Opera HNK u Zagrebu
Premijera Josipovićeva Lennona zaključila 32. MBZ
Operu kao žanr mnogi su pokopali još u Puccinijevu grobu, ali žanr je to koji i dalje kopka, izaziva, ne spava vječni počinak, već je itekako budan i njegovo vrijeme svakako nije prošlo.
Foto: Matej Grgić
Iako se u operu, priznajmo to, i danas ide ponajprije kako bi se slušalo (i gledalo!) operu ranijih razdoblja, koja unatoč skepticima i dalje ostaje živom i omiljenom – jer je ta umjetnost na svom vrhuncu, u 19. stoljeću, uspjela očito pogoditi neku svevremensku žicu – opera novijih vremena, pa i ona našeg stoljeća, i dalje daje skladateljima upravo onaj okvir, onu estetiku na tragu ranijih razdoblja – određenu ekstravaganciju, mogućnost raskoši, kojoj je teško odoljeti, koja pruža zanimljiv niz zadataka i problema, kao i gotovo beskonačan izbor mogućih rješenja.
Jer opera danas može biti puno toga, od onih koje bismo teško spojili s pojmom opere, a možda i voljeli da ih nikada nismo pogledali – kao što je bilo, primjerice, Evanđelje Pippa Delbona, ponuđeno u jednoj ne tako davnoj opernoj sezoni HNK-a Zagreb, ili još teže probavljiva Mimi Frédérica Verrièresa, koju su mnogi zaboravili, ali iz predostrožnosti ne bi trebali, pa do uspjelih suvremenih naslova kao što su, da spomenemo samo neke novije, Judita Frane Paraća ili Maršal Silvija Foretića itd. koje bismo voljeli vidjeti ponovno ili čak redovito na nekoj od hrvatskih ili – zašto ne – inozemnih opernih scena.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Premda kazališna vodstva uporno ignoriraju mogućnost postavljanja suvremene ili čak i ne tako suvremene hrvatske opere, to sva sreća nekako ipak nije umanjilo želju skladateljâ da ih ipak pišu. Tako je i nova opera, još jedno dijete zapravo prilično brojne ali zanemarene obitelji hrvatske opere, došlo na svijet – u subotu, u HNK Zagreb, u sklopu Muzičkog biennala Zagreb. To je dijete operni prvijenac Ive Josipovića, Lennon, opera koja od samih prvih najava intrigira, naravno što zbog tvorca, poznatoga hrvatskog skladatelja i političara, što zbog naslova koji poziva da se otkrije radi li se u njoj zaista o jednoj od najvećih globalnih ikona dvadesetog stoljeća i što se u njoj želi prikazati.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Vjerujemo da je u kazalištu na subotnjoj praizvedbi, unatoč jasnim najavama u kojima je skladatelj izričito rekao da se nikako nije želio referirati na Lennonovu glazbu, sigurno bilo i onih koji su očekivali čuti malo Lennona ili Beatlesa. A s obzirom na to da se radilo o posljednjoj večeri Muzičkog biennala Zagreb, na čiji je poticaj djelo nastalo, bilo je zasigurno i one publike koja je očekivala možda čuti nešto na tragu avangarde, ali i oni su se razočarali.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Jer riječ je o tipičnome postmodernističkom djelu, koje neće zadovoljiti ni tvrde avangardaše a ni ljubitelje standardne opere (a najmanje naivne posjetitelje koji su mislili čuti Lennonov tribute). Josipovićev Lennon pripada suvremenom, postmodernom opernom mainstreamu, ali koji nažalost na našim scenama nije još zaživio i nema svoju pravu publiku.
