Miljama daleko od klišeja

Klišej Krešimira Bedeka ni po čemu nije klišej, iako nosi takav naslov. Dobio ga je po uvodnoj kompoziciji na albumu, istoimenoj skladbi Gordana Tudora, koja unatoč tome što je na početku albuma, ni po čemu nije uvod. Tudorov Klišej jedna je od četiri kompozicije koje je Bedek kao istaknuti predstavnik zagrebačke gitarske škole uvrstio na svoju nedavno objavljenu solističku ploču.

Jedna od odrednica neke škole bila bi, svakako, da ona svojim djelovanjem sa sobom nosi i zamjetnu količinu novog repertoara. Gitarska škola koja je protekle godine obilježila 50. obljetnicu Odjela za gitaru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, to svakako – i to već godinama u velikim količinama i pritom bez iznimke kvalitetno – čini.

Dugovječna i uzajamna ljubav

Ljubav između predstavnika zagrebačke gitarske škole (sad već kroz više generacija) te hrvatskih suvremenih autora uzajamna je i dugovječna, pa ako postoji neki korpus djela kojima možemo konkurirati ili koji bi mogao biti međunarodno interesantan, onda je to svakako upravo (i) taj gitarski.

Römer hrvatsku autorsku produkciju za gitaru stavlja uz bok najvećim sportskim uspjesima kojima se kiti naša nacija

O tome je lijepo na posljednjoj Glazbenoj tribini u Osijeku govorio jedan od njenih iskusnijih predstavnika, István Römer. Tko je htio čuti, mogao je iz njegovih riječi saznati kako hrvatska gitarska glazba jako dobro kotira na međunarodnoj glazbenoj sceni te da je jako tražena, samo što je izdavačka djelatnost nedovoljno prati. Römer hrvatsku autorsku produkciju za gitaru stavlja uz bok najvećim sportskim uspjesima kojima se kiti naša nacija. On smatra da je autorska produkcija na polju klasične gitare u Hrvatskoj također vrijedna kićenja.

Foto: Matej Grgić

Bedek, koji i sam djeluje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a potječe iz razreda Darka Petrinjaka, baštini dio toga odnosa gitarista prema hrvatskoj autorskoj sceni. Pa tako i ovaj album, nedavno objavljen za Cantus, govori tome u prilog. I to ne samo time što su na Klišeju objavljena četiri djela hrvatskih suvremenih skladatelja, pritom njegovih vršnjaka. Bedek je upravo svojom djelatnošću i pristupom potaknuo nastanak tih djela koje je naposljetku uvrstio na album.

Zamašnjak svega

Uveo je Bedek tako Gordana Tudora u svijet gitare. Dugo je nagovarao Ivana Josipa Skendera na djelo koje će iz sonatnog stavka prerasti u opsežnu četverostavačnu sonatu. Skladbu je za ovaj CD napisao Ante Knešaurek. A o višegodišnjem odnosu i suglasju između Bedeka i Ivane Kiš pisalo se već i prije. O svemu tome (i o mnogočemu drugom što govori u prilog nastanku gitarskog repertoara u hrvatskoj glazbi) može se saznati iz eseja Ive Lovrec Štefanović u knjižici izdanja.

Autori naslovnice: Kazinoti & Komenda

Album tako okuplja, kako rekosmo, četiri djela napisana za Bedeka, a ona mu, pak, kako o tome piše i Lovrec Štefanović, poput odijela šivanog po mjeri savršeno stoje: već spominjani Klišej Gorana Tudora, također već dotaknuta Sonata za gitaru Ivana Josipa Skendera, potom Sonare Ante Knešaureka te Big John Campbell’s Last Song Ivane Kiš.

Ukupno, nešto manje od pedesetak minuta glazbe; možda ne previše, ali itekako vrijedno slušanja i pritom zaokružena cjelina.

A sve njih povezuje Bedekova umjetnička osobnost. „Još jedan fanatik izrazite posvećenosti glazbi“ kako o Bedeku govori Tudor, onaj „peti“ u bendu koji u ovom slučaju ne fali nego je zapravo pokretač, zamašnjak svega, koji okuplja i pokreće, ne pušta i ne popušta do kraja (kako o tome svjedoči Skender na putu svoje skladbe od stavka do sonate) i bez kojega – jednostavno – ničeg od svega ovog, ni skladbi, ni albuma u konačnici, ne bi niti bilo.

Preko skladateljske ideje on ne ide, ne natkriljuje ju niti prekoračuje

Sâm Bedek, pak, svira karakterno, moćno, punim zamahom, širokog poteza i u punome zvuku, no unatoč tome ne prekriva autorsku ideju te, iako je čak i „bez slike“ snažan i dominantan, preko skladateljske ideje on ne ide, ne natkriljuje ju niti prekoračuje; radije, ako je vjerovati autorima u njihovim usmenim iskazima koje je Lovrec Štefanović zabilježila u popratnoj knjižici albuma, on u uzajamnom procesu oko stvaranja djela sudjeluje, aktivno participira, intervenira u tijeku, dodajući u taj odnos vlastiti umjetnički ulog i to čineći bez ostatka.

