Mangroove u Klubu Kazališta Komedija: Promjena percepcije

U dupkom ispunjenom Klubu Kazališta Komedija, ex-Kontesi, Mangroove je održao prvi “Acoustic special” u petak, 7. veljače

Željka Veverec / Foto: Matej Grgić

S prepoznatljivom mješavinom soula, jazza, funka i popa, vrlo često i unutar iste pjesme, Mangroove se, baš poput stabla koje je uzeo za svoje ime, razvija na muljevitim terenima zaljeva, laguna, ustajalih voda, soleći svojim pjesmama vodu oko sebe. Toni Starešinić na klavijaturama i klaviru, Leo Beslać na bas gitari i flauti, Silvio Bočić na bubnjevima i Željka Veverec kao pjevačica u ovakvoj kombinaciji nastupaju posljednjih deset godina. Ovo je najduža i najstabilnija postava otkako postoji bend i njihovo sviranje je postalo toliko prožimajuće da svaki solo izlazi na pravom mjestu, tako prirodno i fluidno, a koliko je velika važnost aranžmana, uvjerila sam se već na pjesmi “Sanjala sam ljubav”. Vrlo slušanom i vrlo znanom singlu iz 2017. bend je u izvedbi na ovom koncertu uklonio vrckavost zabilježenu na studijskoj snimci pa su tako u prvi plan izašli Željkin baršunasti glas i Tonijeva klavirska podrška. Uz lagani, minimalistički aranžman, pjesma je odjednom zazvučala sanjivo, ali potpuno svevremenski, kao da je isplivala iz sredine prošlog stoljeća, uz svu snagu koja mi je očigledno bila skrivena godinama. To su ti neki trenuci koji se dogode samo na koncertima, kad neke oduvijek poznate stvari iskoče iz ladice u koju ste ih jednom postavili, i potpuno promjene percepciju pa više ih ne možete gledati na isti način.

“Naravno da uvijek u klubu sviramo samo što brže ili onako da ljudi mogu plesati, ali imamo jako puno laganih pjesama i mislim da su ovo odlične prilike da bacimo koji sentiš”, najavila je Veverec pjesmu “Dvoje” s albuma Srce, objavljenog 2018. godine. Kroz večer su se na repertoaru pronašle ovako neke laganije pjesme koje su posve preuzele fokus. Veverec je sjajna pjevačica posebnog senzibiliteta, ali tako snažnog i sugestivnog vokala, koja kroz jasnu dikciju otkriva sve svoje nijanse. Čak i ako pjesma obiluje repeticijama, koje su već prepoznatljivi znak benda, Veverec svako ponavljanje čini unikatnim igrajući se dinamikom i uzdasima.

Tonis Starešinić / Foto: Matej Grgić

“Možda biste se iznenadili kad vam kažem da dečki uvijek žele svirati ove stvari”, otkrila je Veverec kad se osvrnula na već spomenute Mangrooveove sentiše. Godinama bez kompromisa, svi su članovi i izvan ovog benda izgradili zavidne karijere. Toliko su angažirani da ću sigurno nekog propustiti spomenuti, ali ako samo napišem Chui, Nemeček, Nina Romić, Dunije, Josipa Lisac, Edo Maajka, Darko Rundek – sve će biti jasno. Dok se tako pokušavaju kretati izvan osnovnih parametara početne konstrukcije funky soul jazza na kojoj su utemeljili svoju glazbu, Mangroove kroz godine dobiva nove glazbene krakove koji se isprepliću u jednu stabilnu, ali slobodnu sliku. Fuziju svojih uskovitlanih stilova vješto omotavaju oko laganog groovea i, iako inače njihova glazba sadrži jako puno elektronike, u ovakvom ogoljenom izdanju, gosti koje su pozvali na pozornicu samo su još više upotpunili dojam. Valdemar Kušan bio je prvi; odličan trubač koji je sjajno pristajao kad su izvodili “Blizu”, na “Nije da me ne voliš” isplivao je na pravim mjestima, a zatim se više-manje zadržao u nekom obliku na svakoj sljedećoj skladbi. Hrvoje Kralj na kontrabasu, jedan od najboljih svirača, kako ga je najavila Veverec, “Vrijeme” je učinio vrlo posebnim. U kombinaciji s Leom Beslaćem na flauti, potpuno su opčinili jazz improvizacijama. Bend nije izostavio ni pjesme sa samih početaka. “Nemamo sutra” Veverec je napisala 2004. kad su se ona i Toni tek upoznali: “A vidite nas sad! Toni Starešinić i Željka Veverec već 20 godina! Nemojte nikad vjerovati svemu što čujete, osobito ne u pjesmama”. Zatim je otkrila kako su htjeli biti kao Mayalesi kad su bili mladi, pa je suradnja s njima na “Komad neba”, objavljenom u siječnju, sigurno došla i kao potvrda njihove mladenačke želje. Njome su najavili šesti album koji planiraju objaviti do kraja godine, a osim Mayalesa, velik su doprinos dali i članovi zbora Izvor koji su se također pridružili Mangrooveu uz Petra Beluhana i Vladu Mirčetu.

Leo Beslać / Foto: Matej Grgić

Mangroove često vrti iste detalje kroz različite glazbene kombinacije – svemir, usamljenost, ljubav i intim(istič)an odnos dvoje ljudi možete pronaći kao lajtmotive u mnogim pjesmama, ali čak i kad oduzmemo riječi, space estetika izašla je kroz jammanje na “Ljubavi ni za lijek”, ali i dobila posebnu pozornost na “Where It Goes” s divnom trubačkom dionicom Valde Kušana. Otmjeni solo ustupio je mjesto Toniju i njegovom klavirskoj improvizaciji da bi se sve na kraju smirilo Željkinim vokalom u izvedbi “Very Rare Condition”, pjesmi koja je nastala nakon jednog raspadanja. Kako i sama kaže, nakon svakog raspadanja kreće novi početak, neki novi rast, pa tako i nakon ovakve dekonstrukcije Mangrooveovih pjesama. Dok je na nekim starijim nastupima benda više izlazio taj neki lounge moment, ovdje se fokus s benda i glazbe uopće nije gubio. Poslije toliko godina na sceni, Mangroove ima svoje ljude, i na sceni i u publici, nagrade struke, ali i budućnost. Njihove nove akustične večeri slijede na istom mjestu 9. i 11. veljače, također su rasprodane, a ako ste sretnici koji su uspjeli na vrijeme kupiti svoju ulaznicu, možda ćete i vi imati neka nova i posebna otkrića dok slušate dobro poznate stvari na jedan potpuno nov način i u jednom sasvim drugom okruženju. Mangroove još uvijek ima toliko toga u svom rukavu, gotovo da pomislite kako je njihova vreća glazbenih trikova bez dna.

Silvio Bočić / Foto: Matej Grgić