Klasika u Kleti

Kvintet Kalamos svojim je drugim koncertom u sezoni, u petak 27. lipnja, iznenadio svoju publiku u nekoliko aspekata.

Prije svega, radilo se o nastupu u prostoru koji se ne koristi primarno za glazbena događanja iz područja klasične glazbe, studio-galeriji Klet, nezavisnom kulturno-umjetničkim centru koji se nalazi tik do zagrebačkog Britanca. Ovaj prostor rezerviran je uglavnom za izložbe, radionice i promocije, no glazbenim umjetnicima kao da je sam po sebi otvorio mnoge mogućnosti izvedbe koje je kvintet Kalamos vrlo uspješno i pametno iskoristio.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Sa užurbanog i bučnog Britanskog trga, pri ulasku u prolaz gdje se nalazi Klet, kao da se ulazi u neki drugi svijet. Samo okupljanje prije koncerta odisalo je drukčijom atmosferom koja obično ne prethodi koncertu klasičnog komornog sastava, barem ne onoga koji se izričito bavi suvremenom i eksperimentalnom glazbom. Ova atmosfera mogla bi se jednostavno usporediti s tzv. biennalskom, gdje često prevladava raznolikija pa i alternativna publika, a nerijetko prije ili poslije koncerta slijedi druženje u obliku domjenka.

Otvorene klizne stijene galerije povezuju oba prostora Kleti, kafić i galerijski prostor, s prostranim dvorištem. Petnaestak minuta prije koncerta nije se moglo vidjeti članove publike kako primjerice čitaju programske knjižice, već kako opušteno sjede na terasi uz piće.

Voditelj ansambla, klarinetist Yaroslav Sadovyy, prije samog početka programa u nekoliko rečenica najavljuje da koncept koncerta nije klasičan. Poziva publiku da se za vrijeme izvedbi slobodno kreće prostorom, istražuje akustiku ili se, štoviše, ponudi pićem. Manji dio članova publike popunio je kapacitet koncertnog prostora te ipak uglavnom mirno odsjedio čitav koncert. No, veći dio publike koncert je slušao iz dvorišta, uz piće, ali i veliku pažnju, te ova neformalnost nije narušavala ili smetala izvedbi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Uz Sadovyyja kao umjetničkog voditelja, članovi kvarteta su oboistica Dora Draclin, saksofonist Aljaž Razdevšek, bas-klarinetist Branimir Norac i fagotist Šime Vuksan.

Kako je i pisalo u najavi koncerta, radi se o specifičnom sastavu drvenih puhačkih glazbala koji koriste jezičak ili pisak (tzv. reed kvintet), a Kalamos je prvi sastav te vrste u Hrvatskoj. Citat iz najave: „Sastav se pojavljuje na svjetskoj sceni prilično nedavno (sredinom 1980-ih). Novi tip ansambla uskoro dobiva priznanje ozbiljne kritike, a ugledni ga časopis Times proglašava ‘najboljim novim glazbenim formatom na svijetu’.”

Kalamos nije specifičan samo po tome. Često traži inovativna rješenja, a publici priređuje razna iznenađenja što je ovdje već opisano izborom prostora, a na prvom koncertu sezone održanom u Narodnom domu iznenadio je suradnjom s gostujućim solistom na tereminu Thorwaldu Jørgensenu. U tom smislu je pitanje: što je zapravo kontinuum kvinteta Kalamos i postoji li on uopće?

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Pogleda li se repertoar kvinteta, kao i njegova dva snimljena nosača zvuka, može se vidjeti da donekle prevladavaju hrvatski skladatelji, a vrlo često posrijedi su hrvatski skladatelji mlađe generacije. Posebno je to vidljivo iz njihova drugog nosača zvuka, REEDeftinition, u kojemu sastav također uvodi zanimljivost koristeći tradicijski instrument sopile.