A rezultat su čujni.

Klišej

Poslušajmo samo Tudorov Klišej, skladbu koja – iako se oslanja na neke gitarske obrasce –miljama je daleko od bilo kakvog klišeja. Možda će to nekog iznenaditi, no Tudorov Klišej, prije svega, kompozicija je izrazitog, dubinski shvaćenog virtuoziteta. Napisao ju je netko tko fenomen virtuoziteta razumije iznutra. Daleko je ona od pokazivačkog čina; prije bi se moglo reći da bi je, u najpozitivnijem smislu, tako u našem dobu možda skladali neki današnji Paganini ili Ysaÿe.

Foto: Matej Grgić

Poslušamo li, međutim, Klišej i nekim drugim ušima pa se pritom oslobodimo barem dijela vlastitih klišeja, netko bi u toj ukusno skladanoj fantaziji-impromptuu mogao prepoznati i način nekih puno suvremenijih virtuoza, kao što su recimo John McLaughlin ili Al Di Meola.

No što bi uopće bilo s Klišejom da ne nosi takav naslov? Da li bismo u njemu i dalje čuli „klišej“?

Ako je tajna pravog virtuoziteta u individualnoj sposobnosti neumornog širenja tehničkih i izražajnih granica vlastitog muzikaliteta, Tudor je u Klišeju Bedeku pružio jedan takav stavak za obilato izražavanje muzičkih vrlina. Svježina autorske misli u njemu struji do slušatelja nezaustavljivim tokom. A Bedek? Apsolutnim vladanjem svojim gitarskim umijećem on to u najboljoj maniri iskorištava i prepoznaje.

Sonare

No krenimo dalje. Knešaurek u svojoj skladbi traga za zvučnošću. Zato se skladba i zove Sonare. Knešaurek je traži u kontrastnom glazbenom materijalu.

Zvučnost se traži u tonskom materijalu, ali i na žicama instrumenta, ona odjekuje po njegovom vratu, kao i u dubini korpusa

Bedek ga svojom tonskom paletom, koja je izrazito bogata, umješno podržava. Materijal je vrlo raznorodan. Prilično apartan. Zvučnost se traži u tonskom materijalu, ali i na žicama instrumenta, ona odjekuje po njegovom vratu, kao i u dubini korpusa. Takvom dojmu u prilog ide i tonska produkcija albuma (Krešimir Petar Pustički) koja jako godi Bedekovoj svirci, a kod slušanja, zbog blizine tonske slike, stvara osjećaj neposrednosti kojom slušatelj doživljava svirku gitarista.

Foto: Matej Grgić

Kako, međutim, u tome bliskom susretu protumačiti ulomak u kvazi-starome stilu koji se javlja pri kraju skladbe? Teško ga je shvatiti tek kao prolaznu epizodu. Upravo zbog naših očekivanja imamo ga potrebu protumačiti kao neku vrstu poruke. Šalje li nam to skladatelj odgovor na pitanje gdje je zapravo skrivena la bella figura njegovog idealnog „sonare“?

Sonata

I svaka sonata je zapravo sonare. Otud joj, uostalom, dolazi ime. Sonata je dakle prvenstveno zvučanje u smislu iskorištavanja zvukovnih potencijala odabranog instrumenta, ali je u svojoj velikoj tradiciji i forma visoke razine prokomponiranosti koja se doslovce očekuje od svakog tko joj pristupi. U slučaju Ivana Josipa Skendera, ali i u slučaju ovog albuma – posrijedi je opus magnum. Pa čak bi se to moglo reći i u kontekstu hrvatske gitarske literature uopće.

Kako je to Sonatni stavak za gitaru (praizveden na Ljetnim igrama u Dubrovniku) prerastao u punokrvnu četverostavačnu Sonatu, slučaj je koji se pojašnjava u knjižici CD-a. Riječ je o plodu bliskog odnosa između izvođača i skladatelja, Bedeka i Skendera, a ako je vjerovati podatcima u CD-u, djelo je nastalo uvelike zahvaljujući Bedekovom inzistiranju i upornosti. „Još jedan fanatik…“, rekao bi u vezi toga za Bedeka Tudor, pojašnjavajući tako razloge takvom dugotrajnom, ali plodonosnom procesu. No, naposljetku, imamo dvadesetak minuta glazbe, elaborirane unutar „opsežne i zahtjevne te formalno stroge skladbe“ (Lovrec Štefanović).