Pripada raznolikoj obitelji onih suvremenih opera koje žele komunicirati sa širom publikom, nudeći joj nešto iz spektra prihvatljivih sižea u kojima se može prepoznati, i jako puno s menija suvremene, klasične, pop, mjuzikl i druge glazbe – ubačene u određeni osobni skladateljev kolaž.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Josipovićev kolaž, moglo bi se reći, odiše zaigranošću, i to unatoč prilično mračnom sižeu. Libreto na engleskom jeziku spisateljice i akademske profesorice Marine Biti prepričava one trenutke koji se odigravaju nakon što Lennona ubija njegov ubojica, Chapman, četirima pucnja iz pištolja – taj događaj je okidač za početak uvjetno rečeno radnje – jer riječ je o nizanju flashbackova iz Lennonova života, dok traje prijelaz Lennonove duše, odnosno dok ona napušta ovaj i odlazi na onaj svijet.
Foto: Matej Grgić/MBZ
U njegovu se iskrzanom umu, u môri kojoj kao da nema kraja, rješavaju odnosi s važnim ljudima, on ulazi u dijaloge s njima, ali i sa svojim ubojicom. Ti trenuci protegnuti su na pet činova i velik broj scena koje se brzo izmjenjuju, a u kojima pratimo njegovo bunilo i konačnu katarzu.
Prošaran tek rijetkim aluzijama na tekstove Lennonovih pjesama, libreto – koji se bavi prvenstveno Lennonom kao osobom, a manje kao umjetnikom – vodi kroz Lennonovu prošlost, sve do djetinjstva i nazad, bez želje za nekim redom, ali slažući slagalicu njegova života iz različitih smjerova, nikad predoslovno.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Josipović je u vješto sazdanom i mora se reći nadahnutom tekstu prepoznao niz zanimljivih situacija, koje je ubacio u stroj motoričnih ritmova, razgranatih, iako često uglatih, isprekidanih melodija, čestih fugata, bljeskova limenih puhača, iz kojih izranjaju situacije kao što je lirski duet Lennona i njegove majke, zaigrani tango a tre – plesni tercet sa zborom u maniri mjuzikla Lennona, Yoko i bivše supruge Cynthije, ili dramatična osvetnička arija Chapmana.
Tek je jedna osamljena asocijacija na Lennonovu glazbu – atraktivna fuga Hey John, Lennona i Paula, uz sveprisutni zbor, a pridružuje se i sin Julian – na motiv pjesme Hey Jude, koja dolazi u trenutku dramskog vrhunca opere, kada izmoreni Lennon susreće Beatlea Paula i nalazi utjehu u njegovu prijateljstvu.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Prisutnost fugalne tehnike u nizu brojeva i stalno sudjelovanje zbora, ali ne kao pravog protagonista, već najčešće kao zvučne nadogradnje ili boje, u vidu – možda paradoksalno – konsonantnih klastera, koji su možda udaljeni odjek slatkoće glazbe Beatlesa, daje cijeloj operi određeni oratorijski prizvuk. U glazbi ima mjesta za doradu – prvenstveno u katkad pregustoj orkestraciji, kao i u ponekom sudaru boja između solističkog glasa i puhačkih instrumenata koji nerijetko dubliraju solističke linije.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Fantazmagoričnost Lennonove situacije dobro je naglašena izborom instrumentarija s harfom, klavirom, čelestom, marimbom, ali puhači su ti koji dominiraju partiturom, možda katkad i previše. Poneki brojevi, kao duet Lennona i Stua malo su predugački, kao i scena u tonskom studiju sa svim Beatlesima i zborom.