Laka (i Lela!) u Saxu: Normalno čudni i ozbiljno duhoviti

„Prešlo nam je u praksu svirati u Saxu“ – geslo je pod kojim su Elvir Laković Laka i njegov bend u subotu preuzeli pozornicu ovoga zagrebačkog kluba i pretvorili je u eksperimentalni laboratorij čiste radosti.

Njihov osebujni spoj bosanske lucidnosti i razigrane poetike još jednom je pokazao da se iza prividne jednostavnosti krije složeni, duhoviti, filozofski pogled na svijet.

Za razliku od mnogih izvođača koji grade ozbiljan imidž, Laka i njegova sestra Lela otvoreno prigrljuju šašavost – onu zdravu, djetinju energiju, koja se ne boji biti iskrena. Na pozornici su istodobno smiješni i duboki, a svaki njihov pokret i komentar ima podtekst. Ono što kod iznenađuje kod njihove live izvedbe, pogotovo one koji ih prvi put gledaju uživo, jest da Lela djeluje kao ravnopravna, ako ne i dominantna frontmenica. Dok Laka bezbrižno balansira između ironije i introspekcije, Lela drži scenu svojom tihom snagom i preciznim tempom izvedbe.

Laka u Saxu / Ana Kižlin

Bend s juga Hrvatske, koji ih prati već neko vrijeme, unosi dodatnu živost i toplinu. Svirački čvrsti, ali nenametljivi, daju Laki i Leli idealan okvir za predstavu u kojoj pjesme dišu punim plućima. Tako su se nizale stvari koje su oblikovale njihov unikatni rukopis: “Pokušaj”, čuvena pjesma koja je jedan od ponajboljih balkanskih istupa na Eurosongu, “Stvorenje”, pomaknuta i melankolična balada, novija “Penzija”, klasično lakovski komentar rutine, ekonomske realnosti i apsurda svakodnevice, poetski apsurd ”Zec”…

Nakon završnog dijela publika ih nije pustila sa scene i vratili su se na bis s još nekoliko pjesama te dokazali da magnetizam između njih i publike ne ovisi ni o kampanji ni o formatu, već o energiji koju nose.

Šteta je što Laka i Lela u Saxu nisu imali brojniju publiku. Takvi trenutci podsjećaju koliko su koncerti u intimnijim prostorima dragocjeni, ali i koliko su neki glazbenici – da ima pravde, boga i nabrijanije promocije – zaslužili ispuniti veće dvorane. No istina je da su možda previše normalno čudni za alternativu i previše ozbiljno duhoviti za estradu, jer oba svijeta često ne znaju kamo bi s umjetnicima koji se ne uklapaju u klasične šablone.

Laka u Saxu / Ana Kižlin

I baš tu, u toj nezgodnoj poziciji između komercijalnog i potpuno alternativnog, leži razlog zašto je Laka toliko zanimljiv – i zašto vrijedi pratiti ga i izvan glazbene pozornice. Jer Laka, uza sav svoj humor i ekscentričnost, u stvarnosti je jedan od najautentičnijih i najnedovoljno priznatih intelektualaca na ovim prostorima te umjetnik koji vlastitu lucidnost nikad ne prodaje pod pametovanje. Njegov podcast Opet Laka možda to i najbolje dokazuje: serijal je to u kojem se, kroz začudan izbor gostiju, otvara raspon tema od banalnih do najintimnijih. Surovo, realno, cinično, ali i veselo, Laka postavlja pitanja koja istodobno razoružavaju i otkrivaju, od „čime pereš kosu“ do „kako si se osjećala kad ti je umrla majka“.

I u tome je njegova snaga: u sposobnosti da trivijalno pretvori u filozofsko, a filozofsko u nešto što svatko razumije.