje su „podebljali“ limeni puhači, demonstracija su odmjerenosti u sviranju svih članova orkestra. No, da nije riječ samo o orkestralnom kolektivu bez vrsnih pojedinaca dokazali su solisti, napose flautistica i klarinetist.

Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Kraljevska filharmonija

Kraljevski filharmonijski orkestar zahvalio je publici dvama dodatcima. Najprije Jutarnjim ugođajem iz scenske glazbe Edvarda Griega za predstavu Peer Gynt u kojoj su ponovno zablistali solistički istupi te kristalno jasan piano gudača. Uslijedio je i Šesti mađarski ples u Des-duru Johannesa Brahmsa u kojem je Vasilij Petrenko donio neuobičajeno čitanje partiture koje je bilo donekle hladno, ali odmjereno, bez previše zanošenja i žara kakvo inače prati Mađarske plesove do granica dobrog ukusa.  

Vasilij Petrenko. Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Zašto je dvorana Lisinski izabrala ime orkestra Royal Philharmonic Orchestra prevesti kao Kraljevski filharmonijski orkestar nije potpuno jasno, s obzirom na to da u istoj kući svoju sezonu zasigurno ne ostvaruje Zagrebački filharmonijski orkestar. No to nije jedina začudnost u prevođenju kakva se može pronaći u popratnomu programu koji, uz dugačak muzikološki osvrt na djela, ovdje ili ondje zastrani u tumačenje i pronalaženje nekakve mahovine u Sibeliusovoj partituri. Manje je katkad doista više.

Orkestri poput Kraljevske filharmonije u Zagrebu su podsjetnik na to kakav standard orkestralnog muziciranja valja njegovati i čemu treba stremiti. Uz pijanista Simona Trpčeskog i dirigenta Vasilija Petrenka večer je doista moguće opisati kao vrhunski koncertni doživljaj.

Uz pijanista Simona Trpčeskog i dirigenta Vasilija Petrenka večer je doista moguće opisati kao vrhunski koncertni doživljaj