U slučaju ovog koncerta, program doista na prvu djeluje vrlo neobično te je teško pronaći nit vodilju odnosno poveznicu između odabranih skladbi. Izvedene su: Fugue i Forlane (iz Le tombeau de Couperin, obr. R. Hekkema) Mauricea Ravela, Interpolation Davida Mastikose, Srebrena ptica Alfija Kabilja, Nerede? Akina Kilisa, Choral and Groove Michaela Phillipsa, Galebov ljubavni zov Massima Brajkovića, Chanson d’été Sophie Lacaze, Circusmuziek Tona ter Doesta, Ptičji paviljon Branimira Norca te Kabiljova Mobula.

Ove skladbe donekle se mogu grupirati prema određenim stilskim odrednicama. Tu smo mogli čuti vrlo konvencionalne skladbe koje su gotovo i dio glazbeniog kanona (Ravel i ter Doest), a i neka djela suvremenih autora stilski su također klasičnija (Phillips, Kilis, Mastikosa). Zatim, kao kakav zvukovni odmor, skladbe za solo instrument (Brajković solo saksofon te dvije Kabiljove skladbe za solo klarinet), koje estetički više pripadaju suvremenoj glazbi, odnosno donekle imaju suvremenoj glazbi karakterističnu formu, gradbene elemente i boju općenito.

Na programu su se našle i dvije eksperimentalne skladbe koje je, što se može reći bez sumnje, publika najbolje pozdravila, a u pitanju su Chanson d’été francuske skladateljice Lacaze i skladbi Ptičji paviljon člana kvinteta, Branimira Norca, koji se u slobodno vrijeme bavi skladanjem. Smatram da valja s posebnim poštovanjem pozdraviti kada glazbenik piše za sebe ili svoj sastav, jer se najčešće radi o skladbama koje, osim što ih piše vrsni poznavatelj instrumenta, doista i svojom skladateljskom estetikom pokazuju autorov glazbeni ukus, što se najčešće jako dobro uklapa u koncert.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Većina skladbi pisana je za čitav sastav, koji je veliku sviračku uigranost pokazao u estetički konvencionalnijim skladbama. Tu posebno treba istaknuti sjajnu izvedbu posebno zahtjevne skladbe Cirvusmuziek nizozemskog skladatelja Ton ter Doesta, čijih sedam kratkih i glazbeno vrlo raznolikih stavaka kvintet izvodi gotovo bez prekida.

S druge strane, onim “estetički suvremenijim” skladbama kvintet pristupa hrabro, ozbiljno i s lakoćom. Tu se posebno može istaknuti izvedba skladbe Chanson d’été Sophie Lacaze koja je već na svojem početku namamila brojnu publiku iz dvorišta u prostor koncerta. Skladba je to koja započinje imitacijom zvukova ptica dok se svirači kreću u prostoru, no ubrzo uzimaju posebne “instrumente” ove skladbe – staklene boce. Svaki je glazbenik pri tome imao dvije staklene boce te se tijekom skladbe pretapaju kompaktne, ali i nepredvidljive ritamske igre.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Velik dio publike u koncertni prostor privukla je i skladba Branimira Norca. Čini se da je publiku ovdje privukla najava u kojoj je istaknuto da se radi o nekonvencionalnom smještanju svirača u prostoru. Glazbenici su se razmjestili po prostoru galerije i kafića, tako da nijedan od članova ansambla sa svoga položaja nije mogao vidjeti sve preostale članove. Štoviše, u ovu izvedbu uključilo se i nekoliko najmlađih svirača koji su s velikom posvećenosti pomogli izvedbi. Bili su to učenici uglavnom Glazbene škole Pavla Markovca, s kojima je Kalamos surađivao u sklopu radionice koju kvintet održava u raznim glazbenim školama.

Posebnost skladbe Branimira Norca, što je i još jedan kuriozitet ovog koncerta, bilo je sviranje Yaroslava Sadovyyja na kontrabas-klarinetu koji je Kalamos nabavio zahvaljujući potpori Zaklade Kultura Nova koja podržala, a taj je impresivan instrument, i izgledom i zvukom, privlačio puno pažnje.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Sama se skladba sastojala od izmjene ležećih tonova i različitih obrazaca koji kao da su, sukladno samom naslovu, imitirali ptičiji pjev, iako se to nije činilo na doslovan, messiaenovski način. Prije izvedbe je i sam Norac približio ideju publici. Ona je bila stvoriti akustičnu raštrkanost zvukova kakvu čovjek doživljava šećući po prirodi i slušajući zvuk ptica. Iako razmještanje svirača u prostoru nije nov koncept, u slučaju ove skladbe, to je doista bio smislen potez i u svrsi ideje skladbe. Pri tome je akustika i posebnost prostora odigrala veliku ulogu, a baš se u tom trenutku, u sklopu zagrebačkog sutona, moglo čuti glasanje ptica, što je stvorilo dodatnu dimenziju.

