Mila Gojsalića - splitska premijera

Zasigurno nepoznata novijim generacijama – jer je se posljednji put moglo čuti davnih devedesetih, što na splitskoj, što na zagrebačkoj pozornici – Gotovčeva opera Mila Gojsalića napokon je dočekala novo uprizorenje u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu.

Lijepa gesta – a možda i više od toga – za kraj mandata dosadašnje uprave na čelu s intendantom Srećkom Šestanom, odabirući za oproštaj jedan od onih naslova hrvatske opere koji često uzaludno čekaju u ladicama arhiva kada će ih netko iznijeti na svjetlo pozornice.

Foto: Matko Biljak

Gotovčeva djela, a posebno opere, nažalost najvećim dijelom nisu dostupna ni na nosačima zvuka – stare snimke zagrebačke i splitske Mile Gojsalića mogu se doduše pogledati na internetskim platformama, ali to nije dovoljno. A k tome, dobro je povremeno protresti i prozračiti opus jednog od najslavnijih hrvatskih skladateljskih imena, koje mnogi poznaju zapravo gotovo isključivo po jednom njegovom djelu, Eri s onoga svijeta.

Foto: Matko Biljak

Izbor naslova Mile Gojsalića po mnogočemu idealan je upravo za izvedbu u HNK-u Split. Prirodna inklinacija folklornom idiomu kojim se služi Gotovac, očita je u jednostavnom i pitkom razumijevanju i prenošenju Gotovčevih ritmova i melodike, a tu je i bliskost tematici koja nas prenosi u drevnu Poljičku republiku nadomak Splita: dok smo na sceni gledali jedan stilizirani odjek drevne slobodne republike, čiji su ideali i načela izrasli iz neukrotive ljepote klisura nad Cetinom, u publici su današnji nasljednici uznositih poljičkih knezova i vojvoda, koji su se pojavili u punom sjaju povijesnih odora i vidno ponosni na svoje nasljeđe, svjedočili o očuvanju tradicije.

Foto: Matko Biljak

Mila Gojsalića nije samo njihov simbol slobode, već arhetipski primjer snažne žene koja se žrtvuje za spas svojega naroda, i to tako što, kako legenda kaže, odlazi na poziv turskog paše, u turski tabor, te ga umjesto da mu se poda, uspijeva – žrtvujući usput i sebe – ubiti. U Gotovčevoj operi ona postaje jednom od dramskih ženskih opernih heroina, koje je san utjeloviti – poput Norme, Tosce, ili – zašto ne – Paraćeve Judite, s nizom izazovnih glazbenih ulomaka koji kulminiraju u jednoj od najljepših arija mezzosopranske literature, Odi zemlji.

Mila Gojsalića nije samo njihov simbol slobode, već arhetipski primjer snažne žene

San je zasigurno dosanjan za prvakinju Splitske opere, Tereziju Kusanović, koja kao rođena Omišanka Milu Gojsalića utjelovljuje s posebnim žarom.

Foto: Matko Biljak

I izvedbe ostalih, kojima je ozbiljno, pomalo kruto i dostojanstveno uprizorenje u režiji Ozrena Prohića dalo dimenziju nekakvih drevnih divova, koji štuju zaboravljene ideale časti i slobode, za koje vrijedi žrtvovati baš sve, odisale su vjerodostojnošću i uvjerljivošću.

Foto: Matko Biljak

Poljički stol za kojim je stolovao knez bio je polazište uprizorenja, ali nije bilo baš tako jednostavno: vizualni simboli jasni su najvećim dijelom – kao što su stilizirani kostimi – od čini se prave čoje, koja daje krute, jasne obrise likovima, specifičnih boja – odnosno samo tri boje koje dominiraju scenom u kostimima po uzoru na tradicionalne – crvena, tamnosiva i bjeličasta – uskih kontura glava, po uzoru na Meštrovićeve ženske figure, u pozama koje zauzimaju članovi zbora, ali i baleta koji u ovom uprizorenju opere ne smeta kao u mnogim drugima (gdje ga redatelji koriste da bi postigli neku tobožnju akciju).

Balet je smješten na povišenoj skeli, funkcionira kao pozadinski odjek starinskih ljudi, Meštrovićevih ženskih figura, koje odišu snagom i oporošću, zauzimajući poze Meštrovićeve Mile na Omiškoj stijeni ili plešući starinske plesove.

