Četiri sonate i jedan skladateljski bullseye

U godini kada zagrebački studij gitare na Muzičkoj akademiji obilježava svojih prvih pola stoljeća, koncertni ciklus posvećen upravo glazbi za gitaru, Guitarra Viva, obilježava 25. rođendan. Svoje mjesto u ovoj svečanoj sezoni pronašao je 9. travnja i recital jednog od trenutnih umjetničkih voditelja ciklusa, Krešimira Bedeka, koji je uz Tomislava Vukšića oblikovao programe proteklih deset sezona

Nešto jači fokus na gitaru u ovdašnjem umjetničkom, kulturnom, a posebno pedagoškom kontekstu otkriva razne zanimljivosti kojima se kanimo baviti kroz godinu, a jedno od obilježja upravo zagrebačke gitarske zajednice jest i podrška koju pružaju jedni drugima na nastupima, izmjenjujući uloge solistica i solista te aktivne publike. Brojni slušatelji, kojima se ciklus inače može pohvaliti nisu izostali ni ovaj put.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Španjolski klasički skladatelj, gitarist i didaktičar, Fernando Sor, danas jedan od najpoznatijih skladatelja gitarskog repertoara, čije je ime istoznačnica za umjetničku glazbu pisanu za dotad u javnosti još uvijek mahom pejorativno doživljavan instrument, čest je gost koncertnih programa gitarista.

Svoj sonatni četverac Krešimir Bedek formirao je upravo sa Sorovom Sonatom op. 22. U kontekstu harmonijski bogatije ocrtanih sonatnih formi Sorovih kasnijih kolega, u njegovoj sonati slabije doživljavamo uobičajene sonatne dijelove naglašene tonalitetnim mijenama i drugim formalno prepoznatljivim skladateljskih alatima pa se slušno najdojmljiviji činio drugi stavak u kojemu je Bedek svoj fokus usmjerio na pjevnost, opirući se ipak prepuštanju melankoličnosti koja vabi interpreta u brojnim Sorovim glazbenim frazama.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Argentinac Alberto Ginastera 1975. godine nije ostao imun na glazbene turbulencije toga desetljeća, premda se neke stvari tek naziru. Ipak, moglo bi se reći da „sempre tutta forza“, kako glasi napomena na fortissimo početku Ginasterine Sonate op. 47, nije loš jezgroviti opis tehnički zahtjevne, dinamički i agogički burne partiture čija sjajna interpretacija nikoga u publici nije ostavila ravnodušnim.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Bogatstvo tehničkih varijacija sviračkih mogućnosti te proširenje načina nekonvencionalnog tretmana ovog klasičnog instrumenta, uvijek u službi izražajnosti, otvorilo je i spektar slušanja publici, koju su u nastavku čekale još dvije sonate. Bila je to gitaristima poznata glazba Manuela Poncea te potpuno nepoznato djelo za koje se nasumičnim pogledom na programski letak netko mogao s pravom upitati je li ga bilo riskantno staviti na kraj programa, mjesto koje obično pripada najdojmljivijoj skladbi na programu koja će osigurati topao ispraćaj, ako ne i izmamiti glazbeni dodatak.

Ponce je u svojoj glazbi ponudio vlastitu inačicu neoklasicističkih elemenata koji obuhvaćaju odzvuk meksičkog tzv. nacionalnog smjera u glazbi, folklorističkih odzvuka, ali i dojmove koje je na ovog meksičkog skladatelja ostavio duh modernizma s početka 20. stoljeća. U središtu tadašnjih umjetničkih strujanja, Parizu, nastala je 1925. godine njegova Sonata Mexicana, dio gitarskog repertoara koji se oslanjao na njegovu čvrstu suradnju s Andrésom Segoviom, koji je „polirao“ njegove skladateljske ideje kako bi odgovarale prirodi instrumenta, ali i njegovu viđenju Ponceove melodike i pretočene u za njega tada potpuno novo instrumentalno područje.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Upravo je to i prva sonata za gitaru koju je napisao, a treći stavak je doslovno prva gitarska glazba koju je skladao. Egzotičkim prizvukom Ponceova plesno-zavodljivog sonatnog prvijenca Bedek otvorio drugi dio recitala. Zaokruženi plesnim stavcima, u njegovoj su interpretaciji posebno „izronili“ efektni drugi i treći stavak oznaka Andantino affettuoso i Allegreto, quasi serenata, pjesničkih podnaslova Lo Que Sueña El Ahuehuete te Intermedio Tapatío.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Očekivalo bi se da su to posljednji folkorni motivi koje će publika čuti na recitalu koji je u nastavku donio praizvedbu suvremenog djela, ali – suprotno očekivanom – tradicijskim elementima nije bio kraj. Također, prva takva skladba u autorovu opusu, Sonata za gitaru Ivana Josipa Skendera, svojevrsni je teaser imala u praizvedbi prvog stavka u srpnju prošle godine na 74. Dubrovačkim ljetnim igrama, kada je Bedek u svoj cjelovečernji recital uključio Skenderovu glazbu pod ponešto radnim naslovom, Sonatni stavak za gitaru.