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Ipak, prva zamjerka je izuzetno teško skladanje za glasove, posebno za tenora Lennona, ali i druge glasove, dovodeći ih do ruba, bez oduška, pogotovo tenoru u stalno visokoj tessituri, bez mogućnosti opuštanja. Imali smo dojam da bi nekad malo lakše, raspjevanije pisanje – pa čak i poneka pauza i razrjeđivanje vokalne partiture – dali bolji efekt te olakšali partituru i slušanje.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Izvođači su pak, unatoč teškom pisanju, itekako sposobno odgovorili izazovu – od samog početka izvedba je djelovala stabilno, koherentno, sigurno, smisleno i razložno pod ravnanjem dirigenta Ivana Josipa Skendera.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Osjećajući stalni protok – unatoč određenoj statičnosti dramske situacije tog Lennonova bunila, glatko kretanje iz jednog ritma u drugi, iz jednog raspoloženja i tempa u sljedeće, znali smo da je zasluga dirigenta ta što kroz cjelinu brodimo s napetim jedrima, s maksimumom izvučenog potencijala izražajnosti, snage, mistike ili glasne otvorenosti u orkestru, nad čijom su nepomućenom stabilnošću pjevači mogli, opet uz sigurnu ruku dirigenta, kretati se po svojim katkad nimalo jednostavno zacrtanim tonskim putevima.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Orkestar je bio uvježban, više nego spreman i s lakoćom je odgovorio napisanom: nije bilo zahtjevâ za suvremenim proširenim tehnikama sviranja, ali bilo je uspjelih orkestralnih sola, dobre fuzije tona, snažnih dinamičkih kontrasta.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Predvodnik, moglo bi se reći, kvalitete izvedbe, bio je tenor Domagoj Dorotić u naslovnoj ulozi. Ulogu – koja je u karakternom smislu možda bila i najteža za pojmiti, jer nema neku određenu karakternu crtu osim stalne borbe, stalnoga povišenog temperamenta, uznemirenosti, što se odražava u brojnim uzlaznim, visoko pisanim, gotovo deklamativnim linijama – Dorotić je donio do kraja razumijevajući logiku postmodernističke Josipovićeve melodije, snažno, glasovno moćno i izdržljivo te izražajno prenoseći neobično Lennonovo stanje i situaciju.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Prisutan u svakoj sceni, pjevajući gotovo stalno, vodio je lik Lennona ali i cijelu operu, u ansamblima s drugim akterima, stalno aktivnom izvedbom, kulminirajući u ariji I Believe… u posljednjem činu, koja donosi konačno meku lirsku kantilenu i označava katarzu.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Izvrstan Chapman, kao protuteža Lennonu, bio je Ozren Bilušić, koji je donio gorčinu, fanatičnost pa i čisti mrak ubojice, kao kontrapunkt svjetlu Lennona, ne samo pogođenim načinom dramskog pjevanja, nego i gestom i glumom, u nizu solističkih i ansambl prizora, kao i upečatljivoj ariji u kojoj iznosi svoj prijezir prema Lennonu, noseći se čak i s ekstremno pisanim dubinama.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Marija Kuhar Šoša zaista je virtuozno, igrajući se glasom, moćna u visinama i intonativno besprijekorna, donijela možda i karakterno najčišće skladanu ulogu – niz bravuroznih koloratura, koje se kreću nekom katkad iskrivljenom logikom, koje ne prežu od pretjeranosti, koje su apsolutno nametljive, nadglasavajući sve ostale, pa čak i orkestar, a prenose nam nešto od karaktera Yoko Ono, koja je ovladala osobom Johna Lennona, nametnula se i progurala u prvi plan umjetnu, kvazi-produhovljenu estetiku, nedodirljivost i ispraznu konceptualnost iza crnih naočala i bijele odjeće te odvukla Lennona od Beatlesa.
