Kraljevska glazba za kraljevsku dvoranu

S idejom o „naj-naj“ koncertu u glavi i ulaznicom do koje je bilo i te kako teško doći, čak s mrvicom sumnje da će se takav koncert – s obzirom na političku i epidemiološku situaciju uopće održati – otputovala sam u Beč, na koncert filmske glazbe u pravom smislu te riječi. Bio je to koncert Johna Williamsa koji je dirigirao Bečkom filharmonijom, a koja je na taj način proslavila devedeseti rođendan mnogima omiljenog filmskog kompozitora. Koncert je, uz sudjelovanje skladateljeve specijalne gošće, violinistice Anne-Sophie Mutter, održan 12. i 13. ožujka  2022. (ovaj prikaz odnosi se na 13. ožujka), u najakustičnijoj i najslavnijoj koncertnoj dvorani u Europi, Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina.

Musikverein, Beč

S obzirom na ovacije kojima je John Williams dočekan kada je izašao na podij, lako je zaključiti da bi publici bilo dovoljno i samo vidjeti ga te biti u njegovoj blizini; jednako je bilo lako osjetiti da se svaki pojedinac u publici osjećao posebno počašćenim što može prisustvovati na koncertu s tim izvođačima i na tom mjestu, uz glazbu koja je jednako slavna koliko i njezin autor.

Skladba kao kazališni zastor

Williams je ovom posebnom prilikom ipak odlučio donijeti širu sliku svog stvaralaštva, dakle ne isključivo onu orijentiranu na njegova najpoznatija ostvarenja pisana za film, nego i ona nefilmska. Koncert je tako otvoren svečanim Sound the Bells!, kompozicijom osmišljenom da uvede u ceremoniju vjenčanja japanskog princa Naruhita i njegove odabranice Masako Owada. Inspirirana zvukom zvona japanskih hramova, prenoseći njihovu lepršavu sonornost, ali izbjegavajući doslovne asocijacije, skladba je zamijenila ulogu kazališnog zastora koji se pomiče u stranu kako bi se publici otkrilo zvučno bogatstvo i glazbe i orkestra i dvorane.

Slušatelje je bilo lako pozvati u Williamsov glazbeni svijet – po to su, uostalom, i bili došli – pa ih je tako „začarane“ slavni dirigent i kompozitor bez problema uveo u svoj Drugi koncert za violinu i orkestar, nastao tijekom 2021. godine i napisan upravo za Anne-Sophie Mutter.

Drugi violinski koncert Johna Williamsa djelo je klasične provenijencije, ali suvremene zvukovnosti; iznutra je podijeljeno u četiri stavka koji se izvode attacca, a čiji naslovi (Prologue – Rounds – Dactyls – Epilogue) sugeriraju izvanglazbenu inspiraciju. Izvedba Anne-Sophie Mutter naglasila je klasičnu stranu kompozicije, dok se istodobno vještina njezine interpretacije potvrdila dominantnom i vrijednom divljenja, čak i u okruženju vrhunskog izvođačkog tijela bečkog filharmonijskog orkestra.

Anne-Sophie Mutter dominantna i vrijedna divljenja, čak i u okruženju vrhunskog izvođačkog tijela bečkog filharmonijskog orkestra.

Pisana u znaku Klangfarbenmelodie, partitura je također davala priliku pojedincima iz orkestra da istupe: kroz pozorno osmišljene kolorističke kombinacije poput violina-harfa, violina-flauta, violina-timpani ili violina-timpani-harfa, često se tražila suigra solistice i orkestralnih solista. Dapače, činilo se na momente da je koncert pisan za najmanje dva solista – uz Anne-Sophie Mutter, istaknula se, primjerice, i orkestralna harfistica Anneleen Lenaerts koja je i bila premještena sa svoje „pozadinske“ pozicije u orkestru na primarnu poziciju, odmah uz dirigenta.

Foto: Filip Waldmann / Wiener Philharmoniker

Izazov zaraznih ideja Johna Williamsa

Moguće je da su virtuoznost violinistice i ostalih interpreta bili stavljeni na kušnju skladateljevim zaraznim idejama, no oni su svi svirali s lakoćom – bilo da se radilo o suptilnom kruženju u Rounds, bilo da su to bili trenutci statičnih predaha iz kojih bi zatim nabujala glazba; bilo da se oblikovalo sve jasniji blokovski rad u stavku Dactyls te izmjene prozračno-mirnog gibanja i orkestralnih ‘naleta’ ili se usredotočilo na linijsko kretanje netipičnih melodijskih uzoraka kojima je melodijski i harmonijski svijet skladbe majstorski povezan u jedinstvenu cjelinu.