Foto: Matko Biljak

Ali Prohić – zajedno sa svojim suradnicama, scenografkinjom Vesnom Režić, kostimografkinjom Teom Bašić, zatim koreografkinjom koja je izradila i scenski pokret, Majom Huber te oblikovateljicom svjetla Vesnom Kolarec, kao i dizajnericom videa Nikolinom Kuzmić – ne ostaje samo na tome.

Foto: Matko Biljak

Svjetlo sivkasto, zrnato, prošarano dimom, pada na folklorne lutkice oživjele u vitrinama i čini cijelu pozornicu i događanje na njoj kao nekim muzejskim primjerkom, relikvijom koja se čuva, kao što je to naznačeno uostalom na samom početku gdje Guslar/Prolog, kojega autentičnim tonom recitira Filip Radoš, nastupa u staklenoj vitrini, dok se u vitrini nasuprot njemu nalazi ženska narodna nošnja poljičkog kraja.

Foto: Matko Biljak

Cijelo vrijeme predstave ostajemo u tom prostoru unutar nekog drugog prostora, muzeja, iako nam se ne nameće što bi to za nas trebalo značiti. Isto kao i s videima koji prate Miline arije – geometrijske apstrakcije koje naizgled nemaju nikakve veze s radnjom, a kasnije se protežu i na formaciju zbora u završnoj slici. Ipak, u razgovoru s redateljem spomenuta je slika Crni kvadrat Kazimira Maljeviča.

Možda nam je i tu ostavljena sloboda da protumačimo veze radnje ove opere s umjetnošću ukrajinskog slikara kojega je dotukla vladavina boljševizma u Rusiji tridesetih godina prošlog stoljeća.

Udaljene asocijacije, ili možda ne toliko udaljene, svakako nešto o čemu možemo razmišljati a ne samo pratiti prvi sloj radnje, u kontrapunktu i u tempu s glazbom, uspješno grade još jednu dimenziju opere. Svojevrsni je to potpis ovog redatelja, poticaj publici traženja smisla i značenja onkraj onog očiglednog, koji se proteže od prvih njegovih splitskih režija Attile, Stravinskijevog Kralja Edipa i Simfonije psalama na ovamo, sve do Turandot i najnovije Mile Gojsalića.

Foto: Matko Biljak

Okupljajući se oko kvadratnog stola redaju se Poljičani u ujednačeno kvalitetnim izvedbama – moćan i glasom idealan starješina, bas Ivica Šarić, zatim kao izabrani poljički knez Ivan Gojsalić, dominirajući prvim činom i nadopunjujući se s glumački i glasovno markantnim Matom Akrapom u ulozi sluge Kolumbata.

Pridružuje im se stabilan i raspjevan tenor Stjepana Franetovića, čija uloga Milina zaručnika, vojvode Petra Kulišića, isprva postavljena šablonsko, herojski raste u lirskoj, romantičnoj ljubavnoj razmjeni s Milom, kao i srčanoj, ujedno tragičnoj i sretnoj pobjedi s umirućom Milom kada predvodi posljednji zaziv zbora u zborskoj Odi zemlji.

Mehmed Topan-paša, barbarski tiranin zbog kojeg se pokreće cijeli tragičan niz događaja, u drugom činu pak, kada se napokon pojavljuje, u Gotovčevoj je glazbi prilično uvjerljiv udvarač Mili, galantan i zaljubljen, a u izvedbi Ivice Čikeša, pogotovo u ariji, kao i u cijeloj visoko pisanoj liniji, melodiozan i tonski bogat, da bismo se mogli upitati o ispravnosti Milina izbora. Svakako još jedno vrhunsko ostvarenje Ivice Čikeša.

Foto: Matko Biljak

Parirala mu je interpretkinja naslovne uloge, Terezija Kusanović kao Mila, naglašavajući herojsku stranu lika, čvrstinu njezinih melodija, neupitnost njezina karaktera, u čemu je vodi i Gotovčeva manira pisanja, niz opetovanih dramskih uzleta, ispunjenih molskom napetošću, koji jednako ustrajno i neupitno svaki put nađu oduška i olakšanja na terci durskoga toničkog akorda.

I glasovno je bila neustrašiva, s tek pokojim malo slabijim visokim tonom. Njezina usamljenička, nadahnuta Oda zemlji, vrhunac opere, otpjevana je dirljivo, dočaravajući snažne osjećaje Gotovčeve melodije i libreto Danka Anđelinovića koji u ovom ulomku doživljava svoje najjače nadahnuće.