Foto: Matej Grgić/MBZ
May, koja je bila isprva asistentica, a potom (na poticaj Yoko Ono) jedno vrijeme i Lennonova ljubavnica, prikazana je u operi kao nježni pratitelj Lennona na putu prema krajnjem odredištu. Pisana blago i neupadljivo, ali pjevno, ostala je pomalo prigušena i u drugom planu, kao što je to čini se i mišljeno, u iznenađujuće samozatajnoj, muzikalnoj interpretaciji Dubravke Šeparović Mušović.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Od epizodnih uloga, izuzetnom pravom raspjevanošću, svježim i nosivim visokim tenorom istaknuo se tumač Paula, Siniša Galović, posebno izražajan u ulomku Hey John. Osim njegove, izuzetno je uspjela epizoda majke Julije, u toploj interpretaciji Sofije Ameli Golić, kao i živčane tetke Mimi, u kojoj smo mogli čuti lijepi sopran Kristine Anđelke Đopar. Prvu ženu Cynthiju odlično je izvela Helena Lucić Šego, posebno razigrano i glumački i pjevački u tangu a tre s Lennonom i Yoko. I ostali tumači jako su se dobro uklopili u mozaik dobre solističke podjele: Dario Ćurić kao Stu, Alen Ruško kao Julian, Davor Radić kao Ringo i Siniša Hapač kao George.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Operni zbor HNK-a Zagreb sa zborovođom Lukom Vukšićem imao je uz Lennona najviše posla, stalno na sceni, s nebrojenim raznolikim komentarima i vokalizama, ali i konkretnim brojevima, kao što je finale opere Give Peace a Chance. Na zahtjeve je odgovorio djelomično, tonski katkad neujednačeno, na trenutke intonativno nedovoljno precizno.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Za to je djelomično kriva i odluka da se dio zbora postavi na scenu, a dio pjeva iz pozadine preko pojačala, što je rezultiralo time da smo često čuli dva akustički različita tona zbora, koji se nisu stopili. Pjevački su se najbolje pokazali upravo u dvama muzički sličnim momentima, velikim scenama tanga i finala opere, a glumački su kroz cijelu predstavu članovi zbora bili odlični i presudni u cjelokupnoj kvaliteti predstave.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Talentirana režija mlade i već na praizvedbama hrvatskih opera prokušane redateljice Marine Pejnović (Posljednji intermezzo Berislava Šipuša) imala je organski udio u cjelini nove opere, kao tumač i definicija njezinih značenja, konteksta, samih likova. Nadopunjujući se s radom svojih kolega – u prvom redu kostimografkinje Zdravke Ivandija Kirigin i scenografa Ivana Lušičića Lika, ali i koreografkinje Barbare Novković Novak i oblikovatelja svjetla Elvisa Butkovića, dobila je fantazmagorični balon Lennonova bunila, koji kao da se sve više puni i napuhuje tijekom predstave i na kraju naravno razbija konačnom smrću.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Režija vješto koristi okretnu pozornicu kao prostor-vrijeme kroz koji Lennon hoda u svojim bljeskovima sjećanja, praćen svojim dječjim verzijama (nepjevanim ulogama koje donose dječaci Borko Bajutti i Noa Vlčev), u borbi sa svojim demonima; članove Zbora kao Lennonove kopije, koje nadograđuju pokrete, ponavljaju geste, poze glavnih aktera, prvenstveno Lennona, ali i Chapmana, pune scenu raznolikim i nimalo jednostavnim scenskim pokretom, nadopunjenim zgodno odabranom rekvizitom, poput naočala lenonica, pištolja, nota; samu scenografiju koja se sastoji od niza sivih panoa i središnje skele, koji se uz pomoć brojnih scenskih radnika – koji su također dio ove predstave – stalno preslaguje poput kvantnog potprostora Lennonova uma i vodi u različite trenutke njegova života.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Bijeli kostimi, bijela haljina i bijelo odijelo u kojima su se pojavljivali Yoko i Lennon, preslikani su na kostimografiju Yoko i Lennona, kao i cijelog zbora u bijelim odijelima, što je doprinijelo fantazmagoričkoj slici na sceni, koja kao da je došla iz neke halucinacije pod utjecajem LSD-ja, a odgovara i završnim riječima libreta The world is white – što se može shvatiti višeznačno, ali bi trebalo govoriti o konačnom prijelazu Lennona u svjetlost.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Sve u svemu, prilično uspjela i kazališno atraktivna predstava, u čijoj izvedbi treba pohvaliti HNK Zagreb, ali naravno i posebno istaknuti Muzički biennale Zagreb, i dalje najsnažnijeg poticatelja novih glazbeno-scenskih djela u Hrvatskoj, za koja se nadamo da neće ostati samo na jednokratnim izvedbama, nego da će se, barem neka od njih, povremeno vraćati na repertoar.
Foto: Matej Grgić/MBZ
_______
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