Nije ovo prvi put da Krešimir Bedek potiče hrvatske skladateljice i skladatelje na pisanje za svoj instrument, a ranije je uspješno praizveo i Skenderovu Suitu za gitaru i gudače. Već široko poznato multimedijsko djelo Ivane Kiš, Supertramp’s Journal, najdulja solistička skladba za gitaru hrvatske klasične literature, naišla je na vrlo dobru recepciju, a publika je te 2020. godine bila zadovoljna i praizvedbom Klišeja Gordana Tudora.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Skenderova sonata ulazi u raster suradnji koje bismo mogli označiti (mrskom) etiketom „primjera dobre prakse“ kada je u pitanju skladanje na poticaj, poziv i narudžbu glazbenika kome je djelo i posvećeno te međusobna suradnja glazbenika i skladatelja. Njegov talent i sjajni zanatski temelji nisu ni u kojem pogledu upitni pa je bilo jasno kako će se i u ovom slučaju vrlo dobro snaći pretačući svoju poetiku i formalnu dispoziciju sonate za već istražen instrument, pri čemu mu je svesrdnu podršku u toj misiji pružao upravo Krešimir Bedek.

Prirodu njihova dogovora, kao i neke od okolnosti u kojima je on nastao, uspio je u svome stilu i uglazbiti skladatelj, dodajući elemente paškog kola kao posvetu Pagu, gdje ljetima Bedek boravi i za koji je vezan. Jasno prisutan u trećem stavku, na taj se idiom skladatelj u drugim stavcima posredno referira ili motiv dekonstruira, kako je istaknuo u tekstu o skladbi. Poput kakvih orijentira prema poznatome, navedena motivika, klasična formalna dispozicija (premda slobodnijeg pristupa) te pojedine tehničke pikanterije odmah su se mogle učiniti poput kakve udice na koju će se rado primiti ambiciozni gitaristi, otkrivajući u procesu i niz specifičnosti te sloboda koje je skladatelj u djelu ponudio.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Vrijeme, (u)poznavanje interpretskih kvaliteta glazbenika s kojim surađuje te odmak koji je dao potisak kreativnim idejama, omogućili su Skenderu uobličiti u konačnici djelo koje nije stihijski zgotovljeno ili kompromisno definirano, nego individualno, zaokruženo i zrelo. Ono, među ostalim, raste i na osobinama Bedeka kao glazbenika, njegovoj energiji, karakterno slobodnom pristupu (pa i fizički u prostoru) pri muziciranju, što je možda i potenciralo odluke kod tehnički i dinamički izazovnih dijelova skladbe.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Imajući na umu skladateljski potencijal, ali i specifičnosti instrumenta te procesa koji neizbježno slijedi kod nastanka nove solističke partiture za gitaru, Bedek je tako svojom strpljivošću rezultat ove suradnje odgodio, zatim ponovno potaknuo te konačno dočekao u cijelosti, četverostavačnih dvadeset minuta glazbe koja si je već na praizvedbi osigurala budućnost. Teške riječi, no uz praizvedbi imanentne detalje i nepredvidivosti, Skender i Bedek ostvarili su vrlo rijedak primjer djela čiji prvi dojmovi ne ostaju u nejasnoći dojmova lebdjeti nad publikom (i njima samima), ostavljajući nejasne konture recepcije i klimavo tlo kojim će skladba dalje kročiti prema svome priznanju.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Naprotiv, gotovo odmah po prolomu pljeska kojim je solist pozdravljen nakon izvedbe, jedan od prvih dojmova pa i komentara koji su se mogli čuti, bio je upravo taj kako je nesumnjivo riječ o skladbi trajne vrijednosti i repertoarnog značaja. Ovaj dojam ne dolazi tek iz moje osobne skromne pozicije ili drugih vidno zadovoljnih slušatelja (koji su četiri puta pljeskom Bedeka vratili na pozornicu), nego ga se moglo čuti i od gitarskih znalaca, kao i inače, prisutnih i sa zanimanjem slušalački aktivnih u publici, a uskoro, tko zna, možda i za notnim pultom neke nove Skenderove gitarske uspješnice.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr