Kvartet saksofona Ardemus zatvorio Večeri na Griču

Da, oni mogu!

Nastupom međunarodnog kvarteta saksofona Ardemus – “s dozom hrvatskoga” zato što u njemu svira naš Lovro Merčep, zaključene su ovogodišnje 44. Večeri na Griču u Zagrebu. Festival koji je priredio pet programa, održao ih je naposljetku četiri, dok je uvodni koncert u sjećanje na maestra Sašu Britvića za dogledno vrijeme dogođen zbog kiše.

Koncerti su većinom održani u atriju Galerije Klovićevi dvori kao rezidentnom prostoru, dok se finale s kvartetom Ardemus, priređeno u petak, 18. srpnja, zbog programa Međunarodne smotre folklora na platou Gradec, odigralo u nedalekom atriju Gimnazije Tituša Brezovačkog, novoobnovljenom Plemićkom konviktu. Publika je dupkom ispunila izvedbeni prostor, a nakon što su se popunila sva festivalska mjesta, tražio se te unosio još pokoji školski stolac više.

Foto: Večeri na Griču

Najavljeni program Yes, she can! – posvećen skladateljicama i glazbenicama te ženama koje su sa skladateljima bile u bliskim vezama – otkazan je zbog bolesti književnice Ivane Bodrožić. Ona je za taj program pred koju godinu napisala pet autorskih tekstova; sada se ukazala prigoda da ih i sama izvede. Njezine “priče pet žena” tematiziraju život i djelo Hildegard von Bingen, George Sand, Nadežde von Meck, Clare Schumann te nizozemske violončelistice i dirigentice Friede Belinfante.

Uloga naratora u programu je obligatna, a u nekim ranijim prigodama preuzimali su je članovi kvarteta. Zbog spomenutih okolnosti Zagreb će ipak pričekati Yes, she can!, a isto tako neće ga čuti ni publika 65. Glazbenih večeri u sv. Donatu u Zadru, na čijem je rasporedu također bio najavljen.

Yes, they can!

Program Yes, she can! temelji se na tvrdnji da žene još uvijek nisu dovoljno zastupljene u klasičnoj glazbi. Od četiri člana kvarteta, uz našeg Lovru Merčepa (alt saksofon), žene iz Ardemusa – Švicarka Lisa Wyss (sopran saksofon) te Nizozemke Jenita Veurink (tenor saksofon) i Deborah Witteveen (bariton saksofon) – ipak čine razliku.

Još jedna žena, poljska dirigentica Marzena Diakun (koja je ne tako davno ravnala i našim Simfonijskim orkestrom HRT-a) ravnala je djelom Metropolitain, koncertom za kvartet saksofona i simfonijski orkestar nizozemskoga skladatelja Jan-Petera de Graaffa, koji je zajedno sa Ardemusom i Residentie-orkestrom krajem prošle godine praizveden u Den Haagu. Ardemusov program Yes, she can! uključuje glazbu Philipa Glassa, Florenta Schmitta, Frédérica Chopina, Claudea Debussyja, Petra Iljiča Čajkovskog, kao i već spomenutih sv. Hildegarde iz Bingena, Clare Schumann te nizozemske skladateljice Henriëtte Bosmans.

Uvidjevši da taj program gubi smisao ako mu se oduzme narator, članovi Ardemusa odlučili su se za sasvim drukčiji raspored, od tri stavka iz Holbergove suite Edvarda Griega, preko Rêverie i drugoga stavka iz Gudačkoga kvarteta u g-molu, op. 10 Claudea Debussyja, put Šest plesova u bugarskome ritmu iz ciklusa Mikrokozam Béle Bartóka i stavka Café 1930 iz suite Histoire du Tango Astora Piazzolle, sve do tri stavka iz ciklusa Šest krokija Borisa Papandopula te također tri stavka iz Ciudades nizozemskoga skladatelja i saksofonista Willema van Merwijka poznatog pod skladateljskim pseudonimom Guillermo Lago. Prvi dio programa donio je raznolike obradbe za saksofonski kvartet, a drugi originalne kompozicije Papandopula i Laga.

Unatoč promjeni programa, članovi kvarteta Ardemus pokazali su u večeri na Griču i da mogu, i da znaju. Ili da parafraziramo naslov njihova najavljenog, ali neizvedenog programa: Yes, they can.

Foto: Večeri na Griču

Moćno i neposredno

I doista, mogu! U atriju Gimnazije Tituša Brezovačkog Ardemus je svirao moćno. Superiorno pojedinačno, nezaustavljivo u kvartetu. Stilski nepogrešivo. U svakome tonu i u svakoj frazi, izbrušeno do kraja. Uigranošću koja je bila dojmljiva. Zvuka bogatog, jedrog, s rasponom dinamike koja je golema.

Ono što je publiku posebno oduševilo bio je dojam neposrednosti koju Ardemus zrači. Bogato iskustvo koje su stekli, među ostalim i kroz obiteljske kazališno-glazbene programe kojima osvajaju najveće dvorane Europe od Concertgebouwa u Amsterdamu do Elbphilharmonie u Hamburgu, omogućilo im je potpuno vladanje scenom. U svojim nastupima, kroz glazbu koju izvode, Ardemus doista izgara u skladu s latinskim imenom koje su si dali (lat. ardemus – gorimo).

Foto: Večeri na Griču

Fascinantno i opčinjavajuće

Fascinantno je bilo njihovo sviračko umijeće, razina uigranosti, tonska izbalansiranost, razumijevanje stila, ruku pod ruku s građenjem forme. Opčinjavajuća, pak, razina energije kojom su donosili odabrane kompozicije na scenu. Također, fascinantno je bilo razumijevanje uloga svakog od četiriju svirača unutar ansambla, o međusobnom slušanju i nadovezivanju, preuzimanju i nadograđivanju, komornom muziciranju u najboljem smislu. Ardemus je te večeri doista i svirao, i nadograđivao se, i preuzimao među osobom, i izgarao poput gorućeg grma, svjedočeći glazbeničku istinu svojega saksofonskog poslanja.

Fascinantno je bilo razumijevanje uloga svakog od četiriju svirača unutar ansambla, o međusobnom slušanju i nadovezivanju, preuzimanju i nadograđivanju, komornom muziciranju u najboljem smislu

I baš kako treba, poletan je i svjež bio Preludij iz Griegove suite, prozračan pak Air, a fletan i zaigran Rigaudon. Bogat ton, raskošna dinamika i tečno fraziranje išli su u korist Debussyjeve klavirske minijature Rêverie, ritmička podatljivost i tonski rafinman radili su za Assez vif et bien rythmé iz njegova Gudačkog kvarteta.

Foto: Večeri na Griču

Poseban je, pak, bio slučaj Šest plesova koje je Lovro Merčep iz Bartókova klavirskog sloga majstorski preveo u onaj saksofonskog kvarteta. Merčepova verzija šest plesnih stavaka iz šeste knjige Bartókova Mikrokozma otvorila je nove dimenzije toga djela. Sam Bartók podržavao je različite aranžmane skladbi koje pripadaju tome njegovu sveobuhvatnom klavirskom mikrokozmu. Sada se pokazalo da njegove bukoličke fraze, apartni ritmovi i snažne harmonijske progresije jako dobro žive (i) u saksofonskom kvartetskom slogu.

Tanka struna Piazzollina ekspresiviteta

Piazzollin Café 1930 govorio je, pak, o intimnom životu četiriju saksofonskih dionica, a njihove linije u izvedbi Piazzolline skladbe protezale su se i prepletale, i u tom njihovu finom prepletu puštale vitice skladateljeve melodike duboko među mnogobrojne slušatelje. Svoj tango nuevo Piazzolla je zamislio “ne za plesanje, već za slušanje”, iako je u njegovu izvođenju, kao i u plesu, potrebno pokazati puno dobrog osjećaja za suigru. I Ardemus je te večeri doista igrao, na trenutke vodeći a potom podajući se, napinjući pa opet opuštajući tanku strunu Piazzollina ekspresiviteta, baš onako kako treba, rafinirano i dojmljivo, nabijeno, a opet s mjerom.

Foto: Večeri na Griču

Papandopulovi Krokiji priča su, pak, za sebe – sami po sebi, ali i po činjenici da stoje kao kamen-temeljac našega repertoara za saksofonski kvartet. Pisani za Zagrebački kvartet saksofona potkraj skladateljeva života, označili su djelovanje pa očigledno utjecali i na naziv Papandopulo kvarteta, a velika je stvar da se nalaze i na repertoaru kvarteta Ardemus. Tri koja su oni predstavili u Zagrebu (Allegro vivace, Andante tranquillo i Con brio) izveli su virtuozno, onako kako pristoji autorovom stilu, ističući puno toga najboljeg od “papandopulijane”: dinamičnost glazbenih događanja, liričnost sporog stavka, maštovitost motivskoga rada i duhovitost skladateljskog pisma.

Više od krokija

Pritom Ardemusova tumačenja Papandopulovih Krokija nisu bila tek muzičke skice. Iako se skladatelj u njima poslužio izražajnim sredstvima i vrsti izražavanja koja možda nalikuje slikarskom krokiju – pa je onda to tako najavio i u naslovu, tumačenja koja je ponudio kvartet Ardemus pokazala su kako je riječ o visprenim kvartetskim minijaturama koje pokazuju sve značajke zaokruženih umjetničkih ostvarenja.

Svi članovi kvarteta, osim što su svirali, vodili su i konferanse između djela, a posljednja u službenom dijelu programa bila je bariton saksofonistica Deborah Witteveen koja je odjavila Papandopula, a najavila Córdobu, Sarajevo i Addis Ababu iz ciklusa Ciudades već spomenutog Willema van Merwijka poznatog kao Guillermo Lago. Deborah nije propustila istaknuti da je Merwijk bio i njihov profesor, a da osim što je sjajan skladatelj, sjajan je i saksofonist, koji zna pisati stvari zbog kojih će se svaki saksofonist dobrano oznojiti.

Foto: Večeri na Griču

Totalni saksofonizam

I doista, ako postoji nešto što se zove totalni nogomet, te ako pritom postoji i nešto što bi se po uzoru na pijanizam zvalo saksofonizmom, Lagovi Gradovi bili bi primjer nekoga takvog totalnog saksofonizma u kojemu se muzička utakmica igra po cjelokupnom terenu. U takvoj fluidnoj taktici nijedan igrač nije striktno zadužen za jedno mjesto; svatko može biti i napadač, i vezni igrač, i branič. Igra na više pozicija zahtijeva izvanserijske tehničke i fizičke preduvjete.

Igrajući tako takav neki totalni saksofonizam, članovi kvarteta Ardemus u Lagovim Gradovima i napadali su, i branili se, i vezivali. I pritom doista “gorjeli”. A Lagova partitura, ona je pokazala koliko još puno prostora ima u mediju saksofonskog kvarteta, koji kao da je tek dotaknut, a koji se takvim novim taktikama može nastaviti otvarati, u pogledu izražajnosti, glazbene međuigre, kao i zvuka.

Oni mogu

S obzirom da je do promjene programa došlo u posljednji tren, u festivalskoj brošuri koja se dijelila posjetiteljima prije koncerta ostali su zabilježeni tekstovi Ivane Bodrožić, otisnuti tamo s namjerom da se slušateljima olakša praćenje koncerta. Tekst o Clari Schumann autorica je formirala kao niz natuknica s brojkama kojima je očigledno željala ukazati na snagu koju je imala ta skladateljica i pijanistica, glazbena intelektualka. Među ostalim Ivana Bodrožić citirala je i izjavu J. W. von Goethea koji je za Claru rekao da ima snage “više nego šest dječaka”.

Ne želeći umanjiti ulogu našeg Lovre, jer smo njegovih umjetničkih kapaciteta itekako svjesni, te ako bismo, dakle, slijedeći Bodrožić i Goethea, za jedinicu ženske snage mogli uzeti “jednu Claru”, mogli bismo također reći kako Lisa, Jenita i Deborah iz kvarteta Ardemus imaju snage barem za po jednu takvu banknotu. Svaka za sebe, one doista žare i pale, a udružene strašne su poput vojske pod zastavama.

Svaka za sebe, Lisa, Jenita i Deborah iz kvarteta Ardemus doista žare i pale, a udružene strašne su poput vojske pod zastavama

U večeri u kojoj je Ardemus gostovao u Zagrebu, u Omišu je na Festivalu dalmatinskih klapa održana završna večer ženskih klapa. I tamo su žene, baš kao i u klasičnoj glazbi, dugo dokazivale da “i one mogu”. Makar su svjetovi dalmatinske pjesme i klasične saksofonske literature odvojeni daljinama, po jednom su ipak slični: nema, naime, dobre izvedbe ako nema družbe, momčadi, iliti: dobre klape.

Zajedno s Lovrom, u tome je Ardemusova najveća snaga. Tu snagu publika odmah prepoznaje.

I zato oni – mogu.