Foto: Matej Grgić

Sonata je čvrsta, stamena, u tančine izrađena. „Individualna, zaokružna i zrela… (koja) raste i na osobinama Bedeka kao glazbenika, njegovoj energiji, karakterno slobodnom pristupu (pa i fizički u prostoru) pri muziciranju…“, zapisala je u večeri praizvedbe Karolina Rugle.

Za izvedbu Skenderove Sonate potrebno je pokazati širok raspon najrazličitijih faseta, a fasete su u tiskarstvu, zanimljive li podudarnosti, metalni okviri za pritezanje klišeja

Nadahnuta je, zanimljivo, Pagom i tamošnjim tradicionalnim karnevalskim kolom čiji motivi na različitim razinama prepoznatljivosti prožimaju i premrežavaju ostvarenje. U trećemu stavku, na više mjesta, skladatelj i doslovno citira karnevalsku temu, ali onaj tko tu temu ne poznaje, neće to doživjeti kao klišej. Citat će se, u slučaju neinformiranog promatrača, savršeno stopiti u novo muzičko okruženje; ništa protiv toga neće, međutim, imati niti upućeniji slušatelj. Razlog tome leži upravo u elaboriranom skladateljskom radu kojim se do citata dolazi, kao i onom kojim se od toga citata skladatelj dalje otiskuje. Taj primjer dobro govori o visokoj razini skladateljskog rada koji je Skender primijenio u Sonati.

Za izvedbu Skenderove Sonate potrebno je pokazati širok raspon najrazličitijih faseta, a fasete su u tiskarstvu, zanimljive li podudarnosti, metalni okviri za pritezanje klišeja. Bedek je, prema tome, morao primijeniti puno različitih izvođačkih faseta da bi uspješno “pritegnuo” Skenderov četverostavačni sonatni klišej.

Big John Campbell’s Last Song

I dok u Skenderovoj Sonati neupitno primjećujemo stalno prisutan nacrt njene sonatne gradnje, u skladbi Big John Campbell’s Last Song Ivane Kiš bez prestanka osjećamo nepresušnu narativnost kojom je natopljeno tkivo toga ostvarenja. To je jedna od osnovnih karakteristika stila Ivane Kiš. Tako je i u ovoj skladbi, koja je prva njezina skladba pisana za Bedeka tijekom njihove intenzivne višegodišnje suradnje. Iz nje jasnija nam postaje i geneza njezinog opusa magnum za gitaru – deseterostavačne suite Supertramp’s Journal  za gitaru i video.

I jedna i druga skladba temelje se na pričama o zanimljivim ljudima osobenjacima. Obje te glazbene priče „pričaju“ o ljudima – stvarnim ili izmišljenim – koji život pokušavaju ostvariti negdje u nekom pupku svijeta (također stvarnom ili izmišljenom). Jedan je pritom stara i zaboravljena rock zvijezda (Big John), drugi pak život u civilizaciji mijenja onim u divljinama Aljaske (koja će ga naposljetku doći glave). Važan moment u životu obojice – i Big Johna i Christophera McCandlessa poznatijeg kao Alexander Supertramp – jest samoća i individualizam. Makar bio klišej, možda bismo takve osobine mogli prispodobiti i „samotničkom“ svijetu klasičnih gitarista. U tome smislu, i Bedek potvrđuje sveprisutni klišej.

Nije se moguće oteti dojmu kako je i Bedek neka vrsta Big Johna ili Alexandera Supertrampa

Autentičnost koju doživljavamo u pričama o njima (Johnu i Supertampu), autentičnost koja potaknuta njima potiče autentičnost u skladateljičinoj glazbi (koja je doista neupitna) – spajaju se i srastaju s autentičnosti koju u svojoj svirci pokazuje Krešimir Bedek. Slušajući kako interpretira, razmatrajući odabir autora i programa, čitajući kako je došao do kompozicija na albumu, promatrajući ga uostalom i na fotografiji na naslovnici knjižice CD-a (s dvije fotelje u simetričnom rasporedu lijevo i desno na kojima jedno nasuprot drugom „sjede“ Bedek i njegova gitara i međusobno se „promatraju“) – čak uzimajući u obzir i Bedekovu živopisnu fizionomiju – u svemu tome nije se moguće oteti dojmu kako je i on neka vrsta Big Johna ili Alexandera Supertrampa.

Foto: Matej Grgić

„Našao je svoju staru, davno izgubljenu gitaru i počinje svirati posljednju pjesmu na zamišljenom koncertu. U pjesmi nije ostalo puno od rocka, ostala su samo sjećanja na dane slave. Sjećanja iskvarena tugom, frustracijom, samoćom i bijesom“, dio je programa ove skladbe.

Autentičan, kako i svira, daleko je Bedek od klišeja. Unatoč tome što mu se album tako zove.

_________________________________________

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a