Williamsov Drugi violinski  koncert pokazao se apsolutno samosvojnim djelom

Mnogi su u Williamsovom Drugom koncertu za violinu i orkestar potražili uzore – neki američke, poput glazbe američkog pijanista i skladatelja Claudea Thornhilla, a neki europske, poput kompozicija Claudea Debussyja – međutim, to je djelo apsolutno samosvojno. Specifičnog glazbenog izraza, možda manje znanog, ali prisutnog u skladateljevim ostvarenjima za različite medije, Drugi violinski koncert pokazao se i suvremenim i atraktivnim, punim nepresušnog nadahnuća te unutrašnjih, kroz izvedbu moguće i vizualiziranih glazbenih slika.

Već je prvi dio programa zaključen dodatkom – Anne-Sophie Mutter odsvirala je temu iz filma Roberta Altmana, The Long Goodbye. Temu je, na opće oduševljenje publike, najavio sam skladatelj, naglasivši kako se radi o pedeset godina staroj glazbi – glazbi koja, kako se slušateljstvo netom uvjerilo, s godinama nije izgubila ni mrvicu svoje posebnosti.

Koncertno uređena filmska glazba

Profinjena je melodija ujedno poslužila i kao priprema za drugi dio programa, u kojemu je publika gladna Williamsove filmske glazbe, njegovih lajtmotiva i marševa, dobila upravo ono što je tražila. Dapače, skladatelj je – na oduševljenje prisutnih – preuzeo ulogu „majstora ceremonije“, najavljujući i objašnjavajući pojedine komade, glazbene isječke iz filmova koji su, međutim, kompozicijski bili „uređeni“ kao „koncertna“ glazba.

Foto © Filip Waldmann/Vienna Philharmonic

Tako je marš iz filma Superman ne samo svečano otvorio drugi dio programa i ne samo prezentirao princip postupnog rasta i razvoja kao „trik“ kojim kompozitor gradi svoje filmske teme, nego je dao apsolutno uživati u nevjerojatnoj izvedbi poletnih Bečkih filharmoničara. Pri tome je angažman svih članova orkestra bio fascinantan, a naročito je zadivljujuća bila izvedba obično zanemarenih orkestralnih dionica, poput kontrabasa, drugih violina i viola, dakle, instrumenata koji iznutra grade orkestraciju, ključnih za dobivanje pravog zvuka „Supermanove teme“.

Od manje poznatog prema svima poznatom

John Williams skladatelj je koji svoju filmsku glazbu prilagođava izvedbenom kontekstu – kada se izvodi na koncertnom podiju, kao što je ovdje bio slučaj, po potrebi je dorađuje i prerađuje kako bi je prilagodio načinu slušanja. U tom smislu se u programskoj knjižici moglo pročitati da se u nastavku izvode „Tri komada iz Harryja Pottera“, pri čemu su se Hedwigina tema, Fawkes the Phoenix i Harry’s Wondrous World mogli lako percipirati kao stavci simfonijskog djela. S druge strane, u ne manje slavnom nastavku (koncept programa je očito išao od manje poznatog prema svima poznatom), skladatelj je najavio Scherzo za motocikl i orkestar iz filma Indiana Jones i posljednji križarski rat.

Naime, Scherzo, prema pripovijedanju Williamsa, ipak nije bio pisan za motocikl, ali je svejedno zvuk motocikla u uzbudljivoj filmskoj sceni potpuno prekrio glazbu. I zato, „hvala bogu da nema motocikla“, šalio se skladatelj tvrdeći, i dalje u humorističkom tonu, kako ovom izvedbom ispravlja uvredu nanesenu njegovom „skladateljskom egu“. Kada je zazvučao, dinamični Scherzo iz Indiane Jonesa pokazao se iznimno zahtjevnim, no opet su Bečki filharmoničari s lakoćom odoljeli izazovu prepunom gudačkih „štrikanja“, uzbudljivih akcenata na lakim dijelovima doba, dijaloga između puhača i gudača te drugim kompozicijskim postupcima, inače skrivenim iza filmskih šumova i sadržaja filmske slike.