Ovo je bila doista neobična koincidencija, jer motiv ptica, što saznajem u razgovoru s glazbenicima nakon koncerta, donekle jest i bio temom koncerta. Osim što nekoliko skladbi koristi ptice kao inspiraciju, sami programi, maštovito dizajnirani u obliku lepeze, također imaju na sebi motive ptica.

Posebnost prostora iskorištena je i kada se izveo Brajkovićev Galebov ljubavni zov u prostoru kafića. U pitanju je jedna od solističkih skladbi, a izveo ju je Aljaž Razdevšek na sopran-saksofonu. Treba istaknuti da su sve solo točke bile dobro uklopljene i raspoređene unutar programa te da su prikazale članove kvinteta i kao vrsne soliste. Yaroslav Sadovyy tako je vrlo ekspresivno izveo Srebrnu pticu Alfija Kabilja za klarinet solo, dok je Branimir Norac Kabiljovu Mobulu izveo na bas-klarinetu.

Izlazeći u dvorište tijekom pauze, začudila me količina publike koja je odlučila ondje slušati koncert. Pomislila sam da je prava šteta što ovom prigodom pišem izvještaj, jer bih i ja zapravo radije sjedila na svježem zraku. No kasnije sam shvatila, možda sam upravo i trebala to učiniti, i to baš iz perspektive kritičarke? Možda bi mi to dalo i drugačiju perspektivu koju je uostalom ansambl i htio potaknuti?

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Sam program pomalo me naveo na to da sjedim u koncertnom prostoru, jer uglavnom klasičniji program to zahtijeva. No i ovo se može okrenuti protupitanjem, a to je zašto je uvriježeno da se klasičniji repertoar mora slušati mirno sjedeći, a ne ležernije, šetajući, kao što nam je Sadovyy sugerirao.

Na koncertu je bio prisutan i turski skladatelj s trenutnim boravištem u Grazu, Akin Kilis, a koji je angažirano došao u Zagreb prigodom izvedbe njegove skladbe Nerede?. Iako se radi o skladatelju s iskustvom pisanja stilski ekperimentalnijih skladbi, dogovor je bio da se estetički prilagodi programu ansambla i napiše konvencionalnije djelo. Čitava je skladba imala stalni pulsirajući ritam i tradicionalnije harmonije, dok su se, poput kakvih solo izleta iz mase zvuka, izmjenjivale dominatne dionice oboe i klarineta.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Povratkom na početno pitanje, što je kuntinuum kvinteta Kalamos, može se zaključti da se radi uglavnom o programu koji pripada vremenski suvremenoj glazbi, koja to nije uvijek i estetički. Određena kritika čitavog koncerta može biti da je koncert ukupno bio predug, ali s druge strane, upravo se izvedbom svih ovih skladbi nastalih u sličnom razdoblju prikazala čitava estetička lepeza današnje glazbe.

Također, na ovom koncertu kvintet prvi puta odlazi u veće “eksperimente”, što mu je zapravo na neki način sjajan prostor galerije Klet gotovo zadao i nametnuo. Ove promjene i nove koncepte koncerta mogu se apsolutno pozdraviti, a i sam Kalamos stalno nudi nešto novo i inovativno (može li i efekt iznenađenja biti kontinuum?). U razgovoru s voditeljem ansambla Yaroslavom Sadovyyjem nakon koncerta, saznajem da je razlog izbora Kleti za ovaj koncert bio da klasičnu glazbu postave u prostoru gdje inače nije tako često viđena, s ciljem da se privuče nova publika i da se postigne nova interakcija s publikom.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kalamos će idući koncert sezone održati u rujnu.