Glazba koja ima što za reći o vremenu u kojemu živimo

Dobrodošla nova sezona sjajnih koncerata srijedom u Lisinskom! Ovaj put donijela je jedan world music spoj koji baš fino sjeda u koncertnu dvoranu – sluša se kontemplirajući, ali taman onako kako treba (da bi donijelo duh vremena), cupkajući u sjedalu od količine dobre glazbe pred ušima.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Dok pišem ovaj tekst, čitam pokoji redak svog diplomskog rada na temu i prisjećam se strasti kojom me obuzeo ovaj, po mom skromnom mišljenju, najgenijalniji glazbeni spoj koji je iznjedrila druga polovica 20. stoljeća. Pisala sam o njemu kao studentica, onda kad je palio i žario Zagrebom, u sezoni u kojoj su nastupali glazbenici poput Avishaija Cohena, Edmara Castañede i Leszeka Możdżera, svi unutar nekoliko mjeseci.

Da kažem napokon njegovo ime: etno jazz. Hibridni žanr nastao miješanjem jazza i najrazličitijih glazbenih tradicija; istovremeno globalan i lokalan – glokalan, pokazao se u zanimljivom svjetlu ove srijede u Lisinskom na koncertu trija L’Antidote, koji čine iransko-francuski majstor zarba i perzijskih udaraljki Bijan Chemirani, albansko-talijanski violončelist Redi Hasa te libanonsko-francuski pijanist i skladatelj Rami Khalifé.

Odreda vrsni glazbenici koje zovu najrazličitiji glazbeni izrazi i glazbene suradnje (od Stinga do Ludovica Einaudija). Ovaj međunarodni trio 2025. godine objavio je svoj prvi album naziva L’Antidote, čije su skladbe najviše i izvodili na koncertu te večeri, zajedno s nekoliko upliva skladbi s najnovijeg albuma Sound Sketches skladanog za izložbu Privé Giorgia Armanija, a objavljenog prije nekoliko tjedana.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Prvi dio koncerta sa skladbama Na na na i The Orchard odmah je uljuljuškao publiku u dvorani. Moćan i dubok groove koji nikamo ne žuri, već se opušta putem skladbe podsjećao me na glazbu jednog od omiljenih mi, francuskog sastava Hadouk. Zanimljivi prijelazi Ramija Khaliféa unutar sekcija skladbi, virtuozne pijanističke pasaže i nadahnute improvizacije; pažnja među glazbenicima bila je napajajuća. Redi Hasa svirao je violončelo dubinom i težinom kontrabasa, a ujedno i kao električnu gitaru u trenutku u kojem pušta gudalo, stavlja instrument u krilo i rocka ga…

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Nakon čega su uslijedili i pljeskovi za sola, kao na jazz koncertima, među poznavateljima i te tradicije! Nevjerojatna lakoća i opuštenost ruku, impresivna tehnika udaraljkaša Bijana Chemiranija na setu udaraljki, odvela me na slične razine kakve sam osjećala na tom najposebnijem koncertu, one spomenute godine u Zagrebačkom kazalištu mladih, čija karta posvećeno visi kod kuće – koncertu Davea Hollanda, Chrisa Pottera i, nažalost pokojnog, Zakira Hussaina na tablama.

I one manje kompleksne skladbe nosili su snažni koncepti, poput detaljne razrade odnosno rastezanja jednog motiva do njegove krajnje granice u skladbi Shadows of Flowers on My Wall. Igrale su se odnosom napetosti i otpuštanja, s alikvotama, i suptilnim efektima na elektronici Redija Hase, a to su činili jako dobro. U izvrsnoj maloj knjižici World Music: A Very Short Introduction Philip Bohlman napisao je da je world music „ona glazba koju susrećemo posvuda u svijetu […] može biti folklorna, umjetnička ili popularna glazba […] sakralna, sekularana ili komercijalana […] zapadnjačka ili nezapadnjačka, akustična ili elektronički obrađena […]“.

Foto: Tomislav Jagar

L’Antidote nam je donio uistinu takav zvuk, koji izmiče granicama i definicijama – suptilan i profinjen, sa sposobnošću da odvede u duboke introverzije i meditativna stanja kakva sadrži klasična glazbe; zvuk dubok, pun neobičnih zvukovnih boja tradicijskih instrumenata, istovremeno drevan i blizak kao što sama tradicijska glazba može biti; lepršav, slobodan i pun groovea, zvuk onog sveobuhvatnog glazbenog jezika protkanog improvizacijom… A sve stopljeno u čvrsto povezan trokut zvuka: homogen, neodvojiv, organski.

Foto: Tomislav Jagar

Koja divna nova glazba, koji antidot svim glazbama što ih stvaraju ljudi uz pomoć mašina, ljudi opkoljeni mašinama, ljudi nalik mašinama ili glazbama koje stvaraju same mašine (u doba sve-na-svačiju-žalost-prisutnije AI glazbe) – koji suptilni bunt! Muzika koja pokazuje svu paletu boja akustičnih instrumenata i ljepotu ljudske kreativnosti, a istovremeno govori o nama danas, živim modernim ljudima koji kroz promet dolaze u koncertnu dvoranu jedne urbane metropole; glazba nevjerojatno profinjenog i modernog zvuka, koja ima što za reći o ovom neobičnom razdoblju u kojemu živimo, sa svim njegovim ludostima i mudrostima.

Foto: Tomislav Jagar