Foto: Matko Biljak

Niz manjih uloga našao je u splitskom kazalištu grupu jako dobrih tumača – od baritona svijetlog i sjajnog glasa Marka Lasića u ulozi Jure Kulišića, poljičkog vojvode, i tenora Gorana Velića kao glasnika, do kvarteta turskih uloga – odličnog tenora Mateja Predojevića Petrića, koji je pokazao karakterni raspon tumačeći Mujezina i pjevajući romancu mladog Turčina, kao i razigranih interpretacija posebno lijepog tenora Lovre Gujinovića, baritona Vlatka Belasa i basa Joška Tranfića. Turske scene dodatno su razigrali Denis Tomić i Dario Tvrdić u nepjevanim ulogama sluga Muje i Huseina.

Foto: Matko Biljak

Zbor Opere HNK-a Split koji predvodi Veton Marevci najljepše boje pokazao je u posljednjem činu, u snažnoj interpretaciji završne Ode zemlji, koju je doduše malo pokvario prerani ulaz na završni ton nekoliko pjevača. Ipak, u zboru se u tom ulomku čuo snažan raspon prirodno lijepih, oblikovanih glasova, moćan volumen, kao i ugodna, puna boja.

U prvom činu, posebno u ulomku Kola, iako treba pohvaliti ritamsku točnost, dobru dikciju i odlična zborska sola (Stefan Kokoškov i Ana Malovan), dalo bi se još poraditi na boji zbora, kada su neki glasovi, prvenstveno poneki u dionici soprana, zazvučali previše folklorno.

Foto: Matko Biljak

Orkestar je pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića neumorno stvarao dramske situacije u koje Gotovac uranja, vučen silom folklornih nadahnuća, u prvom redu karakterističnoga molskog balkanskog tetrakorda, s povišenim četvrtim stupnjem, koji za njega u ovoj operi znači dramatičnu tursku prijetnju.

Iz njega opetovano izranja u svijetlo dalmatinsko-primorsko okruženje dura, obilježeno svjetlinom terce. Svaki put s dovoljno svježine, s jasnom artikulacijom pojedinih orkestralnih boja, posebno lijepog bas-klarineta i dubokih limenih puhača, orkestar je brodio kroz takve situacije, ali možda je trebalo malo više rafiniranosti u tonu, pa i u intonaciji, koja je katkad bila pomalo mutna.

Foto: Matko Biljak

Zahvaljujući lakoći i prirodnosti kojom je maestro Lipanović predvodio izvedbu, glazba je tekla u dinamičnom protoku, pa je čak i one situacije koje u Gotovčevom pisanju možda imaju tendenciju da postanu pomalo monotone ili dinamički slične, Lipanović uspješno pokrenuo ili preokrenuo.

Tempa su bila dovoljno pokretljiva ali razgovijetna, tako da smo u njima mogli jasno čitati Gotovčev poznati rukopis – skladateljski stil koji gradi još od ranih Koleda (citirajući u ovom djelu ponešto i iz tog ranog opusa), ali provlačeći ga ipak nekim novim putevima i otkrivajući nadahnuće specifičnom poljičkom poviješću i turskim koloritom.

Foto: Matko Biljak

Jedini je žal što gledalište nije bilo puno – o čemu to ovisi ne možemo znati, ali riječ je o ponovljenoj premijeri, nakon što je u prvom navratu u ožujku zbog bolesti izvođača predstava prekinuta. Možda je to razlog slabije posjećenosti u drugom terminu.

Znamo samo to da je Mila Gojsalića vrijedna publike, ne samo onda kada je u vrijeme Domovinskog rata bila postavljena na splitskoj ljetnoj i zagrebačkoj kazališnoj pozornici, već i mimo svoga domoljubnog značaja. Gotovac je u njoj zajedno s libretistom Dankom Anđelinovićem opjevao jedan dio Dalmacije, a njegov je idiom – onaj folklor koji preuzima iz Dalmatinske zagore i obale – postao, ponajviše zbog Ere, jednim od prepoznatljivih jezika hrvatske opere.

Istim jezikom govori i Mila Gojsalića, obraćajući se publici da dođe i upozna hrvatsku operu.

Foto: Matko Biljak