A kada je krenula romantična Marionina tema iz Jahača izgubljenog kovčega, sve su uši upijale naizmjenične nastupe orkestralnih solista, naročito vrhunsku izvedbu flautista Karl-Heinza Schütza, koji je u istoj maniri nešto kasnije odsvirao temu Princeze Leie kada je uslijedila na programu.

I ovdje su „isječci“ iz slavne franšize bili postavljeni poput stavaka i objedinjeni zajedničkim naslovom „Tri  komada iz Ratova zvijezda“. „Stavci“ su se nizali po klasičnom principu čiji bi se dijelovi mogli tradicionalno nasloviti kao: Marcia-Cantabile-Maestoso, a ponudili su – možda ne primarne, ali svejednako poznate teme slavnog serijala. Bili su to: March of the Resistance iz Epizode 7: Sila se budi (s prekrasnim i majstorski izvedenim fugatom upletenim u marš), Tema princeze Leie (gdje je – ako ćemo biti zločesti – kornist iz orkestra mrvicu „kiksao“, ali su sve „popravili“ solisti poput K. H. Schütza i koncertmajstora Volkharda Steudea) s prekrasnom glazbom za Throne Room and End Title iz filma Epizoda 4: Nova nada, koja se jednostavno u toj prilici doista mogla doslovno shvatiti kao kraljevska glazba za kraljevsku dvoranu.

Nagrada publici za neprekinuti niz stojećih ovacija

S glazbom za završnu sekvencu filma Nova nada, kraju je priveden službeni dio koncerta, ali je Bečka filharmonija s Johnom Williamsom na čelu, pripremila odulji neslužbeni dio i time uzvratno nagradila publiku za neprekinuti niz stojećih ovacija.

Williams je za potrebe „bisa“ na pozornicu ponovno doveo Anne-Sophie Mutter, a njezina je predivna, naglašeno romantična izvedba Across the Stars, ljubavne teme iz kronološki druge trilogije Ratova zvijezda, rekla puno o tome koliko je skladateljeva glazba uspjela „začarati“ i samu violinisticu.

Ona se, naime, u prvom dijelu programa nije tako lako predavala neskrivenom patosu, no Across the Stars ju je povukla u tom smjeru pa je njezina violina zapjevala u ljubavnom zagrljaju Anakina i Padme. Mutter je s Bečkom filharmonijom odsvirala i skercozni Duel iz filma Avanture Tintina, još jedan zahtjevni Williamsov komad, prepun efekata i virtuoznih momenata, obilježen (poput drugih skladbi koje je u prvom dijelu svirala Anne-Sophie Mutter) solo-kadencom osmišljenom baš za nju.

Anne-Sophie Mutter / Foto: Filip Waldmann; Wiener Philharmoniker

Tema najslađeg izvanzemaljca na Zemlji i u svemiru nekoliko je puta „preletjela“ Zlatnu dvoranu bečkog Musikvereina, ostavljajući i izvođače i njihove slušatelje bez daha

Koncert Johna Williamsa, jasno, nije mogao proći bez glazbe iz filma E. T. pa je čuvena tema za scenu u kojoj bicikli malog Elliota i njegovih prijatelja polijeću zahvaljujući umnim moćima vjerojatno najslađeg izvanzemaljca na Zemlji i u svemiru – ta je tema, gotovo naočigled, nekoliko puta „preletjela“ Zlatnu dvoranu bečkog Musikvereina, ostavljajući i izvođače i njihove slušatelje bez daha, suznih očiju i u „povišenom“ raspoloženju.

A onda je, uz kratku najavu poletnog skladatelja, dvoranu zatresla čuvena tema Dartha Vadera. Na žalost, Imperijalni marš je – nekako sasvim spontano, ali opet potpuno logično – postao svojevrsnom obveznom završnicom Williamsovih koncerata pa nikakav pljesak ni ovacije nisu mogle nagovoriti skladatelja i izvođače da za nezasitnu publiku „još malo sviraju“.

Bila je to, jednostavno, ‘točka na i’ jednog prekrasnog glazbenog događaja koji će njegovi sretni slušatelji još dugo prepričavati i zasigurno još dugo, ako ne i zauvijek, pamtiti.