Matija Dedić u ZKM-u: u obrani i napadu

50. rođendan, 25 godina Trija i 100 godina od smrti Dore Pejačević

100, 50, 25 – tri važne obljetnice i program pod naslovom solo/trio kao presjek sjajne karijere Matije Dedića. Poznat kao svestran glazbenik, za koncert koji je u organizaciji JazzHR održao 19. ožujka u ZKM-u u svojem solo predstavljanju naglasak je stavio na autorske skladbe i svoje viđenje djela Dore Pejačević te, u triju sa Žigom Golobom i Krunom Levačićem, na posvete glazbenim uzorima koji su u jazzu na njega posebno utjecali.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Prepun ZKM kao pod normalno, ali emocije do plafona. Već je na tonskoj probi bilo jasno da će koncert biti pravi tobogan asocijacija, a s nekim je predumišljajem i unaprijed najavljen (skoro) kompletan program. Posvuda se danima pisalo kako nas očekuju Matijine reinterpretacije četiriju klavirskih minijatura iz Života cvijeća Dore Pejačević, te program koji će predstaviti presjek njegovih raznolikih interesa iz bogate karijere.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

A tako je i bilo, no ne bi Matija bio Matija da barem malo nije izmijenio redoslijed skladbi, te još sve dodatno začinio. Od vlastitih kompozicija u solo dijelu odlučio se za skladbe Avivo, Furgotta i His visit, sve bremenite posvetama od koje je najvažnija ona pokojnu ocu.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Kad slušate kako Matija svira, mislite kako je on oduvijek imao taj svoj prepoznatljivi zvuk i da nikada o tome nije trebao posebno voditi računa, no onda se sjetim kako je znao govoriti da on nema tehniku nego da je samo spretan.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Oni koji su ga vidjeli igrati košarku ili nogomet kažu da jednako puca lijevom i desnom i da se njegova spretnost vidi na svakom koraku. „Kada se spoji muzikalnost s takvom motorikom onda imaš kontrolu u oblikovanju svakog tona u jako brzom pasažu i meni se zato čini da on nikada ne svira harmoniju kao većina onih koji su učili samo iz knjiga“, jednom je Kruno Levačić to dodatno objasnio.

Krunoslav Levačić / Foto: Matej Grgić/JazzHR

Na koncertu se to moglo lijepo čuti, a Matija je posebno u tom prvom solo dijelu povremeno znao savijati leđa i nisko se naginjati prema tipkama kao da im šapuće ili tepa, dok bi do publike plovili potpuno kontrolirani zvukovi nalik zboru koji pjeva.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Prije svega, Matija je izvanredan improvizator, nevjerojatno žanrovski slobodan. Možda je to i zbog obiteljskog odgoja, svira tako da poštuje pjesmu, a da istovremeno donese pijanizam vlastita glazbenog univerzuma. U sasvim suvremenoj maniri dvoranu je vodio kroz vlastite fascinacije Bachom, a onda iz slobodnog bacanja u taj prostor ubacio Keitha Jarretta i swing.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Nakon dugog aplauza Matija je najavio kratku pauzu koja se isprva činila nepotrebnom, no kada je koncert nastavljen u formi trija postalo je sasvim jasno da je Matija ponovo znao što radi.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Nakon klasike i skladateljskog solo opusa, jazz je dobio svoje posebno mjesto. Zastupljene su bile skladbe koje su se činile kao neobičan odabir, ali se pokazalo kako je Matija jedan od tih majstora koji iz vrlo različitih kompozicija napravi glazbu koja zvuči sasvim autorski njegova.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Krenuli su sa skladbom Little Sunflower Freddieja Hubbarda, uslijedila je Nardis Milesa Davisa, pa jedna autorska s albuma Influences, Looking for an Answer. Ono što je zvučalo kao neki povratak u bolju prošlost, zahvaljujući Kruni Levačiću i Žigi Golobu od povratka nije bilo ništa.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Nije bilo niti prošlosti niti budućnosti, već ovdje i sada. Kako je Kruno te večeri i sâm rekao: „Oni pokušavaju mene dekoncentrirati, a onda Žiga i ja pokušavamo dekoncentrirati Matiju i tako to ide, tako to oduvijek ide. Tu smo gdje smo i idemo do kraja jer igramo svi u napadu, pa onda svi trčimo u obranu pa ako uspijemo dobro, ako ne – ne.“ Žiga je također najavio da će biti „nešto posebno i iznenađujuće, ali da treba preživjeti, no samo treba biti prisutan.“

Žiga Golub / Foto: Matej Grgić/JazzHR

U svakom slučaju, izgleda da kad čovjek uđe u pedesete počinje više razmišljati po onoj krilatici less is more. Pa kao što je po svoj prilici puhao u samo jednu svjećicu na torti, tako je Matija posve na svoju ruku – i kao želju koju želi i može ostvariti – odlučio na pozornicu pozvati svoju kćer Lu da mu se pridruži uz skladbu Zadnji sati ljeta.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Već je poznato da Lu lijepo pjeva i da posjeduje muzikalnost, no skromnost njezina nastupa uz oca bila je jasna poruka koju je Matiji bilo važno poslati – prijatelji i obitelj moraju biti i jesu važni.

Lu i Matija Dedić / Foto: Matej Grgić/JazzHR

Za podizanje raspoloženja uz široke osmijehe glazbenika uslijedile su ponovo u formi trija izraelska tradicionalna Zemer Atik, pa balada Influence, da bi na Matijinoj Hybrid dečki potpuno otpustili ručnu.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Kada su počeli svirati najavljenu tradicionalnu Grad se beli, kao jednu domaću za kraj, nisam se mogla oteti dojmu da je to zapravo homage Bošku Petroviću i poznatoj priči s Johnom Lewisom koji mu je davnih dana savjetovao da sviraju svoje jer se samo tako može postići i osjetiti apsolutna iskrenost.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Bila je to odjavna rola posve zaokružene priče koju je Matija vješto isplanirao. Pa ipak, publika je zahtijevala dodatak za što je odabrana skladba Humpty Dumpty Chicka Coreae. Ponovo homage učitelju, sada bismo već mogli reći – učitelja drugom učitelju, jer vrijeme ide, Matija. I da, sretan ti rođendan.

Foto: Matej Grgić/JazzHR