Mašinko u Vintageu: isključivanje iz mašine svakodnevice

Mašinko i Vintage: jedno od ona dva neodvojiva imena benda i kluba. Punk šestorka Mašinko, iako stariji od samog kluba u kojem su pred novi album zakurili svoju veliku publiku, neodvojivi su od mjesta na Savskoj. Veliki brat Google uz malo će truda pokazati povijest Mašinkovih misa za buntovne u ovom prostoru gdje su usred pandemije snimili i svoj live nastup bez publike i predstavili netom objavljeni treći dugovsirajući uradak Danas ću, sutra ću.

Mašinko u VIB-u, 16.3.2023. / Foto: Tomislav Sporiš

Možda bi čovjek pomislio u tom trenutku da im je korona ukrala album, ali dobra mašina daleko se čuje: bez obzira na tadašnje zatvaranje, nove su pjesme našle put do starih uha i zglobova jer, kako rekoše, „svugdje je doma, ali uz Mašinko je najljepše”. Do Brucošijade FER-a, odnosno Antivalentinova su držali svoj dah, barem kao šest likova na pozornici, a nakon ‘comebacka’ na festivalskom događaju, napokon dobivaju trenutak bivanja ‘svoj na svome’ – samostalno i „doma”.

Prve note su se raspršile su se u dimu Vintagea s “Očima punih suzavaca” kad su krenuli prvi stihovi o neustrašivoj prosvjetkinji, antisistemskoj ratnici koja se protivi ne samo establišmentu nego i korporatizmu.

Mašinko u VIB-u, 16.3.2023. / Foto: Tomislav Sporiš

I dok skačemo kao prije gotovo deset godina svježi s akademske trake na priču o romansi s prosvjeda, svijet je još zamagljeniji negoli od fiktivnih suzavaca iz pjesme Mašinka. No barem na jednu večer, pa makar ona bila i usred radnog tjedna (da, više nismo studoši s luksuzom zatvaranja Krivog puta), šestorica – a više ne i momaka – pumpanjem riffova i Šulcovih stihova izbili su iz „sive spužve” na ramenima misli o ratu, domino efektu započetog bankarskoga kraha, hiperinflaciji, pogrebu zdravstvenoga sustava… Dobili smo glasan predah od anomalija u našoj matrici od zagrebačkih punk favorita.

Mašinko je, usudim se reći, punk miljenik metropole, kojoj će u svojoj glazbi sintetiziranoj od utjecaja klasika koje su kolege novinari već dobrano prežvakali u ovih 10+ godina, isporučiti fiks optimizma i nade; dobrog osjećaja. I to ne onog “high” osjećanja o kojem su pjevali njihovi preteče Psihomodo pop, za koje su koncerte i otvarali, nego dobro osjećanje zbog primijećivanja malih stvari od kojih nam svijest odvraćaju pojave s kraja prošlog paragrafa.

Miljenik metropole nije samo zato jer godinama sriču mikro-himne Zagrebu i zagrebačkom dijelu Save, nego i zbog kapaciteta bivanja ranjivim, ogoljenim i iskrenim bez straha od reakcije; bez glumatanja i fige u džepu. Glavno scensko i ljudsko oružje ovog poskočnog seksteta: drugarstvo, zajedništvo i – ona riječ koje smo se naučili groziti – ljubav. A to ljudi, bez obzira na to što govore, najviše vole. Ljudi žele jedinstvo, pobratimstvo i pripadnost, a tate pjesama kratkog trajanja i dugog odjeka tu sinergiju uvijek podvlače na pozornici.

Dokazni materijal razbacan je time pred pozornicom u formi poga, stage divinga, ruku u zraku i singalonga. Drugim riječima, sinergiju ne zadržavaju samo na svojoj platformi za izvođenje poticajnih stihova poput “Sitne duše”, “Zle opačine”, “Zli sine”, “Srkijeva sna”, nego i za širenje slične svijesti među poklonicima prikupljenih prije svega svojom iskrenošću i neposrednošću.

Naravno, međusobno dijele ovdje zasluge valjda kao i komade kolača, ali sinergiji koju članovi benda imaju ključ je tražiti u karizmi njihova frontmena (Marina Šulentića) Šulca i simpatičnog – nekad zajedljivog, ali uvijek dobrodušnog – gitarista Perice (Petar Predrag).

Mašinko u VIB-u, 16.3.2023. / Foto: Tomislav Sporiš

Bend koji se svojevremeno prozvao scholar punkom, a mnogi će pridjevak potvrditi iz prvih redova koncerata ili prvih redova s predavanja Uvoda u englesku književnost, vješto će svoj repetoar od tri – sada već i kultna – albuma začiniti naribanom sivom tvari, šakom pameti, prstohvatom mudrosti i zrncem otpora prema ustaljenosti, pasivnosti, bezglavom prihvaćanju i kulturi pristanka.

Nešto prije negoli je danas postalo sutra, Mašinko je okrenuo 21 stvar iz 12 godina rada, ali raji to nije bilo dosta. Naravno. Piše mi kolegica tako za bis (pred koji sam otišao), odsvirali su „staru stvar ‘Sude mi’ iz 2010., pa ‘Dolje na dnu’, a na molbu iz prvog reda ‘Gloriju’ isto staru iz 2011. i završili s ‘Prestar da umrem mlad’.”

Ispod hudica i između gutljaja preskupe inflacijske pive – koja sve manje ide s punkom – pričalo se i o završenom četvrtom albumu Pozovite rapsode koji treba doći nekako s proljeća, tri godine nakon nesretnog ranopandemijskog aktualca – Danas ću, sutra ću. Kako sve još miriše na new kod Mašinka, osjećaja sam da će novo biti prezentirano na klasičan, vintage način.